O I n f o r m a c i j i : informacija u teoriji

2 ožujka, 2020

Informacija kao konstrukcija

Filed under: Uncategorized — by BorisB @ 4:03 pm

BORIS BOSANČIĆ & MARTA MATIJEVIĆ: Information as a construction (Journal of Librarianship and Information Science) (prvi put objavljeno: 16. travnja 2019.) Permanent URI: https://doi.org/10.1177/0961000619841657
(FFOS-ov institucijski repozitorij >> postprint)

UVOD

Svrha ovoga preglednog rada ogleda se u prikazu konstruktivističkog pristupa pojmu informacije u znanstvenoj literaturi kroz dvije perspektive. Prva obuhvaća radove koji potječu, iz tzv. „konstruktivističke niše“ – u literaturi često spominjanog naziva za konstruktivistička stajališta u različitim znanstvenim disciplinama kao što su pedagogija, kognitivna znanost, neuroznanost, psihologija, kibernetika, biologija spoznaje i dr. Drugu perspektivu, pak, čine radovi u okviru knjižnične i informacijske znanosti u kojima se informacija također drži nekom vrstom konstrukcije. Istraživanje je pokazalo da informacija kao konstrukcija ne igra značajniju ulogu u konstruktivističkim teorijama, dok se u knjižničnoj i informacijskoj znanosti uglavnom shvaća kao subjektivan, društveno konstruiran entitet koji je podložan različitim interpretacijama.

OPĆENITO O KONSTRUKTIVIZMU

Riječ ‘enormno’ čini se nedostatnom za opis današnje ukorijenjenosti konstruktivističkog gledišta (počev od druge polovine 20. stoljeća) u gotovo svim poljima znanosti. U literaturi danas su zastupljene različite vrsta konstruktivizma; među najspominjanijima su, čini se, radikalni (radical), umjereni (moderate), društveni (social), kognitivni (cognitive), kulturni (cultural) i kritički (critical) konstruktivizam. Konstruktivizam kao znanstveni pristup javlja se tako u više znanstvenih disciplina, uključujući pedagogiju (Jean Piaget), kibernetiku (Ross W. Ashby), biologiju (Humberto Maturana i Francisco Varela), psihologiju (Ernst von Glasersfeld), kognitivne znanosti (Heinz von Foerster), neuroznanost (Steven R. Quartz), sociologiju (Niklas Luhmann) te naposljetku, i knjižničnu i informacijsku znanost (Brenda Dervin, Ian Cornelius). Nedavno je pak Gordana Dodig-Crnković razvila posebnu vrstu ‘realističkog konstruktivizma’, koji je nazvala ‘info-komputirajućim’ ili info-računalnim konstruktivizmom (engl. info-computational constructivism).

Postoji li “vanjski svijet”?

Nedvojbeno, konstruktivisti ne poriču postojanje ‘vanjskog svijeta’. Oni samo tvrde da ne postoji nikakav osnov za vjerovanje u objektivnost ‘vanjskog svijeta’ koji bismo mogli iskoristiti za vrednovanje znanstvenih argumenata (Von Foerster, 2003). Što bi mogao biti ‘objektivni svijet’ po sebi, “… ako tako nešto uopće postoji …” (Von Foerster, 2003: 248), zbog toga je irelevantno, jer uvijek konstruiramo svijet koji vidimo. Jedan od najistaknutijih radikalnih konstruktivista Ernst von Glasersfeld tvrdi da je znanje slika koja predstavlja nešto drugo i da ne može biti ogledalo ‘vanjskog svijeta’ u bilo kojem smislu (Glasersfeld, 1984). Na isti način Einstein i Infeld ističu da nikada ne možemo biti sigurni je li ova “… slika jedina koja bi mogla objasniti … [naša] opažanja” (Einstein i Infeld, 1967: 31). ‘Vanjski svijet’, kao rezultat naših zaključaka, odmah se eksternalizira nakon što je konstruiran, te se tako čini kao neovisan o mentalnoj ili kognitivnoj aktivnosti promatrača. Zbog toga je fokus istraživanja radikalnog konstruktivizma u posljednje vrijeme stavljen na proučavanje sustava drugog reda odnosno promatrača (engl. observer).

No, sada se možemo zapitati, kako znamo da je „vanjski svijet“ samo naša konstrukcija? U prirodnim i tehničkim znanostima vlada uvjerenje da znanje nastaje kao rezultat operacija obrade podataka. Na primjer, u fizici čestica teorije se potkrepljuju ili opovrgavaju temeljem obrade velike količine podataka koje, primjerice, generira Veliki hadronski sudarač (Large Hadron Collider) za vrijeme sudara čestica u pažljivo vođenim eksperimentima. S druge strane, konstruktivisti rijetko koriste pojmove podatka i informacije da bi opisali isti proces iz svoje perspektive. S njihovog stajališta, proces spoznaje zasnovan je samo na “…komputiranju opisa ‘stvarnosti'” (von Foerster, 2003: 216). Pritom, Heinz von Foerster englesku riječ computing rabi u zasebnom značenju reflektiranja, transformiranja, modificiranja itd. opaženih fizičkih entiteta i njihovih simboličkih reprezentacija (Von Foerster 2003: 216).[1] Kognitivni proces (kognicija, spoznaja), tvrdi von Foerster, ne odnosi se na neposredno reflektiranje realnosti nego na reflektiranje najboljeg opisa realnosti u tom trenutku (Von Foerster 2003: 216). Na ovaj način konstruktivizam određuje granice onoga što se može znati. ‘Vanjski svijet’ kao cjelina neovisan je o ljudskim umovima, ali poznavanje tog svijeta uvijek je neka vrsta mentalne konstrukcije (Crotty, 1998).

[1] Komputiranje ili računsko računanje odnosi se na “…svaku operaciju (ne nužno brojčanu) koja transformira, mijenja, preuređuje, upravlja itd., promatranim fizičkim entitetima (‘objektima’) ili njihovim reprezentacijama (‘simbolima’)” (von Foerster, 2003: 216).

POVODI KONSTRUKTIVISTIČKOM PRISTUPU INFORMACIJI

Osim inicijalne teorije učenja (engl. learning theory) Jeana Piageta (1954), mnogi istraživači u radu čileanskih biologa Humberto Maturane i Francisco Varele vide temelj, kako radikalnom tako i drugim vrstama konstruktivizma. Premda spomenuti autori u svojim radovima ne spominju eksplicitno riječ ‘konstruktivizam’, ipak se to, zahvaljujući velikom broju citata njihovih radova u radovima konstruktivistički nastrojenih teoretičara lako može zaključiti.

Međutim, podrijetlo ideje o konstruiranoj informaciji koja ne posjeduje kognitivnu prirodu, u jednom širem kontekstu, potječe iz kibernetike, znanosti o upravljanju i prijenosu informacija, a posredno, mogli bismo reći, čak iz komunikacijske teorije C. E. Shannona. Naime, u svojoj knjizi Uvod u kibernetiku Ross W. Ashby izrijekom tvrdi da se kibernetika može definirati kao disciplina koja se bavi „…proučavanjem sustava koji su otvoreni za energiju, ali zatvoreni za informacije i kontrolu” (Ashby, 1956: 4). U tom smislu, za Ashbyja kibernetički sustavi su sustavi koji nisu “informirani” izvana, nego iznutra, te ih naziva, tzv. ‘ne-informiranim’ (engl. ‘information-tight’) sustavima. Slijedom toga, informacije u kibernetičkom sustavu su nešto ‘unutarnje’, a ne ‘vanjsko’. A s obzirom na to da se u komunikacijskoj teoriji C. E. Shannona poruka koja se prenosi kanalom (en)kodira na način da samo predstavlja oznaku za neku tvrdnju ili objekt, onda proizlazi da se i informacije u kontekstu komunikacijskog procesa javljaju kao nešto ‘unutarnje’ tog procesa i da se izraz “enkodiran” u tom smislu može uzeti u značenju “konstruiran”.

Jedan od povoda konstruktivističkog pristupa pojmu informacije zasigurno predstavlja i pristup informaciji antropologa Gregory Batesona. Navedena razmišljanja o informaciji autor je razvio relativno kasno u svom životu. Od početka 1950-ih do kraja 1960-ih njegov rad je uključivao koncept informacije koji se uglavnom temeljio na matematičkoj teoriji komunikacije C. E. Shannona. Tek krajem 1960-ih, Batesonu polazi za rukom razviti jedan potpuno novi koncept informacije, na što ga je, po svemu sudeći, ponukao izostanak značenja u matematičkoj teoriji komunikacije. U isto vrijeme, u svojim radovima usvojio je kibernetički model opisa ljudskog uma, naglašavajući njegovu inherentnu zatvorenost u sebe te ometanje okoliša koji utječu na ljudsku spoznaju. Ljudi su, tvrdi Bateson, ‘samo-korektivni’ (engl. self-corrective) sustavi koji djeluju protiv vanjskih deformacija (Bateson 1972). “Razlika koja čini razliku je ideja. To je ‘bit’, jedinica informacije… ono što mislimo pod informacijom – elementarnom jedinicom informacije – je razlika koja čini razliku…”, napisao je Gregory Bateson u svojoj knjizi Steps to an Ecology of Mind objavljenoj 1972. Definicija informacije kao ‘razlike koja čini razliku’ tipičan je primjer definicije u kojoj se informacija shvaća kao proces. Premda uzročnu i posljedičnu ulogu u ovoj definiciji na sebe preuzimaju ‘razlike’ – uzročna kao razlika koja se javlja u vanjskom svijetu (external world) i posljedična, kao razlika u sustavu koji ih uočava (observing system) – ključna uloga, ipak, pripada glagolu ‘činiti’ koji na sebi svojstven način utjelovljuje ‘procesuirajuću’ prirodu informacije.

Za Talju, Tuominena i Savolainena (2005), pak, konstruktivistički pristup informaciji u knjižničnoj i informacijskoj znanosti posljedica je „kognitivnog zaokreta“ (engl. cognitive turn), zbirnog naziva za teorijske radove istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti koji su sredinom 1970-ih započeli primjenjivati vlastiti kognitivni pristup u rješavanju problema pretraživanja informacija. Ključna karakteristika ovog pristupa svodi se na postavku da je informacija posredovana potencijalnim stanjem znanja primatelja.

POJAM INFORMACIJE U ‘KONSTRUKTIVISTIČKOJ NIŠI’

Unatoč različitim stajalištima i unutar samog konstruktivizma, konstruktivistički teoretičari informaciju drže mentalnom konstrukcijom promatrača. No, većina ih, poput radikalnog konstruktivista Ernsta von Glasersfelda ili istraživača biologije spoznaje – Humberto Maturane i Francisco Varele, pojam informacije upotrebljava tek sporadično (von Glasersfeld 1995; Maturana i Varela, 1980). Drugim riječima, ne postoje značajnija teoretiziranja pojma informacije i, jednako tomu, pojam informacije ne dijeli istaknutu važnost kao što je to slučaj s drugim, tipičnim konstruktivističkim terminima kao što su to samo-referencija, samoorganizacija, autonomija, autopoeza, kibernetika drugog reda, promatranje i promatranje drugog reda.

Kodiraju li informacije stvarnost?

Ako su informacije isključivo proizvod društvenih praksi ili mentalne konstrukcije promatrača, u strogom smislu, prema F. Vareli, informacije uopće ne postoje (Varela, 1979). “Pojam informacija odnosi se na promatračev stupanj nesigurnosti u njegovom ponašanju unutar domene definiranih alternativa, stoga se pojam informacije primjenjuje samo unutar njegove kognitivne domene” (Maturana i Varela, 1980: 54); “… slušatelj stvara informacije smanjujući svoju nesigurnost za vrijeme interakcija u svojoj kognitivnoj domeni” (Maturana i Varela, 1980: 32). Možda se razlog takvih tvrdnji krije u posebnom i raširenom značenju informacija kao nečega što je sposobno ‘kodirati stvarnost’ ili ‘informirati’ organizam o svom okruženju (Glasersfeld, 1995, Maturana i Varela, 1980). H. Maturana, F. Varela i E. von Glasersfeld, slično kao Bateson, često su ovo značenje informacija spominjali kao neodrživo: “Pojmovi stjecanja predodžbi o okolišu ili stjecanja informacija o okolišu u odnosu na učenje, ne predstavljaju nikakav aspekt djelovanja živčanog sustava “(Maturana i Varela, 1980: 133). Glasersfeld to potvrđuje: “… to je nesretno iskrivljenje kada ljudi kažu da su signali koje primamo našim osjetilima ‘kôd’ koji prenosi informacije o stvarnosti” (Glasersfeld, 1995: 115). Međutim, postoje konstruktivistički nastrojeni mislioci koji pojam informacije ipak smatraju donekle značajnim. Radi se o sociologu Niklasu Luhmannu i kibernetičaru, fizičaru, filozofu i neuroznanstveniku – Heinzu von Foersteru.

Pristup informaciji Niklasa Luhmanna

Prema Niklasu Luhmannu, poruka je nešto što sadrži informacije, izjave i interpretacije, a ključni dio poruke sadržan je u sustavu autopoietičke komunikacije koji se ogleda u samo-referenciji (Luhmann, 1995.). Luhmann naglašava da ‘vanjski svijet’ postoji kao iritacija, poremećaj ili šum; ‘vanjski svijet’ dobiva smisao samo ako je povezan sa sustavom za donošenje odluka. Iako je informacija uvijek rezultat sustava, ona postoji samo na temelju opažanja. Štoviše, sustav ne može slobodno proizvoditi informacije kao svoj vlastiti proizvod. Okolina ga neprestano ‘napada’ i kroz mrežu svojih odluka sustav pretvara ove ‘napade’ u informacije koje će se koristiti kao vodič za procese donošenja odluka (Luhmann 1988, Qvortrup, 1993). Stoga je informacija „… unutarnja promjena stanja sustava, samo-proizvedeni aspekt komunikativnih događaja, a ne nešto što postoji u okruženju sustava i treba ga iskoristiti u prilagodljive ili slične svrhe“ (Luhmann, 1990: 10). Sustav određuje je li za njega nešto informacija ili ne. Pošiljatelj ne gubi ništa slanjem informacije! “Spolja postoje samo podaci; sustav ga čini informacijama” (Cornelius, 2002: 399). U tom smislu mora se povući granica kako bi samo-promatranje postalo moguće (Luhmann, 1990.). Informacija je, dakle, interno svojstvo sustava (“Information is a purely system-internal property”), a ne ‘nešto’ što objektivno postoji u okolišu sustava.

Pristup informaciji Heinza fon Foerstera

Heinz von Foerster tvrdi da informacija nije ‘stvar’ ili ‘razlika’ u svijetu, niti je “razlika koja čini razliku” (Bateson, 1972). Informacije su isključivo promatračeva mentalna konstrukcija. Za Von Foerstera informacija je relativan pojam koji poprima značenje samo ako je povezan s kognitivnom strