O I n f o r m a c i j i : informacija u teoriji

Travanj 4, 2019

Znanje kao roba ili javno dobro? (ili protiv sveopće komodifikacije današnjeg društva)

Mario Hibert: DIGITALNI ODRAST I POSTDIGITALNA DOBRA

… ili što se događa s društvom u kojem je laž postala rentabilnija od istine…?

“Kada sam se prije dvanaest godina odlučio posvetiti istraživanju teorije bibliotekarstva, posebice načina kako se biblio­tečki praxis rekontekstualizira u domen informacijske etike i politike, socijalne pravde i odnosa moći, a na koncu i mo­gućnosti dosezanja autonomije od institucionalne kontrole, “kolegijalna” čuđenja, sumnjičavost i podozrenje bile su najče­šće forme distanciranja (nerijetko praćene “dobronamjernim” sugestijama kako ideje o revitalizaciji društvene odgovornosti u struci ne odgovaraju budućnosti koja je već stigla “pod zas­tavom” informacijskih znanosti)…

Naime, problematična “mudrost” umrežene informacijske paradigme, tehnike i prakse medijacije nevidljive “algoritamske ruke”, dominacija narativa o amaterskoj kulturi i ekonomiji dijeljenja, kao i sveukupna geek-euforija o biblioteka­rima-sistemcima, popraćena pojednostavljenim tumačenjima komunikacijskih kanala, prikrivale su pragmatičnu materi­jalnu dimenziju globalne kibernetičke mašine, pojačavajući idealizaciju demokratizacijskih učinaka novih medija.”

Ovim riječima započinje knjiga sarajevskog sveučilišnog profesora s Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Marija Hiberta “Digitalni odrast i postdigitalna dobra” u izdanju Multimedijalnog instituta (MaMa-e) i Instituta za političku ekologiju, ukazujući na samom početku da ono što slijedi je something completely different od drugih knjiga posvećenih proučavanju teorijskih zasada knjižnične i informacijske znanosti.

Odrast (engl. degrowth), društveni je pokret u čijem su centru teorijska promišljanja o neodrživosti aktualnog ekonomskog rasta … oblikujući svjetonazor koji integrira drugačije razumijevanje prirodno-društvene stvarnosti iskorakom iz dominantnog ekonomističkog, produktivističkog obrasca (str. xii).  (Domazet & Dolenc, 2016).

Kako pojam odrasta “…koincidira sa ambivalentnošću glede uloge i mjesta digitalne tehnologije u post-kapitalističkoj tranziciji koja zaokuplja teoretičare i praktičare kritičke digitalne humanistike, kao i bibliotekare-odrastnike” u knjizi se on “proširuje” pojmom digitalnog odrasta koji ujedno ukazuje i na neodrživost aktualnog razvoja tehnologije. Drugim riječima:

…dodavanje prefiksa “digitalni” ima taktički efekt akcen­tuiranja značaja i mogućnosti istraživanja radikalnog vokabu­lara u domenu bibliotekarstva i novih medija aktualiziranjem praksi postdigitalnog obrazovanja koje bi mogle doprinijeti promišljanjima transformacije društva, uz poseban naglasak na zanemarenu društvenu ulogu biblioteka kao institucija javne odgovornosti.

Preko citata drugih znanstvenika i istraživača, poput McKenzie Warka i Geerta Lovinka, da spomenemo samo ovu dvojicu, autor nas uvodi u svijet ne samo teorije odrasta i kritičkog bibliotekarstva nego i uvida u sveopću komodifikaciju kojom je danas zahvaćeno društvo u cjelini, nekritičkog prozumerizma informacija, korporativnog otvorenog pristupa, disrupcije humanistike, informacijske disrupcije i koječega drugog srodnog neumitnim posljedicama aktualnog tehnološkog razvoja koji grabi naprijed bez ikakve odgovornosti. U knjizi se tako “dekonstruiraju” i naizgled pozitivni fenomeni koji se javljaju kao posljedice razvoja bibliotekarstva u “tehničkom dobu” poput, primjerice, “geek-euforije o biblioteka­rima-sistemcima“.  S druge strane, fenomeni poput neoliberalnog digitalizma, dataizma i solucionizma koje je iznjedrila tzv. Kalifornijska ideologija, danas se sve više ukorjenjuju u naš svakodnevni način razmišljanja.

Morozov (2013), najprominentniji analitičar solucionizma, smatra kako je digitalna tehnologija toliko uznapredovala da ideolozi Silikonske doline drže kako za svako društveno rješenje može biti ponuđeno tehnološko rješenje (solucija): “Solucionizam je intelektualna patologija koja prepoznaje probleme kao takve na bazi samo jednog kriterijuma – koliko su rješivi nekom od poznatih tehnologija… Ne postoje zaboravnost, nesigurnost, za i protiv, jer za sve to postoje digitalni programi koji nas oslobađaju neizvjesnosti.”

A kako je tekao prijelaz od kulturne revolucije do tehnološke kontrarevolucije najbolje dočarava razvoj upravo spomenute “ideologije Silikonske doline”. Vodeći se hakerskim etosom i amaterskom DIY kulturom, tzv. Kalifornijska ideologija u prvo je vrijeme strojeve predstavljala kao “personalne alate oslobođenja pojedinaca” u društvima kontrole, svojevrsne simbole otpora bilo kakvoj društvenoj represiji, no, na koncu, dovela je samo do pogubne algoritamske automatizacije mišljenja (Foer, 2017) prilagođene tržišnim zakonima.

Knjiga Digitalni odrast i postdigitalna dobra u jednom svom dijelu razmatra i ulogu podatka i informacije u “nekritičkom” okruženju razvoja tehnologije:

U svijetu određenom podacima, dakle svijetu u kojem je čovjek izgubio neposrednost iskustva, podaci postaju oblik kojim se stvarnost istodobno zamišlja i posjeduje kao proizvod konceptualizacije i komunikacije.

A po pitanju pojma informacije autor je još kritičniji:

Informacija se više nego ikada ranije tretira kao resurs koji treba eksploatirati na isti način kako se nekada radila industrijska eksploatacija ma­terijalnih resursa… [Na neki način istisnuta je] povezanost informacije sa kontekstom – informacija je ostala lišena odgovornosti da znači.

Nadalje, prokazuje se “normirani diskurs o neutralnosti, koji je umnogome doprinio stereotipizaciji bibliotekara kao pasivnih medijatora informacija”:

…prikup­ljanje metapodataka kroz komunikacijske platforme sada se uzi­ma za legitimno sredstvo pristupa razumijevanju i nadziranja ljudskog ponašanja… Ovi trendovi proistječu iz pretpo­stavki kako analitika podataka, tehnike i metode prepoznava­nja obrazaca, primijenjeni na velike podatke, mogu otkriti smi­slene veze, asocijacije, odnose, učinke i korelacije o ljudskom ponašanju bez potrebe za prethodnim hipotezama, teorijskim okvirima i daljnjim eksperimentiranjima…

Ako je tomu tako, onda podaci počinju govoriti sami za sebe, “oslobođeni ljudskih predrasuda i koncepata” a što može biti od presudnog utjecaja na razvoj znanosti. “…Nesvjesno povjerenje u ekosistem umreženih medija i ideologi­ju podataka bez teorije, tzv. dataizam (dataism)” izravno se suprotstavlja učenju Karla Poppera o ovisnosti podataka o pozadinskoj teoriji. Iz razloga što su svi podaci prethodno nužno kodirani nemoguće ih je promatrati izvan konteksta, pa barem, teorije kodiranja. No upravo suprotno tvrdi dataizam!

Zablude empiricizma velikih podataka, kako ističe Kitchin (2014), odnosno tzv. podatkovne revolucije (data revolution) su: a) da mogu obuhvatiti cjelinu istraživačke domene i osigurati potpun zaključak; b.) da nije potrebna nikakva apriorna teorija, model ili hipoteza; c) da podaci govore za sebe oslobođeni ljudske pristranosti ili uopćavanja; d) da značenje transcendira kontekst ili područno specifično znanje. [Stoga je] za Tami Oliphant (2017) važnost kritičkih studija podataka u okviru bibliotečnih i informacijskih znanosti … nedvojbena, kao i širenje profesio­nalnih odgovornosti prema preispitivanjima velikih podataka i podatkovnih usluga…

Ono što dataizam zasigurno ne vidi je poguban utjecaj fenomena korisničke pristranosti prema potvrdnim informacijama koji prema Lynchu (2016) prije učvršćuju naše predra­sude u postupku pretraživanja informacija nego što ih kritički propituju.

Duboka epis­temička pukotina koju je otvorila mogućnost pretraživanja i korištenja velikog broja informacija pojačava tzv. pristranost prema potvrdnim informacijama (confirmation bias), čime se na Mreži algoritamski perpetuiraju povratne petlje zabluda: živi­mo u odijeljenim odajama odnosno mjehurima koje proizvode informacijski filteri mrežne Babilonske kule u kojoj odjekuju informacije koje ne propituju niti iskušavaju naša temeljna uvjerenja i pretpostavke, već, naprotiv, učvršćuju naše predra­sude (Lynch, 2016). Psiholozi ovu pojavu nazivaju tendencijom da vjerujemo stvarima koje učvršćuju naša postojeća uvjerenja, drugim riječima, da vidimo ono što želimo vidjeti.

Za vrijeme čitanja ovoga stilistički zahtjevnog štiva koje je, definitivno, prije iznimka nego pravilo u knjižničnoj literaturi, često ćete rukom posegnuti za rječnikom. No zauzvrat teorija knjižnične i informacijske znanosti dobila je knjigu od formata koja može stajati uz bok pandanima kritičke provenijencije iz humanističkih znanosti. Povrh svega nabrojanog, knjiga Marija Hiberta u neku je ruku i poziv na kritički stav spram samog kapitalizma koji danas poprima najneshvatljivije oblike poput platformskog, kognitivnog, pa čak i konceptualnog kapitalizma. U njemu se gnijezde nove industrije najrazličitijih naziva, a jednu, već spomenuti McKenzie Wark, australski pisac i teoretičar, naziva strvinarskim industrijama – “…[novim vrstama] poslovanja i eksploatacije koja se temelji na neravnopravnoj razmjeni informacija…”:

“Ako nas je nekada zabavljao spektakl, sada moramo zabavljati jedni druge dok strvinarske industrije ubiru rentu… dok su se stare kulturne industrije trudile vratiti informacije u oblik vlasništva, spremale su se neke druge strategije. Pobjedu nisu odnijele stare kulturne industrije, nego one koje nazivam strvinarskim industrijama. Njihova strategija nije bila u tome da pokušaju zaustaviti protok slobodnih informacija, nego su u njemu vidjele okruženje koje se može prekrojiti za stvaranje nove vrste poslovanja. ‘Nek se podaci slobodno kreću!’, kaže strvinarska industrija (dok ispotiha budno pazi na vlastite patente i zaštićene znakove). Te industrije trude se kontrolirati metapodatke… Možete dobiti mrvice žarko željenog détournementa u zamjenu za to što ćete dati puno neplaćenog rada — i odreći se svih metapodataka. I tako dobijete mrvicu podataka, a oni ih dobiju sve i, što je važnije, dobiju i sve informacije o informaciji, njezino zašto, kada i što (Wark, 2015, str. 43-44).

Ipak, možda i najzaoštrenije, u knjizi je postavljeno pitanje o prirodi znanja i njegovoj ulozi u današnjem društvu. Je li znanje još uvijek držimo javnim dobrom u društvenoj sferi ili ga smatramo robom koja se preprodaje na tržištu? I dok mozgamo u potrazi za odgovorom na ovo pitanje, u relativno kratko vrijeme zahvaljujući novonastalim ekonomsko-tehnološkim okolnostima, dogodilo se da je i samo obrazovanje postalo robom s kojom se može trgovati i ostvariti profit. U tom smislu, sveopćoj komodifikaciji društvenih vrijednosti kao da nema kraja… Sve se komodificira – od podataka, informacija i znanja, pa do usluga i obrazovanja, a ne bi nas začudilo da jednoga dana i sami znanstvenici ne postanu obična roba kojom će znanstvene institucije trgovati kao što to danas čine sportski klubovi sa svojim igračima. Kulminacija sveopće komodifikacije i monetarizacije današnjeg društva zrcali se u postavci prema kojoj jedna laž postaje rentabilnija od istine, a pomoću koje smo upravo “dekonstruirali” i nastanak tzv. fake-news u današnjem medijskom prostoru.

Konačno, čak i jednu prosvjetiteljsku ideju – ideju otvorenog pristupa informacijama, tehno-menadžerska elita uspjela je iskoristiti za svoje svrhe – stvaranje novoga poslovnog modela, tzv. zlatnog puta u omogućavanju otvorenog pristupa sadržaju. Radi se o jednostavnoj zamisli da otvoreni pristup određenoj vrsti publikacije naprosto kupite od nakladnika. Pritom, plaćanje otvorenog pristupa može izvršiti sâm znanstvenik, njegova institucija ili projekt na kojem je voditelj ili suradnik.

…iznimna izdiferenciranost otvorenosti, u konačnici je postala plijenom društveno-ekonomske interesne agende koju prate autoritarni i administrativni postupci koji vode jedino otvara­nju novih konfrontacija (Herb i Schöpfel, 2018)…

Naime, premda je zagovaranje otvorenog pristupa prvenstveno utemeljeno na argumentaciji kako javnost ne bi trebalo dvostruko oporezi­vati za istraživanja koja su već financirana (put ka znanju kao javnom dobru), danas su novi modeli otvorenog usluživanja gotovo izjednačeni sa verzijom koju su mu dali komercijalni izdavači “plati da bi objavio” (Haider, 2018).

…izdavačka in­dustrija u modelu tzv. zlatnog puta (engl. gold open access) vidi priliku za novu akumulaciju kapitala,… potrebno [ga] je nazvati pravim imenom – korporativni otvoreni pristup (engl. corporate open access).

Pa je otvoreni pristup informacijama stigao dotle da bude:

“…primarno biz­nis model upravljanja odnosima između javnih financijera i privatnih poduzeća, povezanih sa znanstvenom zajednicom kroz indikatore performativnosti u cilju povećanja efikasnosti, pospješivanja (komercijalne) inovacije i ekonomskog rasta” (Ha­ider, 2018).

Knjiga Marija Hiberta iznimno je važna ne samo za knjižničare i knjižnice, nego i knjižnične kurikulume. Ona je svojevrsni poziv za redizajniranjem obrazovnih kurikuluma u području knjižničarstva i općenito informatologije, a s ciljem ugrađivanja aspekata kritičke teorije u opise pojedinih kolegija. Sve dok se na znanost gleda kao na “instrument kapitala”, a u akademskom okruženju dopušta cvjetanje tzv. “akademskog poduzetništva” – kritička teorija predstavlja nužan balans koji će sačuvati autonomiju visokog obrazovanja i njegovu, prvenstveno humanu svrhu (i ciljeve) od potpunog uključivanja u tzv. “tržišnu utakmicu” u koju je razvoj tehnologije kao takav odavno uključen.

 

LITERATURA (uključena u tekst)

  1. Domazet, M. i Dolenec, D. (2016). Predgovor. U G. D’Alisa, F. Demaria i G. Kallis (ur.), Odrast. Pojmovnik za novu eru (str. xi-xxix). Zagreb: Fraktura i Institut za političku ekologiju.
  2. Foer, F. (2017). World Without Mind: The Existential Threat of Big Tech. New York, NY:Penguin Press.
  3. Haider, J. (2018). Openness as Tool for Acceleration and Measurement: ReΩections on Problem Representations Underpinning Open Access and Open Science. U J. Schöpfel i U. Herb (ur.), Open Divide: Critical Studies on Open Access (str. 17-28). Sacramento, CA: Litwin Books. Dostupno na: https://lup.lub.lu.se/search/publication/070c067e-5675-455e-a4b2-81f82b6c75a7
  4. Herb, J. i Schöpfel, J. (2018). Introduction: Open Divide Emerges as Open Access Unfolds. U J. Schöpfel i U. Herb (ur.), Open Divide: Critical Studies on Open Access (str. 7-13). Sacramento, CA: Litwin Books. doi: :10.5281/zenodo.120639
  5. Kitchin, R. (2014). The Data Revolution: Big Data, Open Data, Data Infrastructures and Their Consequencies. London: Sage Publications.
  6. Lovink, G. i Nazaruk, T. (2018). Interview with Geert Lovink by Taras Nazaruk. Amsterdam: Institute for Network Cultures. Dostupno na: http://networkcultures.org/geert/2018/04/29/social-media-critique-with-geert-lovink-for-the-ukrainian-magazine-korydor/?pdf=1587
  7. Lynch, M. P. (2016). Internet of Us: Knowing More, Understanding Less in the Age of Big Data. New York: W.W. Norton.
  8. Lynch, M. P. (2016). Fake News and the Internet Shell Game. The New York Times.
  9. Morozov, E. (2013). The Perils of Perfection. The New York Times. Dostupno na: https://www.nytimes.com/2013/03/03/opinion/sunday/the-perils-of-perfection.html
  10. Oliphant, T. (2017). A Case for Critical Data Studies in Library and Information Studies. Journal of Critical Library and Information Studies, 1(1). doi: 10.24242/jclis.v1i1.22
  11. Wark, M. K. (2015). Metapodatkovni punk. U. M. Mars i T. Medak (ur.), Javna knjižnica (str. 41-50). Zagreb: Multimedijalni institut / WHW.
Oglasi

Srpanj 11, 2018

Zašto naše iskustvo započinje iz sredine?

BORIS BOSANČIĆ: Zašto naše iskustvo započinje iz sredine? O tri “meditacije o posredovanom iskustvu” (Anafora, 2018)

U koje područje znanosti smjestit rad za koji se čini da više pažnje posvećuje onome što se – barem zasada – nalazi izvan a ne unutar njezinih granica, i koji se radije kreće po njezinu rubu, nego u okvirima uobičajenog znanstvenog istraživanja? No, ako želimo napraviti iskorak u nepoznato, nismo li upravo prisiljeni hodati po rubu područja koje želimo proširiti…? U tom smislu, ovdje je riječ o radu u kojemu se nastoji takoreći spojiti nespojivo – različite tradicije mišljenja iz humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti – sve za potrebe propitivanja jedne zanimljive postavke vezane uz način funkcioniranja našeg iskustva.

Stoga se nadalje pitamo, kakav stav zauzeti prema radu koji se temelji na meditaciji vezanoj uz, eksplicitno i implicitno, ponavljanje jedne znakovite rečenice u literaturnim zakucima humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti, a koja bezazleno tvrdi da naše iskustvo započinje iz sredine… i koji, zatim, varirajući tu ‘sredinu’, u ovisnosti o kontekstu i predmetu promatranog područja znanosti, nastoji pokazati zašto je tomu tako?

S druge strane, zašto u ovom radu izgleda kao da se humanističke, društvene i prirodne znanosti nalaze ‘uhvaćene u istom kolu’, na istom zadatku, odnosno da su prionule uz rješavanje jednoga, temeljno-iskonskoga, zajedničkog problema koji bi se najkraće mogao opisati kao uvid u narav našega iskustva? I ne čini li se da su pri rješavanju tog problema, barem u ovom radu, SSH i STEM bile prisiljene pružiti ruke pomirenja…?

Za kraj uvodnog propitivanja, možemo se i zapitati na koje mjesto u kolopletu ovoga bloga smjestiti rad u kojem teško da može biti mjesta za fenomen informacije kao takav, jer se on u njemu spominje tek jedanput?

Odgovore na postavljena pitanja potražit ćemo u osvrtu na sâm rad koji je objavljen u časopisu Anafora u prvom broju 2018.

Kroz pomno odabrane teorijske pristupe i tradicije mišljenja koji porijeklo vuku iz različitih područja znanosti, u radu se nastojala elaborirati i potvrditi glavna teza: da naše iskustvo započinje iz sredine i da je, kao takvo, uvijek posredovano; bilo označiteljima kako se tvrdi u poststrukturalističkoj teoriji pisma Jacquesa Derridaa, bilo procesom pridavanja značenja u konstruktivističkom pristupu kognitivnome procesu Heinza von Foerstera ili pak putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike nastaje tek samim činom motrenja, a što prejudiciraju filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Znak kao takav zauzima središnje mjesto naših promišljanja. On je takoreći ta prvotna ‘sredina’ iz koje naše iskustvo započinje. Zašto je tomu tako pokazao je još Charles Sanders Peirce, američki semiotičar koji je djelovao još u 19. stoljeću, tvrdeći da znak kao takav nikada ne ‘stoji’ za konkretnu označenu stvar nego uvijek za neki drugi znak… (Nöth, 2004)

Upravo taj pogled, po kojemu svaki znak ‘stoji’ za neki drugi znak, i po kojemu samo označeno ostaje u tami, dok se odnosi, relacije očituju kao primarni za našu spoznaju, povod je ovome radu te će se nastojati propitati kroz usporedbu tri različita teorijska pristupa i tradicije mišljenja koje na nju upućuju: Derridaovu poststrukturalističku teoriju pisma, konstruktivistički pristup kognitivnom procesu Heinza von Foerstera te filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Drugim riječima, zbilja se ne može neposredno iskusiti. Naše iskustvo je uvijek – i zauvijek -posredovano…

… bilo označiteljima, kako se to tvrdi u u Derridaovoj poststrukturalističkoj teoriji pisma, bilo procesom pridavanja značenja koji rezultira samo osobitim “opisom realnosti”, a ne i “uvidom u realnost”, u konstruktivističkom pristupu Heinza von Foerstera, ili se pak to događa putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike praktički nastaje tek samim činom motrenja.

Drugim riječima, naše iskustvo nikada ne počiva…

…isključivo na podacima istraživanja mjernih uređaja, kao ni na interpretaciji, odnosno značenju koje pridajemo tim podacima. Sami za sebe oni nisu dovoljni da bi objasnili što se zapravo događa u “susretu” ljudskog uma i njegove okoline. Samo u međusobnoj korelaciji, podaci znanstvenih istraživanja u danom značenjskom kontekstu rezultiraju smislenom slikom našeg iskustva.

Može li, onda, ovdje ponuđeni ‘okvir za meditaciju’ premostiti jaz koji danas postoji između dva vodeća znanstvena “tabora” – STEM (Science, Technology, Engineering i Mathematics) i SSH (Social Sciences and Humanities)? Uvjerenje i nada autora ovoga rada (kao i ovog bloga) vezani su uz pozitivni odgovor na ovo pitanje.

1. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – poststrukturalistički pristup Jacquesa Derridaa

Francuski filozof Jacques Derrida na suptilan je način ukazao na granice našega jezika, koje su uvijek i nepovratno uvjetovane pismom, običnim znakom, a ne “živom riječi”, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom naoko očevidnom prisutnošću u zbilji (odatle izraz “metafizika prisutnosti”) koju je, kao što je to poznato, oduvijek zagovarala većina filozofa Zapadnog kruga. Nasuprot tomu, naše iskustvo započinje uvijek iz sredine (usp. Derrida 1976: 206), tvrdi Derrida, i uvijek posrednikom (tek kasnije, on će uvesti profinjeniji pojam nadomjeska za zbilju (usp. Derrida 1976: 200), i taj je posrednik znak, a nikako logos ili bitak, koji predstavlja samo ljudski otisak svojevrsnoga traga utemeljenog na razlici. Čista neposrednost ne postoji; “stvarnost”, “zbilja” uvijek su izvedene (usp. Derrida 1976: 206).

Ovome se gotovo nema što dodati. U nastavku teksta Derrida će postati samo još oštriji u svojoj kritici logocentrizma te na kraju zaključiti da “… nikada nije ništa postojalo osim pisma“, zapravo, mogli bismo reći, ‘ideja u umu’ koje su se zrcalile u opisima našeg iskustva.

Možemo zaključiti kako je sve ono na što se naš jezik, u dobroj namjeri, oslanjao stoljećima da bi dokazao svoju vrijednost i autentičnost, po Derridau, samo iluzija. Značenje nekog znaka oduvijek se stvaralo tek samim činom pisanja. Logos i istina utvare su na kojima više nije moguće utemeljiti nikakvo značenje. Stoga i nije moguće govoriti o nekoj suvisloj teoriji značenja, jer se sve uvijek svodi na trajni alteritet, trajnu “igru razlika”. U tom turbulentnom svijetu signansa i signatuma , dakako da se stvorilo mjesto za konstruktivistički pogled. Jer – u “igri” su ostali samo znakovi.

2. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – konstruktivistički pristup Heinza von Foerstera

Čini se da je konstruktivistički stav odnosno konstruktivizam kao pravac mišljenja u različitim područjima znanosti svoje “zlatno doba” imao u drugoj polovici 20. stoljeća, poglavito u 1980-im i 1990-im. No, kako zbog primjetnog otklona prema objektivističkom pogledu na svijet koji se danas događa u svim sferama društva, a koji je možda i posljedica sve većeg utjecaja ubrzanog razvoja tehnologije i radikalnog kapitalizma na naše živote, tako i zbog činjenice da je objektivistički pristup oduvijek važio kao nekakav ‘zaštitni znak’ znanosti kao takve, konstruktivistički stav nije ostavio značajnijeg traga u samoj znanosti. Pa tako, h-index danas možda najrelevantnijeg časopisa koji otvoreno propagira radikalni konstruktivistički pogled iznosi svega 12 (riječ je o časopisu Constructivist Foundations na skali SCIMAGO;  (h-index je mjera koja se izračunava na osnovi produktivnosti i citiranosti i znanstvenika i časopisa. Prema Maji Jokić, “…h-indeks u osnovi definira prepoznatljivost, odnosno konzistentnost pojedinog znanstvenika, odnosno časopisa, u određenom području”), dok, primjerice, h-indeks većine vodećih časopisa koji dolaze iz područja kognitivne znanosti  iznosi preko 100.

No ne bismo zbog toga trebali unaprijed pokopati konstruktiviste; možda tek ublažiti terminologiju koju rabe. Uostalom, sâm Heinz von Foerster vrlo rijetko rabi izraz ‘konstruktivizam’ i ‘konstruktivistički’ u svojim radovima. On uglavnom govori o (znanstvenom) opisu ljudskog iskustva. Znanost, prema njegovu stavu, nije ništa drugo doli skup iskaza koji najbolje opisuju naše iskustvo… Iskustvo čega? Zbilje, postojanja, ‘vanjskog svijeta’ ili nečeg četvrtog – to više nije važno! Jedino je važno naglasiti kako se više ne radi o opisu ‘vanjskog svijeta’ nego samo našeg iskustva! U tom smislu, u kontekstu iskustva zadobivenog znanstvenim promatranjima možemo govoriti da se radi čak i o objektivnom iskustvu! Zbog toga je granica između jednoga umjerenog konstruktivističkog stava i stava, recimo, većine znanstvenika koji vjeruju da se znanost, uvjetno rečeno, relativistički razvija prema kuhnovskim i popperovskim zasadama – vrlo mala.

Bez ulaženja u dublju analizu konstruktivističkih teorija, navest ćemo samo sljedeći primjer da bismo dočarali stav konstruktivističkog mislioca spram spoznaje “vanjskog svijeta”. Kada prstom dotaknemo stol za kojim sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola za konstruktivističkog mislioca predstavlja samo posljedicu ili rezultat (engl. outcomes ) “fizičke” interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, on nikada neće reći da je stol “tvrd”, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem “tvrdoće”. Ta, naoko suvišna, pedanterija u izražavanju karakteristična je za konstruktivistički nastrojenoga mislioca, kojom on zapravo razotkriva samu bit konstruktivizma. Naime, ono što primamo iz “vanjskog svijeta” nije odraz predmeta ili nekakva “opipljiva” sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji je u stanju samo reprezentirati rezultat, odnosno posljedicu susreta između naših “dijelova tijela” (u ovom primjeru prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Drugim riječima, naš mozak okružen je elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Heinz von Foerster englesku riječ computing rabi u zasebnom značenju reflektiranja, transformiranja, modificiranja itd. opaženih fizičkih entiteta i njihovih simboličkih reprezentacija (von Foerster 2003: 216). Kognitivni proces (kognicija, spoznaja), tvrdi von Foerster, ne odnosi se na neposredno reflektiranje realnosti nego na reflektiranje najboljeg opisa realnosti u tom trenutku (ibid.: 216). Ako je moguće povući analogiju i realnost zamijeniti s označenim, a opis sa znakom, onda se temeljem Peirceove tvrdnje da je ono na što se znak odnosi – označeno – također i ponovno znak, može doći do zaključka da se kognitivni proces odnosi na beskrajno reflektiranje znakova. A to znači, da i prema konstruktivističkom stajalištu – sve počinje iz sredine.

Prema konstruktivističkom stajalištu, koje slijedi pristup H. von Foerstera, značenje pojedine uočene razlike počiva na odnosu koji uspostavlja s kakvom drugom razlikom. To ujedno znači da samim razlikama nije moguće pridodati značenje “po sebi”. Između dvije razlike moguće je jedino uspostaviti odnos, relaciju kojom one stječu svoje značenje.

3. “Naše iskustvo započinje u sredini” – o filozofskim implikacijama kvantne teorije Wernera Heisenberga

Werner Heisenberg osim što je oblikovao tzv. Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije, dao je i važan doprinos njenom razvoju kroz slavne postulate relacija neodređenosti. No ovaj njemački znanstvenik vrlo je važan i po svom doprinosu razvoju filozofije prirodnih znanosti. Osim Promjena u osnovama prirodnih znanosti (Heisenberg 1998), koje su nastale na osnovi predavanja koja je održao 1930-ih po njemačkim sveučilištima, “…u godinama poslije Drugog svjetskog rata nastavio [je] promišljati filozofske konsekvence kvantne teorije, održavajući predavanja po cijelom svijetu (uključujući tu i našu zemlju), a posebice su značajna bila ona na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955./’56. – poznata kao Gifford-Lectures, kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija (Heisenberg 1997), i koja su, čini se, Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.”

Ne samo u jeziku, i u općenitoj spoznaji zbilje, nego čak pri percepciji najelementarnijih objekata naše spoznaje – označenoga – poput atoma, moramo krenuti od sredine, jer se neposredno opažanje nekakvoga “stvarnoga objektivnog svijeta” sve više razotkriva kao iluzija.

Drugim riječima, možda jezik samo slijedi ograničenja koja nam je već sama “priroda” zadala pri pokušaju njezina spoznavanja: “Za atom moderne fizike sve su kvalitete izvedene, uopće mu neposredno ne pripadaju materijalne osobine” (Heisenberg 1998: 31). Posljedice toga su više nego očite, i u slučaju kvantne teorije priklanjaju se onom istom zaključku koji su na kraju izveli i Derrida i von Foerster, svaki u svojoj domeni znanja:

“Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [naglasio B. B.], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao… ” (Heisenberg 1998: 78).

Implikacije kvantne teorije zadiru ne samo u jezičnu sferu prirodnih znanosti, nego i u samu srž filozofije znanosti i znanstvene spoznaje. Jedna od njih, posebice neugodna po stare metafizičke pretpostavke ontološke realnosti svijeta, neuvijeno tvrdi da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju promatrač, motritelj, u samom eksperimentu ne opazi.

Štoviše, ne možemo uopće znati što se “događa” između dva motrenja…

“Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostornovremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja.” (Heisenberg 1997: 39)

Drugim riječima…

… priroda je drugačija u ovisnosti od toga promatramo li ju ili ne. Heisenberg ide još i dalje kada zaključuje: “…ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja” (Heisenberg 1997: 43).

Osim toga, ako naše iskustvo započinje iz sredine, nije li to onda jedini način koji “…može osigurati bogat raspon različitih interpretacija [našega] svagdašnjeg iskustva te biti okidač za ljudsku kreativnost bilo kojega oblika, uključujući tu i književnost…”?

Nikada, ali baš nikada, ne percipiramo stvarnost neposredno. Možda ne bismo tako mislili prije stotinjak godina, prije artikuliranja jedne od najzagonetnijih znanstvenih teorija ikada – kvantne teorije. Međutim, danas, kada znamo da se prema stvarnosti ne možemo odnositi jednako na makro- i mikro- skali, shvaćamo da nas samo naša stvaralačka moć konceptualizacije može dovesti do njezina poimanja koja se slažu s opažanjima.

Osim što se ovim radom “…predlaže da se princip jedinstva materije, ponikao u okrilju kvantne teorije, uzme i kao polazište za uspostavu principa jedinstva znanosti, odnosno svih njezinih područja, a koja su danas poprilično međusobno udaljena, s ciljem njihova ponovnoga, ali ovoga puta i prijeko potrebitoga zbližavanja”, njime se nastojalo i ocrtati konture jedne drugačije znanstvene paradigme pod kojom bi trebala zaživjeti i nova, prema svim naznakama, relacijsko-konstruktivistička teorija informacije. No u pogledu razvoja jedne takve teorije još smo na početku…

Radu možete pristupiti na mrežnim stranicama časopisa Anafora >> ovdje!

LITERATURA

  1. Derrida, Jacques. 1976. O gramatologiji . Sarajevo: IP “Veselin Masleša”.
  2. Foerster, Heinz von. 2003. Understanding understanding: essays on cybernetics and cognition. Springer, New York.
  3. Heisenberg, Werner. 1997. Fizika i filozofija . Zagreb: Kruzak.
  4. Heisenberg, Werner. 1998. Promjene u osnovama prirodne znanosti . Zagreb: Kruzak.
  5. Jokić, Maja. 2009. H-indeks kao novi scientometrijski indikator. Biochemia Medica 19, 1:5-9.
  6. Nöth, Winfried. Priručnik semiotike . Zagreb: Ceres: 2004.

Veljača 27, 2018

O DIKW hijerarhiji

BORIS BOSANČIĆ: DIKW-hijerarhija: za i protiv (2017)

Je li DIKW hijerarhija (engl. Data-Information-Knowledge-Wisdom hierarchy) doista može pružiti osnovu za čvrsto utemeljenje informacijskih znanosti? Ili se doista radi samo o bajci (fairytaile), kako ju je okarakterizirao Rafael Capurro, ugledni informacijski stručnjak u istraživanju Chaima Zinsa 2007? Te iste 2007., objavljen je i trenutno najcitiraniji pregledni članak o DIKW hijerarhiji, The wisdom hierarchy: representations of the DIKW hierarchy Jeniffer Rowley. Po pitanju DIKW hijerarhije ne smije se zaobići ni kritički rad Martina Frickéa iz 2009. The knowledge pyramid: a critique of the DIKW hierarchy. Ako je DIKW hijerarhija samo simbol odnosno metafora procesa stjecanja znanja, zašto je onda statična i zašto se uporno zamišlja u obliku piramide, koja je sagrađena od čvrstih i de facto nepromjenjivih slojeva podatka, informacije, znanja i mudrosti?  Ako je pak i model – je li to dovoljno da se putem nje napokon izvrši čvrsto utemeljenje informacijskih znanosti za kojim dugi niz godina tragaju mnogi teoretičari područja? To su samo neka od pitanja koja su postavljena u mojemu radu objavljenom u Vjesniku bibliotekara Hrvatske (Svezak 60 Br. 2-3, 2017) znakovita naziva: DIKW – hijerarhija: za i protiv.

Koncept DIKW-hijerarhije osmišljen je kako bi oslikao odnos između danas nezaobilaznih pojmova u znanstvenom i praksiološkom diskursu – podatka, informacije, znanja i mudrosti.

DIKW-hijerarhija tumači se na strukturnoj, funkcionalnoj i simboličnoj razini te se smatra kako simbolom tako i modelom. Nebrojeni su nazivi pod kojima se javlja u literaturi: informacijska hijerarhija ili piramida, hijerarhija znanja ili piramida znanja, piramida mudrosti ili hijerarhija mudrosti, a u posljednje vrijeme sve češće se rabi i izraz – DIKW piramida.

Očito je da naziv DIKW-hijerarhije varira od područja do područja s obzirom na važnost svakog pojedinog pojma u okviru hijerarhije koji promatrano područje drži predmetom svog proučavanja (str. 3).

O DIKW-hijerarhiji pisali su M. Zeleny, R. Ackoff, G. Belinger, A. Liew i J. P. Carlisle iz područja upravljanja znanjem te J. Rowley, M. Frické, C. Zins i L. Ma iz knjižnične i informacijske znanosti. Zanimljivo, a kako to tvrdi H. Cleveland:

…prvo spominjanje DIKW-hijerarhije porijeklo vuče iz stihova poznatog američkog pjesnika T.S. Elliota iz pjesme The Rock objavljene 1934., koji glase:

Gdje je život koji smo izgubili u življenju?
Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju?
Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?

John Minger i Craig Standing, teoretičari područja informacijskih sustava, koji su 2017. objavili vrlo važan rad o pojmu informacije, svakako bi ovim stihovima pridodali i sljedeći stih (kao što su to i učinili u svom radu):

Gdje su informacije koje smo izgubili u podacima?

Bilo kako bilo, Ackoffov rad iz 1989. – bez obzira na kontroverzu vezanu uz ne spominjanje tematski vrlo sličnog rada M. Zelenyja koji je prethodio njegovu radu – uzima se kao inicijalni rad od šire zajednice koji je DIKW hijerarhiju uveo u znanstveni diskurs.

Na ovome mjestu međutim valja skrenuti pažnju na još jedan rad koji se može povezati uz porijeklo DIKW-hijerarhije, a koji se u dosadašnjoj literaturi ne spominje. To je rad Information science in librarianship Roberta M. Hayesa iz 1969. objavljen u časopisu Libri u kojemu se, možda i po prvi put, eksplicitno razmatraju odnosi srodnih pojmova podatka, informacije, znanja i mudrosti. Za Hayesa, podaci su sirova građa (engl. raw material), informacija je rezultat obrade podataka, a znanje su akumulirani podaci (engl. accumulated data). Mudrost je pak zasebna subjektivna kategorija. R. Hayes ističe četiri vrste obrade podataka koji su važni sa stajališta proizvodnje informacija: prijenos podataka (engl. data transmission), odabir podataka (engl. data selection), organizacija podataka (engl. data organization) i analiza podataka (engl. data analyses).32 S obzirom na činjenicu da je rad objavljen u časopisu knjižničarske provenijencije i da u najužu vezu dovodi informacijsku znanost i knjižničarstvo, pomalo čudi to što u literaturi nije prepoznat kao jedno od mogućih ishodišta za raspravu o utemeljenju obiju disciplina putem DIKW-koncepta (str. 8).

Interpretacije DIKW-hijerarhije, bilo da dolaze iz područja upravljanja znanja ili knjižnične i informacijske znanosti, bitno se razlikuju po svojoj raznovrsnosti. Ipak, među njima valja istaknuti interpretaciju Jenifer Rowley koju i moji studenti moraju naučiti za ispit u okviru kolegija Informacija u teoriji:

  • Podaci se koriste kao ulazi (engl. input) za stvaranje informacija, informacije za gomilanje znanja, a znanje za ovladavanje mudrošću.
  • Podataka je u količinskom smislu mnogo više nego informacija, informacija mnogo više nego znanja, a znanja više od mudrosti.
  • DIKW-hijerarhija mnogo je sigurnija i stabilnija ako ima širu bazu, odnosno sloj podataka.
  • Mudrost je moguće dostići jedino ako se u dovoljnoj mjeri procesiralo podatke, informacije i znanje, s tim da procesiranje započinje podacima.

Međutim je li takav pogled na odnos pojmova podatka, informacije i znanja održiv, pita se C. Zins u studiji Knowledge Map of Information Science, u kojoj mu putem metode Delphi polazi za rukom dokumentirati 130 definicija podataka, informacija i znanja 45 stručnjaka iz područja knjižnične i informacijske znanosti. C. Zins uočava da sva tri fenomena, odnosno koncepta nesumnjivo međusobno koreliraju, ali u isto vrijeme zaključuje da je priroda njihova odnosa sporna, kao što je to, uostalom, i njihovo značenje. Drugim riječima, u mnogim temeljnim pitanjima koja se tiču fundamentalnih pojmova informacijske znanosti DIKW-hijerarhija nije od pomoći u tom obliku. Istog je mišljenja i R. Capurro koji u svojstvu sudionika Zinsova istraživanja pojmove podatka, informacije i znanja smatra nesvodivima, a samu DIKW-hijerarhiju [kao što smo to već i naveli] proglašava bajkom (engl. fairytale) (str. 13).

Možda se najzanimljivijom u radu čini britka kritika DIKW-hijerarhije Martina Frickéa koji joj ne ostavlja puno nade:

Za M. Frickéa jedno od središnjih pitanja u svezi s DIKW-hijerarhijom jest pitanje istine. Premda je svjestan toga da je naše znanje pogrešivo (engl. fallible), zbog čega podaci i informacije nikada ne mogu u potpunosti udovoljiti zahtjevu da budu istiniti, M. Frické tvrdi da bi barem podaci trebali biti istiniti. Jer neistiniti, pogrešni podaci uopće nisu podaci! Čini se da strogoća pristupa M. Frickéa proizlazi iz njegova pozivanja na operacionalizam, pristup prema kojem “moramo biti apsolutno sigurni što pod čime mislimo i apsolutno sigurni koje su naše izjave u vezi s time istinite.”

Nastavljajući svoju kritiku DIKW-hijerarhije, M. Frické tvrdi da ona implicira shvaćanje po kojemu su svi podaci ujedno i informacije. Međutim jasno je da postoje informacije koje prethodno nisu “morale” bili podaci. Drugim riječima, postoje informacije koje se ne mogu izraziti, odnosno samo zaključiti iz podataka, kao što prejudicira DIKW-hijerarhija. Za M. Frickéa to predstavlja “središnju logičku pogrešku” DIKW-piramide. Logičku, zato što se navedene informacije, koje prethodno “nisu bili podaci”, generiraju zaključivanjem putem logike prvog reda, dok se podaci izražavaju tzv. Popperovom egzistencijalno-konjunktivnom logikom (engl. existential-conjunctive logic – EC logic) koja se nalazi na nižoj razini apstrakcije od logike prvog reda. Primjerice činjenice da se Zemlja okreće i kruži oko Sunca za M. Frickéa su informacije, a ne, barem u većini slučajeva, podaci.

Ali kad bi mu netko spočitnuo da se u ovom slučaju radi o znanju, a ne o informaciji, M. Frické priznao bi da mu se čini kako su informacije i znanje sinonimi, odnosno, štoviše, da se “znanje i informacije urušavaju jedno u drugo” (str. 15).

Na osnovi iznesenoga, u radu se razlikuju tri kritike DIKW hijerarhije:

  • kritika logičkih pretpostavki DIKW-hijerarhije i modela (R. Capurro, M. Frické)
  • kritika epistemoloških pretpostavki DIKW-hijerarhije i modela (Lai Ma)
  • kritika simboličnog prikaza i metaforične interpretacije DIKW-hijerarhije kao piramide.

U posljednjem dijelu rada razmatra se “simboličnost i metaforičnost koncepata DIKW hijerarhije”.

Simbol piramide ili trokuta, na koji je oslonjen DIKW-model, zadržat će dakle svoje prvotno značenje i nakon što na njega prenesemo značenje konstrukcije koja odražava konceptualni odnos DIKW-pojmova. Sada se ponovno može postaviti pitanje što DIKW-piramida kao takva simbolizira. Koncepti podataka, informacije, znanja i mudrosti u DIKW-modelu ponajviše će nas asocirati na određen način poimanja svijeta. Ako već nešto može simbolizirati, DIKW-piramida može simbolizirati način stjecanja znanja o svijetu kojim smo okruženi. Naša spoznaja uvijek počiva na podacima i doseže svoj vrh u mudrosti.

Međutim očito je da DIKW-piramida zbog svoje “statičnosti” i pretjerano naglašene strukturiranosti nije u mogućnosti dati prihvatljivo objašnjenje vlastite simbolike kao procesa stjecanja znanja, iako na njega najprije asocira.

U skladu s tim, u radu Information in the knowledge acquisition process, objavljenu 2016., predlaže se dinamična verzija DIKW-modela. DIKW-hijerarhija predstavljena je metaforom “stabla znanja” koje je uronjeno u “brijeg podataka” i kojim kola “informacijski sok” koji dopire iz “zemlje podataka”.

Rad završava opisom “stabla znanja” – odnosno prijedlogom novog dinamičkog oblika DIKW-hijerarhije koji simbolizira proces stjecanja znanja kao aktualnog problema informacijskih znanosti a o kojemu smo već pisali na jednom drugom mjestu

Znakovito je i to što epistemolozi nisu u dovoljnoj mjeri posvetili pozornost DIKW-konceptima u svom području te se čini da je sudbina DIKW-hijerarhije neizvjesnija no ikad. Hoće li ona u potpunosti nestati s pozornice teorijskih konstrukata obaju područja – područja upravljanja znanjem te knjižnične i informacijske znanosti – i više-manje nastaviti egzistirati u tom obliku ili će se izmijeniti u konstrukt koji će, na temeljima prihvatljivijim od postojećih, jamčiti utemeljenost obaju područja – ostaje otvoreno. Ovaj rad prilog je u potrazi za odgovorom na to pitanje.

Radu možete pristupiti s mrežnih stranica Vjesnika bibliotekara Hrvatske >> ovdje!

Prosinac 22, 2016

Matematičko-statistička teorija informacije (Matematička teorija komunikacije C. E. Shannona): uvod

CLAUDE E. SHANNON: The mathemtical theory of communication (1948)

Koliko nas, koji dolazimo izvan prirodnih i tehničkih znanosti a koji danas pišemo o informaciji nastojeći proniknuti u njenu prirodu, razumijemo Shannonov u načelu matematički rad? Vjerujem da nas je vrlo malo. Ako smo u tome i umješni poput Paula Cantora (Cantor 2009), teško da bi se složili s postavkom kako nam jednadžbe prijenosa diskretnih i kontinuiranih signala mogu pomoći da dođemo do široko prihvaćenje definicije informacijskog fenomena u svim područjima znanosti. Većina profesora iz informacijskih znanosti ipak Shannonov rad navode u literaturi uz bitnu opasku – samo Uvod, odnosno od 31 do 35 str. rada. Zašto? Zato što pretpostavljaju da se nakon famozne 35. stranice nalazi štivo isključivo za inženjere telekomunikacija, a ne informacijske stručnjake… Ali zašto u svoje nastavno gradivo uopće uključuju i prve četiri stranice rada? Zato što je u njima predstavljen komunikacijski model koji je predložen da bude validan model za sve komunikacijske situacije, između ostalih i one u informacijskim ustanovama poput knjižnica, muzeja, arhiva…

Inicijalnu ‘informacijsku teoriju’ ili ‘teoriju informacija’ mnogi istraživači prepoznaju u radu matematičara Clauda Elwooda Shannona naziva A mathematical theory of communication koji datira davne 1948 (Shannon 1948). Međutim, dok je pisao svoj rad, Shannon nije mislio da stvara teoriju informacije. Zabavljen problemima optimalnog prijenosa signala između dvije točke telekomunikacijskog voda, dakle, baveći se izričito problemom komunikacije što je ostavilo traga i na naslovu njegova rada, ni na kraj mu pameti nije bilo stvoriti univerzalni obrazac po kojemu se primaju i odašilju informacije. Pojam informacije rabio je u svom uskom, inženjerskom kontekstu [Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti, Bosančić, 2016].

Uključivši u postojeću Hartleyevu teoriju (Hartley 1928) nekoliko novih čimbenika, a ponajprije se to odnosi na efekt šuma u kanalu, kao i mogućnost uštede u prijenosu količine informacija zbog statističke strukture originalne poruke i prirode krajnjeg odredišta informacije Shannon je napisao:

Osnovni komunikacijski problem svodi se na točno reproduciranje odabrane poruke odaslane s jednoga na drugo mjesto [u prostoru]. Uobičajeno, poruka ima značenje; to ujedno znači da je poruka [uvijek] u nekom odnosu ili pak da upućuje na sustav s odgovarajućim fizičkim ili konceptualnim entitetima. [Međutim], navedeni semantički aspekti su irelevantni za inženjerski problem. Značajno je [jedino] to što je aktualna poruka jedna iz skupa mogućih poruka. Sustav mora biti  konstruiran tako da može operirati sa svakim mogućim odabirom… Ako je broj poruka u skupu konačan, onda se taj broj… može smatrati mjerom informacije koja je proizvedena u trenu kad je iz skupa s jednakom vjerojatnošću odabira odabrana jedna poruka. Kao što je istakao Hartley, najprirodniji izbor [za opis ovog procesa] je logaritamska funkcija. [The mathematical theory of communication, Introduction, Shannon & Weaver, 31-35.]

Odabir logaritamske baze korespondira s odabirom jedinice za mjerenje količine informacija. Ako se rabi logaritamska baza 2 onda se rezultirajuća jedinica može nazvati binarni digits ili kraće bits, riječ koju je Shannonu sugerirao J. W. Tukey.

Na osnovi iznesenoga, može se zaključiti da je matematička komunikacijska teorija C. E. Shannona posredno dovela do jednog važnog pitanja: ako se količina informacija s jednog uređaja na drugi prenosi prema određenim matematičkim pravilnostima, mogu li se te pravilnosti poopćiti i vrijediti za bilo koju situaciju slanja informacije, pa čak i onu u kojoj je čovjek pošiljatelj i/ili primatelj informacije?

[Shannonov] kolega Warren Weaver nagovorio ga je da vlastiti okvir usmjeren na rješavanje inženjerskih problema proširi na ostala područja. Sâm se potrudio napisati poseban članak u kojem je predložio da se Shannonov komunikacijski model, namijenjen telekomunikacijskim inženjerima, može promatrati kao opći komunikacijski model prijenosa informacija (Shannon and Weaver, 1963/49). Možda bi ovakva interpretacija Shannonove teorije stekla više pobornika da se u cijelu priču nije upetljalo značenje, na neki način ‘pojmovna svojina’ istraživača iz društvenih i humanističkih znanosti. Naime, u Shannonovoj teoriji značenje nije igralo nikakvu ulogu. Štoviše, sâm Shannon je naglasio da je irelevantno za cijelu priču (Shannon i Weaver 1963/49). Mogućnost da se jedna teorija informacija utemelji na nečemu što nije uključivalo značenje odmah je pobudilo sumnju istraživača iz društvenih i humanističkih znanosti. Mnogi od njih bili su uvjereni da je Weaver bio u krivu; velika većina je to i danas [Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti, Bosančić, 2016].

Pod komunikacijskim sustavom, napisao je Shannon, mislimo na sustav predstavljen na Slici 1. On se sastoji od pet dijelova:

  1. Informacijskog izvora koji proizvodi poruke ili nizove poruka… Poruke mogu biti različite vrste: niz slova kao u telegrafiji, … intenzitet svjetlosti u [proizvoljnoj] točki (x,y)…
    Odašiljača (engl. transmitter) koji pretvara poruku u signal pogodan za prijenos kroz kanal… [Na primjer] u telegrafiji postoji operacija enkodiranja poruka u točke, crte i praznine…
    3. Kanala koji predstavlja medij za prijenos poruke… Može biti riječ o paru žica, koaksijalnom kablu… ili snopu svjetlosti itd. Za vrijeme prijenosa signal može biti ometen (deformiran) šumom (engl. noise).
    4. Primatelja koji uobičajeno obavlja inverznu operaciju u odnosu na odašiljača poruke, rekonstruiranje poruke iz signala.
    5. Odredište [poruke] je osoba (ili stvar) kojima je poruka bila namijenjena.
    [The mathematical theory of communication, Introduction, Shannon & Weaver, 31-35.]

 

Slika 1 – Shematski dijagram općeg komunikacijskog sustava.

Možemo [sada] izvršiti grubu podjelu komunikacijskih sustava na… diskretne, kontunuirane (engl. continuous) i kombinirane (engl. mixed). Diskretni sustav je takav sustav u kojemu su i poruka i signal predstavljeni sekvencom, nizom diskretnih simbola. Tipičan primjer nalazimo u telegrafiji gdje je poruka predstavljena nizom slova, a signal nizom točaka, crtica i praznina koji reprezentiraju ta slova.

Razvoj informacijske teorije na tragu rada C. E. Shannona danas se odvija pod kapom IEEE Information Theory Society, zasebne IEEE zajednice posvećene viziji razvoja „the mathematical underpinnings of information technology for the benefit of humanity“. Područja interesa IEEE ITS-a obuhvaćaju procesuiranje, transmisiju, pohranu i korištenje informacija i tiču se zapravo šireg područja općenito kodiranja informacija, a to znači onih komponenti komunikacijskog modela koji se odnose na procese kodiranja, prijenosa i dekodiranja signala. IEEE ITS, baš kao i C. E. Shannon, davne 1948., pitanje značenja kodiranih, prenesenih i dekodiranih informacija ne smatra predmetom svoga istraživanja. Pa ipak, premda se pitanje značenja prenesene poruke čini irelevantnim u Shannonovoj teoriji s obzirom na činjenicu da jedan signal (i doslovno jedna jedinica ili nula) mogu značiti da se kanalom prenosi cijela Biblija ili samo jedno obično ‘DA’, neki su istraživači primijetili da se ne može tako lako zaobići barem pitanje značenja kodirane informacije.

LITERATURA

  1. Bosančić, B. (2016), Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti, Libellarium, Vol. 9 No. 1, 31-58.
  2. Cantor, P. (2009), “Information theory”, in Bates, M.J. and Maack, M.N. (Eds.), 3rd ed., Encyclopedia of Librarian and Information Sciences, CRC Press, pp. 2717-2726.
  3. Hartley, R.V.L. (1928), “Transmission of information”, Bell System Technical Journal, Vol. 7, pp. 335-363.
  4. Shannon, C. E., and Weaver, W. (1964), The mathematical theory of communication, University of Illinois Press, Urbana.

Rujan 8, 2016

Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti

U vremenu u kojemu je znanje postalo samo znak, ali ne i simbol, logično je njegov problem spustiti na razinu drugih znanosti a ne samo epistemologije, grane filozofije. Međutim, u isto vrijeme bilo bi nepošteno znanju nekritički oduzeti pravo, pa čak i moć izricanja istine. Nakon Karla Poppera, Thomasa Kuhna, francuskih poststrukturalista, američkih postmodernista itd. privikavamo se živjeti i baviti se znanošću na pomičnim osnovama. U isto vrijeme, postali smo svjesni toga da se nikada nećemo vratiti na staro. S druge strane, čovjekovo i strojno stjecanje znanja nikada nisu bila bliža jedan drugome… Može li se onda proces stjecanja znanja, kako čovjeka tako i računala, zasnovati kao problem informacijskih znanosti…?

U mom radu Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti objavljenom 2016. u časopisu Libellarium pozornost se usmjerila na sâm proces stjecanja znanja o svijetu kojim su čovjek i računalo okruženi, bez potrebe za odgovorom na pitanja ‘je li taj svijet uopće postoji’ i ‘je li on dohvatljiv ljudskim osjetilima’. Pritom, prešutno se pretpostavilo da se uvijek radi o stjecanju ‘znanstvenog znanja’. Stoga, razmatranja koja slijede valja smatrati posebnim slučajem vjerojatno šireg okvira načina stjecanja znanja, koje bi se odnosilo ne samo na znanstveno, nego i ono, uvjetno rečeno, praktično znanje koje je čovjek u trenutku spreman zaboraviti, a kojim barataju njegovo sjećanje i iskustvo. Poopćenje predloženog okvira na sve situacije trebalo bi donijeti usuglašavanje shvaćanja procesa stjecanja znanja u tom širem kontekstu.

Nakon otkrića zakonitosti koje vladaju u kvantnom svijetu poput Heisenbergovih načela neodređenosti (Heisenberg 2004) ili poststrukturalistčkoga uvida u duboku vezu između onoga što znamo i jezika kojim to znanje izričemo (Derrida 1967), više ne možemo insistirati na jasnom i održivom znanju. Mnogi današnji istraživači i znanstvenici, stoga, znanju neće nametnuti uvjet njegove nepobitne istinitosti. Radovi Karla Poppera, Thomasa Kuhna, pragmatista i drugih istraživača u drugoj polovini 20. stoljeća… utrli su put razumijevanju znanja kao održive, ali i izmjenjive supstance naših svjetonazorskih stavova o svijetu koji nas okružuje.

U svojoj knjizi Logika znanstvenih otkrića, prvi put objavljenoj 1934., filozof znanosti Karl Popper udario je nove temelje teoriji znanja. Među prvima, Popper je, u koherentističkom duhu, predložio da od znanja više ne zahtijevamo da bude istinito, nego samo provjerljivo (Popper 1972). Izvjesnost znanstvene istine odnosno znanja postalo je relativno. Ako teorije ne možemo dokazati, možemo ih pobiti. Naše znanje odnosno teorija koja ga zastupa sadržajno je bogatija ako puno više toga zabranjuje nego dopušta. To je u znatno većoj mjeri izlaže mogućnosti testiranja, a posredno, i opovrgavanja.  Što je neka znanstvena teorija otpornija na testiranja to će ona biti istinitija (O’Hear 2007: 38).

Jasno je da Popperovski svjetonazor izrasta iz prihvaćanja činjenice da je naše znanje pogrješivo u duhu koherentističke teorije znanja za koju, u najjednostavnijem smislu, ljudsko znanje  ima strukturu splavi (Sosa 1980). Ono što splavi omogućuje da plovi jest to što se različiti dijelovi drže na okupu. Prema O. Neurathu, ljudsko znanje je poput broda na kojem se vrši remont u vožnji, na otvorenom moru. Može se zamijeniti bilo koji dio broda, ali se ne mogu zamijeniti svi dijelovi broda odjednom! Drugim riječima, ne možemo dovesti u pitanje svo naše znanje odjednom! (Neurath 1932;  Berčić, 2012).

Na ovaj način stiglo se i do uvida da naše znanje može biti pogrješivo a što je u literaturi dobilo naziv falibilizam.

Thomas Kuhn u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija, prvi put objavljenoj 1959, ide korak dalje u relativiziranju čovjekovog stjecanja znanja. Po njemu, razvoj znanosti događa se od jedne do druge znanstvene revolucije između kojih ‘vegetiraju’ razdoblja tzv. ‘normalne znanosti’ u kojima se ne događa ništa posebno osim razrješavanja anomalija postojećih teorija (Kuhn 2013). Za potrebe ovog rada, vrlo zanimljivom se čini pojam znanstvene paradigme koji je Kuhn uveo u diskurs filozofije znanosti. Pod pojmom znanstvene paradigme Kuhn ne podrazumijeva “…samo načine na koji istraživači pristupaju i opažaju podatke, već i same podatke.” (O’Hear 2007: 59). Na ovaj način uspostavljena je mnogo čvršća veza između podataka i znanja. Znanje defacto postaje ovisno o podacima znanstvenih istraživanja.

Okvirno gledano, uspostava procesa stjecanja znanja kao problema informacijskih znanosti stoga počiva na nekoliko pretpostavki.

Najprije, može se reći da proces stjecanja znanja ne mora biti isključivo predmet epistemologije, jer ne zadire u sudove o istinitosti stečenog znanja. Za njegovo nesmetano odvijanje nije nužno znati je li riječ o istinitom ili ‘vječno istinitom’ znanju ili pak znanju koje će tijekom vremena doživjeti svoju reviziju. To je itekako u skladu s Popperovom teorijom o pogrješivosti teorija. S druge strane, pitanja epistemologije, poput onoga “je li ikakvo znanje moguće?” ostaju otvorena na jednak način na koja su to bila i prije računalnog doba.

Nadalje, može se reći da proces stjecanja znanja uspostavlja čvršću vezu između pojmova podatka i znanja. Znanje, kao takvo, ovisno je o prethodno ustanovljenim podacima istraživanja, ali i obrnuto! Naime, kao što je već spomenuto, Karl Popper je među prvima ustvrdio da ne postoji mogućnost prikupljanje čistih podataka (engl. pure data), bez prethodnog utjecaja nekakve pozadinske teorije. Podaci znanstvenog istraživanja umnogome su oslonjeni na teoriju koju pokušavaju potvrditi; oni su ovisni o teoriji (engl. theory-laden) (Popper 1972).

Osim toga, proces stjecanja znanja, u kontekstu znanstvenoistraživačkog rada, provodi se na dubljoj razini od razine na kojoj se provode znanstvene metode; on se ‘odvija’, takoreći –  apriori, prije svake znanstvene metode  – indukcije i dedukcije, analize i sinteze i sl. i doslovno na inicijalnoj razini našeg odnošenja prema stvarnosti. Primjerice, ova razina može uključivati enkodiranje podataka znanstvenih istraživanja prema nekoj postojećoj teoriji i sl.

Isto tako, za razliku od drugih problema informacijske znanosti, proces stjecanja znanja može se opisati pomoću sva četiri DIKW koncepta. Na koncu, teoretiziranje procesa stjecanja znanja može voditi i potpunijoj informacijskoj teoriji u kojoj ne bi bili samo zastupljeni pojmovi informacije i podatka, nego i znanja, značenja, vrednovanja i mudrosti.

Cjelovitom tekstu rada u otvorenom pristupu (Creative Commons Attribution 4.0 International License), osim s >> mrežnih stranica časopisa Libellarium, možete pristupiti i u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A2007/datastream/FILE0/view.

Travanj 7, 2016

Informacija u procesu stjecanja znanja

Nakon osamnaest mjeseci premišljanja, pisanja i prepravljanja, odustajanja i ponovnog započinjanja, razgovora i savjetovanja, sa zadovoljstvom mogu objaviti da je moja ‘znanstvena pisanija’ naziva Information in the knowledge acquisition process napokon dovršena. ‘Stablo znanja’, novopredloženi prikaz/simbol DIKW modela,  započinje sa svojim životom u digitalnom svijetu informacija. Posljedično, to znači da je ‘pisanija’ odnosno rad prihvaćen za objavljivanje u jednom od časopisa područja – i ne slučajno – u Journal of Documentation. Četrdeset i pet stranica teksta, je li to ikome trebalo? U mom slučaju, da, pogotovo stoga jer u radu na kraju nisam stigao reći sve što sam imao. Primjerice, onaj dio o značenju. Informacija i značenje, u kontekstu čovjekove spoznaje, čine mi se sada neraskidivo povezanima, do te mjere da ću vjerojatno u najskorije vrijeme biti prisiljen započeti rad na novoj ‘pisaniji’ sada već predvidljivog naziva – Meaning in the knowledge acquisition process (s tim da su neki dijelovi već i napisani) te svojim umom zaroniti u otvoreno i neistraženo more semiotike…

stablo_znanjaOsim (relativno) sažetog prikaza raznolikosti pogleda na pojam informacije (desetak stranica), rad se u prvom redu bavi tumačenjem procesa stjecanja znanja, s osobitoga simboličkog i metaforičkog stajališta. Pritom, pojam informacije u takvom tumačenju, dakako, zauzeo je središnje mjesto, pored srodnih pojmova podatka i znanja. Posredno, ovim radom nastojao sam i iznaći odgovor na pitanje: zašto različiti načini/perspektive stjecanja znanja u okviru znanstvenih područja imaju drugačiji pogled na informaciju, uključujući tu i dva, čini se, najisključivija ili najnepomirljivija: jedan, koji informaciju drži objektivnim entitetom koji postoji u ‘vanjskom svijetu’ i drugi, koji ju smatra konstruktom čovjekova uma.

Stoga ovaj rad posjeduje dvojak karakter: pregledni i simboličko-metaforički. U prvom dijelu do izražaja dolazi njegov pregledni karakter. Nastojao sam, na što je moguće sažetiji način, pružiti uvid u raznolikost pogleda na pojam informacije istraživača iz različitih područja znanosti. U radu se razmatraju informacijske teorije s naglaskom na inicijalnu teoriju Claudea E. Shannona, pravci u razvoju istih, definicije pojma informacije i vrste informacija. U drugom dijelu rada, a za potrebe razumijevanja odnosa pojma informacije sa srodnim pojmovima podatka i znanja, predložio sam odgovarajući simbolički prikaz kao pandan postojećem  – DIKW hijerarhije (Data-Information-Knowledge-Wisdom hierarchy), a koji je našao izraz u stanovitoj slici ‘stabla znanja’. Putem navedenog prikaza te osobitoga metaforičkog tumačenja pokušao sam, zatim, ilustrirati ulogu informacije u procesu stjecanja znanja. Prema mom mišljenju, na ovaj način bilo je moguće ukazati na jedno, relativno novo, shvaćanje pojma informacije, koje je u stanju ublažiti, ako ne i u cijelosti prevladati problem različitog shvaćanja informacije u svim znanstvenim područjima. Simbolički prikaz i metaforičko tumačenje uloge informacije u procesu stjecanja znanja čine i okvir za novo shvaćanje uočenog raskoraka u pristupu informaciji kao objektivnom ili subjektivnom fenomenu, a koji se također može rabiti za njegovo prevladavanje.

Zaključak rada donosi neobične i, držim, uzbudljive implikacije iako počivaju na ograničavajućoj simboličko-metaforičkoj osnovi; veći dio zaključka, stoga, objavljujem i na ovom mjestu (u djelomično parafraziranoj verziji iz pre-print verzije rada):

Na [spomenutoj] simboličkoj slici ‘stabla znanja’ informacija u obliku soka, prepoznaje se kao jedan od dva ključna supstrata koja omogućuju njegov rast. ‘Zemlja podataka’ na kojoj je ‘stablo znanja’ izraslo, predstavlja, simbol dohvatljivoga, mjerljivog ‘vanjskog svijeta’ (onoga koji se može izlučiti u mjerljiv podatak), dok smo krošnju stabla označili kao simbol čovjekova eksplicitnog znanja o tom ‘vanjskom svijetu’. Predložili smo i da deblo stabla može simbolizirati veliki provodnik, komunikacijski kanal kojim se informacije prenose, dok njegovo korijenje može predstavljati simbole mjernih instrumenata, naprava, alata, uređaja, ali i metoda i tehnika za dohvaćanje podataka iz ‘vanjskog svijeta’. Isto tako, ostavili smo i mogućnost da svaki ‘čvrsti’ dio stabla simbolizira određeno znanje, uključujući tu i one koji pripadaju deblu i korijenju.

Međutim, temeljna zamisao tiče se sljedećeg prijedloga: na sveukupni rast ‘stabla znanja’, a odatle i našega znanja, utječu dva, a ne jedan, tok ključnih supstrata: pored, već spomenutog, toka ‘informacijskog soka’ od korijenja prema vrhu stabla, postoji i tok ‘značenjskog soka’ potaknut djelovanjem ‘zraka’ ‘umnog sunca’ u listovima ‘stabla znanja’ (pritom, ‘zrake umnog sunca’ simboliziraju čovjekovu sposobnost apstraktnog mišljenja nužnog za potrebe usvajanja i organizacije znanja). Ovaj sok kreće se u obrnutom smjeru od ‘informacijskog soka’, a to znači da može dospjeti i do korijenja stabla.

[Stoga] prema metaforičkom tumačenju procesa stjecanja znanja, a preko slike rasta ‘stabla znanja’, informacija se prepoznaje kao subjektivan, ali bezličan (bez značenja), kodiran (preslikan) tok (jer se uvijek prenosi), nevidljivo ‘komunikacijsko sredstvo’ između svijeta podataka i svijeta znanja. Uloga informacije kao nevidljive poveznice svijeta podataka i svijeta znanja, možda i ne predstavlja originalnu zamisao, ali je ovim radom, držim(o), značajno produbljena.

S druge strane, oba procesa, proces izlučivanja ‘podatkovnih sastojaka’ iz ‘zemlje podataka’ kao i proces stvaranja ‘informacijskog soka’ neizostavno nas moraju podsjetiti na procese kodiranja i odabira mogućnosti/poruke iz zadanog skupa mogućnosti/poruka u Shannonovoj teoriji. Ipak, je li doista moguće na njih gledati kao na metafore procesa koji čine okosnicu ‘informacijske teorije’ – ostaje za raspravu. U slučaju hipotetskog prihvaćanja ove mogućnosti, Shannonova teorija bi se, u okviru ove osobite simboličke slike, nalazila na samim vrhovima korijenja ‘stabla znanja’. Međutim, ova promišljanja ubrzo bi nas dovela do jednog drastičnog ‘uvida’,  po kojemu bi se, onda, i proces stjecanja znanja temeljio na svojevrsnom kodiranju stvarnosti (izlučivanju ‘podatkovnih sastojaka’) i njenoj percepciji odnosno prijenosu (stvaranje ‘informacijskog soka’ odnosno generiranju informacija) za potrebe uvećanja našeg znanja. Ali, je li se doista radi o nečemu takvom, pa barem i u naznakama, teško je pretpostaviti na osnovi jednog, ipak, samo simboličko-metaforičkog pristupa danom problemu.

(U skladu s Weaverovom interpretacijom ‘informacijske teorije’, po kojoj je ona više povezana s onim što se moglo (pa i još uvijek može) reći (‘what could you say‘) nego s onim što se reklo, a ‘zemlju podataka’ možda možemo gledati kao na ukupan broj mogućnosti ‘vanjske stvarnosti’ koja se u obliku ‘podatkovnih sastojaka’ uopće može izlučiti na vrhovima korijenja ‘stabla znanja’ i pretvoriti u ‘informacijski sok’. Je li, u ovom smislu, ukupnom skupu mogućnosti ‘vanjskog svijeta’ odgovara upravo prostornovremenska zbilja kao takva, a načinima njenog kodiranja upravo naše matematičke metode (geometrija, algebra itd.) koje rabimo za njezino dohvaćanje… ostaje za raspravu.)

Ova slika i nedvojbeno ukazuje na činjenicu da mogućnost razlikovanja i ekstrakcije podataka iz ‘vanjskog svijeta’ još uvijek ne prejudicira njihovo značenje. To je dovoljno da Shannonovoj teoriji priznamo status jedne validne informacijske teorije, ali teorije koja predstavlja gradivni blok njene puno šire inačice, i koja se u kontekstu procesa stjecanja znanja više ne može promatrati odvojeno od pojmova znanja i značenja; zbog čega je i način ‘skrutnjavanja’ ‘informacijskog-‘ i ‘značenjskog soka’ u čvrste dijelove ‘stabla znanja’ u ovom radu ostao nepoznat.

Možda najdojmljiviji doprinos predloženog simboličkog prikaza predstavlja ‘vidljivost’ same informacije, koja u procesu stjecanja znanja u stvarnom svijetu, zauvijek ostaje skrivena, uostalom, kao i značenje. Ono što je u stvarnom svijetu uvijek vidljivo odnosi se na podatke, dok se znanje istog, u neku ruku, ‘osjeća’ u glavi. Informacija, odatle, ne samo da se javlja kao vrijednost tog procesa, …, nego i sama može biti shvaćena kao jedan od njegovih dijelova. Upravo fluidnost ‘informacijskog soka’ koji sadrži u sebi kodirane ‘podatkovne sastojke’, reprezentira važno, ali izvan dane simbolike, zasad nepoznato svojstvo informacije, koje možda upućuje na njenu procesnu prirodu. Isti zaključak može se odnositi i na ‘značenjski sok’ sastavljen od ‘konceptualnih sastojaka’. Odatle, procesi informiranja i pridavanja značenja koji se odvijaju u stvarnosti, možda se uistinu i ne mogu razlikovati od njihovih imeničnih izvedenica – informacije i značenja.

Informacija po sebi nema značenje, ali se jedino ‘sa’ značenjem može percipirati i razumjeti. Ovo, samo prividno, proturječje čini se nestaje kada se na podatak, informaciju i znanje započne gledati iz perspektive ili ingerencije jednoga, osobitoga, nadređenog fenomena. Ipak, njegovu elaboraciju ostavljamo za neko buduće promišljanje koje se, definitivno, mora izdići iznad ovih, ipak ograničavajućih, simboličkih okvira te ponuditi nov, u cijelosti znanstveno utemeljen pogled na informaciju.

Cjelovitom tekstu rada možete pristupiti u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na ovoj adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A1547/datastream/FILE0/view. Objavljivanje rada u tzv. post-print inačici, prije službene objave u časopisu Journal of Documentation, omogućila mi je politika ‘zelenog puta’ izdavača časopisa, u ovom slučaju – Emeralda.

U međuvremenu, rad je dobio nagradu Emerald Literati Network Awards for Excellence koju svake godine dodjeljuju uredništva Emeraldovih časopisa. Mrežna stranica s nagrađenim radovima nalazi se na mrežnoj adresi: http://www.emeraldgrouppublishing.com/authors/literati/awards.htm?year=2017.

Zahvaljujući nagradi, rad se nalazi u slobodnom pristupu i sa >> mrežnih stranica časopisa u izdavačevoj >> PDF verziji – do 20. lipnja 2018!

Veljača 27, 2016

Setovi podataka i strukture znanja: prema relativističkoj teoriji informacije

Većina, ako ne i svi, problemi terminološke prirode koji su vezani uz ključne pojmove informacijske teorije, čini se da počivaju na njihovoj međusobnoj zamjenjivosti u običnom govoru ili diskursu. A kada govorimo o ključnim pojmovima informacijske teorije mislimo na pojmove podatka, informacije i znanja. Tako ćemo u kolokvijalnom govoru naići na sljedeća terminološka određenja: netko će uporno govoriti da ‘informacije pohranjujemo na nositelje informacija’ ili da u glavi nema dovoljno podataka kako bi znao što i kako obaviti. British Library na svojoj naslovnoj stranici pohvalit će se da je ‘riznica znanja’ itd.

U znanstvenom diskursu situacija nije ništa bolja. U biologiji praktički oduvijek barataju genetičkim informacijama koje su za biologe (i doslovno) pohranjene u DNK stanicama, dok općenito u prirodnim znanostima informaciju drže objektivnim fenomenom. Biolog Tom Stonier drži da informacija i doslovno fizički postoji u ovom svijetu, jedino što njenu česticu još nismo uspjeli detektirati. U društvenim i humanističkim znanostima situacija je potpunoma drugačija. Istraživači poput Machulpa ili Cornelliusa uvjereni su da je informacija društveni odnosno psihički konstrukt koji je smješten u glavi pojedinca.

U ovoj bezizlaznoj situaciji, stoga, pokušajmo nešto nemoguće: predložiti konceptualni okvir terminološke uporabe pojmova podatka, informacije i znanje u znanstvenom diskursu koji bi, ako ništa, dosada nepremostivi jaz između shvaćanja informacije kao objektivnog i subjektivnog fenomena, spremio pod tepih, i okrenuo se rješavanju konkretnih problema. Glavna svrha ovog nastojanja, dakle, ogleda se u pročišćavanju terminološke zbrke koja se sve češće veže uz uporabu spomenutih pojmova u svim područjima ljudskog znanja. Ako još nismo sigurni jesu li podaci, informacije i znanje subjektivni ili objektivni fenomeni, i što zapravo predstavljaju, barem možemo pokušati kreirati pravila za njihovu terminološku uporabu. Vodeći se tim principom, nastojat ćemo udariti temelje jednoj, osobitoj, relativističkoj teoriji informacije, dakako, ograničenog dometa. Već u startu ona zna da može važiti jedino u sklopu jedne sveobuhvatnije teorije…

Najprije, navedimo prijedloge, dakako, neodređenih i nepotpunih konvencionalnih definicija osnovnih pojmova:

Podatak (P) predstavljaju dvije ili više prvenstveno različite dokumentirane mogućnosti svijeta; skup dva ili više podatka čini set podataka (dataset) – D[s].

Znanje (Z) predstavljaju dvije ili više najprije povezane dokumentirane mogućnosti svijeta. Trenutno stanje znanja čini strukturu znanja (knowldegestructure) – K[S].

Informacija (I) je dokumentirana mogućnost svijeta ‘u pokretu’, a u praktičnom smislu, tok između seta podataka (D[s]) i strukture znanja (K[S]).

Pod ‘dokumentiranom mogućnošću svijeta’ nije jasno navedeno što se točno misli, jer ovo nije nikakva teorija, nego popis pravila za uporabu pojmova. Ipak, tim izrazom je jasno rečeno što se pod njim ne misli: a ne misle se stvarne mogućnosti svijeta, u prvom redu fizički i kemijski procesi. Dakle, predlaže se bazična, sasvim jednostavna, a vjerujemo širokoprihvatljiva definicija informacije kao ‘dokumentacije stvarnosti’, a ne nekog fenomena koji pripada ‘u stvarnost’. Infosfera i nije ništa drugo doli kvazistvarnost.

Na osnovi prijedloga konvencionalnih definicija, mogu se sada predložiti i dva glavna aksioma relativističke teorije informacije:

  1. set podataka D[s] ostaje neizmijenjen pri uspostavi informacijskog toka ΔI prema strukturi znanja K[S]; ukoliko je ovaj aksiom/postulat narušen onda se više ne radi o procesu informiranja nego gibanja; nadalje, možemo se informirati samo o tom gibanju.
  2. struktura znanja K[S] nužno se mijenja pri uspostavljanju informacijskog toka ΔI; ukoliko je ovaj aksiom/postulat narušen više se ne može reći da se radi o procesu informiranja nego jedino percipiranja stvarnosti.

Bertram C. Brookes je svojom pseudojednadžbom (K[S] + ΔI = K[S+ΔS]) prije ravno 35 godina itekako uzburkao duhove u knjižničnoj i informacijskoj znanosti. U mnogim slučajevima, međutim, naišao je samo na kritike. Pa ipak, postaje očito da i dan-danas neke od nas inspirira na slične ‘spekulativne vratolomije’, zbog čega mu usrdno posvećujem ovaj post!

Prosinac 30, 2015

Uvid u prirodu informacije okoliša ili zašto je informacija ipak negentropija

environmentalIz današnje perspektive, informaciju i njezinog nositelja bez većih problema možemo razlikovati. Ali do pojave informacijske teorije, barem u praktičnom smislu, informacija i njezin nositelj uglavnom su se smatrali nerazdvojnima. Najprije knjiga, pa zatim dokument, primjeri su informacijskih artefakata koji u sebi ‘stapaju’ informaciju i nositelja informacije. Zbog toga Tatjana Aparac Jelušić definira knjigu kao „dihotomiju sadržaja i nositelja tog sadržaja“ te naglašava dvojnu prirodu svakog (zapisanog) teksta. Prema autorici, tekst posjeduje dvije strane: intelektualnu ili duhovnu (odnosi se na sadržaj teksta/informacije) te fizičku ili materijalnu (odnosi se na nositelja teksta/informacije).

Pretpostavimo sada da nositelj informacije može biti aktivan i pasivan. Pod aktivnim nositeljem informacije podrazumijevamo  inforga (Floridi, 2010), informacijsko biće, koje je u stanju primljenu informaciju na sebi svojstven način procesuirati, a to znači dobaviti ili je odaslati drugom nositelju, ali i povezati je s drugim informacijama unutar sebe, izmijeniti ju i sl. Naravno da u tom smislu čovjeka možemo smatrati eklatantnim primjerom aktivnog nositelja informacije. Za razliku od aktivnoga, pasivni nositelj informaciju samo ‘nosi’. U ovom smislu, dokument, knjiga, ali i tvrdi disk računala, najbolji su primjeri pasivnih nositelja informacije.

Međutim, sada možemo postaviti pitanje: može li se jedino čovjek smatrati aktivnim nositeljem informacije? Oko tog pitanja među istraživačima još se ‘lome koplja’. U načelu, svaki živi organizam predstavlja aktivnog nositelja informacije. Biologija nam to jamči svojim spoznajama o staničnim procesima, s kojima je upoznat i prosječni srednjoškolac, i u kojima je razotkrivena uloga DNK i RNK u prijenosu genetskih informacija. Slobodno se može reći da cjelokupni organski svijet, pored sveg ostalog, posjeduje i tu mogućnost aktivnog nošenja informacija. Ali, može li se pasivni nositelj informacije jednog dana preobratiti (proburaziti) u aktivnog nositelja informacije? Jasno je da na ovo pitanje još nemamo odgovor i da se on sastoji u odgovoru na srodna pitanja poput onog: mogu li računala moći misliti.

Stoga, mirne duše pođimo dalje, i jednim sveobuhvatnim uvidom u čitavom anorganskom svijetu prepoznajmo pasivne nositelje informacija! Na osnovi njihovog postojanja, prema L. Floridiju (2010), postoje i te tzv. informacije okoliša (environment information), putem kojih, na sebi svojstven način, okoliš govori o samome sebi. Informacije okoliša stoga su, u najmanju ruku, svojevrsni odraz stvarnosti. U pasivne nositelje informacija, tako, mogu se ubrojiti npr. geološki slojevi stijena koji nose informaciju o pojedinim geološkim razdobljima na Zemlji, ili okrugli oblik i žuti sjaj Sunca na nebu, godovi drveta, otisci šapa životinja itd. Nadalje, bez većih problema možemo ustvrditi da su neki drugi procesi, a u prvom redu tu mislimo na fizičke i kemijske procese, odgovorni za stvaranje opisanih informacija okoliša odnosno da se ta najstarija vrsta informacija na Zemlji i doslovno stvarala putem fizičkih i kemijskih procesa, a da se nije, recimo, prenosila između nositelja.

Na ovaj način stigli smo do zanimljive poveznice. Ako smo došli do toga da porijeklo prvih informacija pronalazimo u fizičkim i kemijskim procesima koji se neprestano odvijaju u prostorvremenu našeg svemira, postaje jasno zašto je Claude Shannon svoj pojam količine informacija povezao sa srodnim pojmom entropije. Naime, kako se prema II. zakonu termodinamike priroda kreće prema sve većem kaosu, a to, između ostalog, znači i prema sve jednoličnijem, uniformnijem svemiru, sa sve manjom količinom gibanja, očito je da se u takvom okolišu nailazi i na sve manju količinu informacija okoliša. Kad Floridi napominje da se podaci (kao neka vrst strukturalnih nositelja informacija) manifestiraju kao nedostatak uniformnosti u stvarnosti, onda pod ovom uniformnošću upravo zamišlja tu krajnju i pogubnu sliku kaosa. Drugim riječima, količina informacija okoliša i rastuće entropije u sve kaotičnijem svijetu obrnuto su proporcionalne. Na osnovi tog zaključka, postaje jasno je da smo puno bliži Wienerovoj interpretaciji pojma količine informacije – dakle, količini informacije kao ‘negentropiji‘ (negentropy), nego onoj Shannona – količini informacije kao čistoj entropiji, a dokaz tomu smatramo da smo upravo iznašli u razmatranju prirode fenomena informacija okoliša.

Prosinac 4, 2015

O poluinformaciji

Filed under: NOVI POSTOVI,Uncategorized — by BorisB @ 8:41 am
Tags:

Živimo u svijetu – ne informacija, nego poluinformacija. One su svud oko nas. Dosada, nismo bili svjesni te činjenice, ali stvari se polako mijenjaju. Ponukani smo razmišljati o problemu koji smo upravo detektirali. Kako ga prevladati? Kojim metodama, tehnikama i alatima to učiniti? Možda nekom formulom ili… ako budemo bolje sreće… teorijom? Pitanja zasada ostaju bez odgovora…

U kolokvijalnom govoru, poluinformacija označava informaciju dobivenu iz neprovjerenih, nepouzdanih izvora. Nikada ne želimo baratati s poluinformacijama. Želimo biti informirani, a ne poluinformirani. (Napomenimo da se pored pojma poluinformacije u negativnom aspektu shvaćanja informacije u kolokvijalnom govoru rabi i izraz dezinformacije koji označava neistinitu informaciju) Poluinformacija je samo djelomično istinita. Stoga je shvaćanje izraza poluinformacije koji se ovdje izlaže bitno drugačije prirode od shvaćanja istog izraza u uobičajenom smislu.

U skladu sa Shannonovom teorijom, poluinformaciju možemo definirati kao svaku informaciju koja je tijekom svog prijenosa od pošiljatelja do primatelja izobličena šumom. Međutim, to bi, strogo uzevši, bila samo tehnička definicija poluinformacije. Na semantičkoj, a odatle i interpretativnoj razini, za očekivati je da će se ustvrditi kako su značenje, kao i učinak poluinformacije na pojedinca, u Weaverovom smislu, također izobličeni. Možemo li u tom smislu govoriti o analognim fenomenima poluznačenja i poluučinaka – u ovom trenutku teško je predvidjeti. Poluinformacija je svud oko nas te, htjeli mi to ili ne, izgrađuje naše (polu)informacijsko društvo…

Zadnje dodano & ažurirano u BZoI-ju (Bazi Znanja o Informaciji)

Svibanj 25, 2015

Maxwellov demon i informacija

CLAUDE E. SHANNON & WARREN WEAVER: The Mathematical Theory of Communication (1949)
JAMES GLEICK: Information: A History, a Theory, a Flood (2011) / Entropy and Its Demons

Fizičar James Clerk Maxwell osmislio je sljedeći misaoni eksperiment: iznad pregrade kutije s plinom zamislio je inteligentno biće, dovoljno malo da uoči koja mu molekula dolazi u susret (topla ili hladna) i odluči hoće li je pustiti u drugu stranu ili ne. Ubrzo je to zamišljeno biće dobilo naziv Maxwellov demon, a predmnijevamo i zbog čega: zbog svoje ‘demonske uloge’ u kršenju Drugog zakona termodinamike! Naime, svojim odlukama koju će molekulu pustiti a koju ne, biće bi bilo u prilici izravno utjecati na rast entropije zatvorenog sustava; još gore, moglo bi, ako bi to htjelo, prouzročiti i one slučajeve u kojima bi se ukupni prirast entropije smanjivao! Svojim inteligentnim uvidom u to koja mu molekula plina pristiže (hladna ili topla) moglo bi namjerno prouzročiti smanjenje entropije cjelokupnog sustava, recimo, ako odluči na drugu stranu kutije puštati samo tople molekule plina. Ipak, u ovoj priči, nas ne zanima toliko kršenje Drugog zakona termodinamike koliko percepcija svijeta tog bića. Evidentno, da bi pustilo (na)dolazeću molekulu na drugu stranu kutije ono najprije mora znati o kakvoj je molekuli riječ (je li topla ili hladna), drugim riječima, mora se o tome informirati…

Međutim, kako informacijsku teoriju tumači Shannonov kolega W. Weaver, informacija se više tiče onoga što uopće o nečemu možemo reći nego što se u nekom trenutku o tome stvarno i reklo. Drugim riječima, za Shannona i Weavera manje je bitan proces saznavanja, važan je samo konačni broj molekula toplog i hladnog plina u kutiji, kao i njihov položaj (jesu li s ove strane pregrade kutije ili s one). Ako je vjerojatnost pojavljivanja tople i hladne molekule plina jednaka, entropija je najveća, a s njome i količina informacija koju demon percipira. Međutim, ako je ta vjerojatnost različita, recimo da se u dijelu kutije iz kojeg demonu nadolaze molekule nalazi topliji plin, onda je za očekivati da će mu daleko češće pristizati toplije molekule od hladnijih (prema Drugom zakonu termodinamike) što je, onda, prema Shannonu, manje informativno. Manju količinu informacija uzrokuje i obrnut slučaj, kada je vjerojatnost pojavljivanja toplih molekula plina mala, jer se u promatranom dijelu kutije nalazi hladnije molekule plina. Upravo, u toj spoznaji najveća je snaga i doprinos znanosti Shannonove teorije.

Međutim, mi se pitamo je li demon svjestan toga da je u desnom dijelu kutije plina više toplih nego hladnih molekula? On to ne može znati. Tek kad cijeli proces završi, kad se molekule toplog i hladnog plina ravnomjerno rasporede po kutiji, drugim riječima, kad se postigne stanje najveće entropije, on može zaključiti da je u samom prijenosu topline sudjelovala tolika i tolika količina informacija, manja ili veća, jer se plin kretao iz manje vjerojatnog stanja u stanje veće vjerojatnosti ili očekivano stanje. S druge strane, Shannon bi isti proces opisao riječima da su se molekule kretale iz stanja manje neizvjesnosti u stanje veće neizvjesnosti. Dakle, može li se zakonitost koja se odnosi na prijenos informacija dovesti u vezu sa zakonitošću koja vlada u prijenosu topline (i koju ‘propisuje’ Drugi zakon termodinamike)? Može – ali u obrnutom shvaćanju/značenju. Iako količinski jednake, entropija i količina informacija u nekom značenjskom smislu potpuno su suprotne. ‘Vjerojatnije’ i ‘neizvjesnije’ naprosto ne mogu imati isti smisao.

Sada se pokušajmo staviti u položaj demona koji upravlja pregradom kutije s plinom. Vrlo brzo ćemo biti primorani napustiti svijet statistike, predviđanja i porinuti natrag u stvarnost. Svaku molekulu koja nam dolazi u susret na osnovi njenog svojstva je li topla ili hladna propustit ćemo (ili nećemo) na drugu stranu. Što bi, dakle, bila informacija za demona koji upravlja pregradom kutije s plinom? Ovdje je važno uočiti da to pitanje više nema nikakve veze sa Shannonovom količinom informacija. Dakle, više ne pitamo nešto vezano uz ‘količinu informacija’, već uz samu informaciju i dolazimo do sljedećeg odgovora: informacija je sadržana u demonovoj percepciji odnosno procesu informiranja; ona je sama ‘supstanca’ njegove percepcije koja defacto postaje njegovo znanje o tome je li se radi o toploj ili hladnoj molekuli plina koja mu dolazi u susret.

Zbog toga B. Greene u svojoj definiciji entropije poseže za izrazom količine skrivenih informacija u sustavu. Kakvo god bilo mikroskopsko stanje sustava i kakva god bila vjerojatnost da će se ono ostvariti – ono sadrži i informaciju, skrivenu informaciju u smislu da entropiji, kao ni Shannonu, nije važan sadržaj te informacije, nego samo njena vjerojatnost pojavljivanja.

Pritom, uočimo da se entropija odnosi samo na prebrojavanje bilo kakvog (iznenadnog) događaja s molekulama u kutiji s plinom, a informacija na razlikovanje tog događaja u kvalitativnom smislu (npr. uočavanje nekog svojstva molekule plina, primjerice, je li topla ili hladna). Shannon je, dakle, svoju ‘teoriju informacija’ temeljio na postavci da se u oba slučaja radi o istom broju…

U slučaju povećanja entropije sustava, očevidno, na djelu je djelovanje jednog zakona u pozadini, Drugog zakona termodinamike. Povećanje entropije sustava izravna je posljedica kretanja molekula u stanje izjednačenih temperatura (tzv. toplinske smrti). Slijedom toga, L. Boltzman samo je pokazao ovisnost ukupne entropije nekog zatvorenog sustava o vjerojatnostima mikroskopskih stanja njegovih sastavnica. Međutim, što bi se, i ako bi, onda, nalazilo u pozadini informacijske teorije? Koji analogan proces? Prema nekom mojemu razmišljanju, to je proces stjecanja znanja o svijetu koji nas okružuje. Čovjek je biće koje teži iz stanja manjeg znanja ili neznanja prijeći u stanje većeg znanja ili najvećeg mogućeg znanja. Paradoks u čovjekovoj težnji, međutim, ogleda se u činjenici da ono što može znati, prisiljen je sâm prethodno definirati (tzv. ‘Shannonov skup mogućnosti’). „Čovjek je mjera svih stvari“, tu duboku istinu dokučili su još Stari Grci. Ako želi ovladati ‘kemijskim znanjem’ o svijetu koji ga okružuje, svijet mora najprije podijeliti na molekule, ako želi imati ‘fizikalno znanje’ o istom, mora ga podijeliti na atome, kvarkove, bozone i druge čestice itd. Po Shannonu, sva moguća stanja molekula i atoma predstavljali bi najsveobuhvatniji unaprijed definiran set mogućnosti iz kojeg bi bilo moguće odabrati i prenijeti, njima analognu, informaciju.

Uočimo, što se tiče kutije s plinom i zamisli Maxwellovog demona možda je manje evidentno, ali nikako nevažno za cijelu priču, da je njome određena najmanja jedinica koja će ulaziti u proračun kako entropije, tako i količine informacija, a to je molekula. U pokusu se zapravo promatra na koje sve načine jedna molekula plina može ‘izgenerirati’ informaciju; dakle, ne generira informaciju svijet kao takav, nego onaj dio svijeta koji smo prethodno ‘uobličili’ u nekakav entitet, u ovom primjeru – u molekulu. Pritom, ne smijemo zaboraviti da se s dovoljno moćnom tehnologijom možemo spustiti još dublje u mikrosvijet te entropiju i količinu informacija računati ‘preko’ atoma. Čovjek je, dakle, taj koji je prisiljen podvući crtu, ‘uobličiti dio stvarnosti’, stvoriti, uvjetno rečeno, podatkovni entitet, s kojim dalje može računati, i na koncu konaca, i uopće bilo što izračunati (prevesti u matematiku). On je taj koji određuje tzv. Shannonov skup mogućnosti (domenu) iz kojeg se generira neka funkcijski odgovarajuća, količina informacija (kodomena).

U pozadini informacijske teorije, dakle, stoji unaprijed definirani skup mogućnosti mikroskopskih stanja sastavnica sustava o kojemu ovisi količina generiranih informacija… Ne možemo izračunati količinu informacija, ako nismo definirali skup svih mogućnosti u kojima se sastavnice jednog sustava mogu naći (toplo-hladno je samo jedan set ukupnog skupa mogućnosti, položaj molekula može biti drugi itd.) Pritom, vrijednosti entropije sustava [S] i količine informacije [H] kao kvantitativne ostaju jednake. Međutim, demon koji se direktno informira i koji barata informacijama, ništa od toga ne može znati. Za njega je informacija ono što pristiže u njegov um. Na neki način, ovo razmatranje je neka vrst priloga daljnjem istraživanju koje bi zakonitostima koje vrijede za procese kodiranja i prijenosa informacija (i koje je postulirao Claude E. Shannon) trebalo pridodati zakonitosti koje bi vrijedile u postupku zaprimanja informacija svjesnog uma za potrebe uvećanja njegova znanja.

Sâm paradoks u pogledu Maxwellovog demona ogleda se u činjenici da se uplivom njegovih odluka o tome hoće li određenu molekulu pustiti u drugu stranu kutije ili ne dolazi do toga da se entropija ukupnog sustava ne mora povećavati, dapače, može se i smanjiti, a što onda nije u skladu s Drugim zakonom termodinamike. Na sreću, Leo Szilard još je davne 1929. pokazao da tomu ipak nije tako i da se entropija čitavog sustava povećava zbog energije koja je potrebna za funkcioniranje demonovog uma. Da biste uopće bili u stanju razlikovati molekulu koja vam dolazi u susret, morate biti živi, a ako ste živi morate sagorijevati kisik i dušik, drugim riječima, morate povećavati ukupnu entropiju svemira.

Sljedeća stranica »

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: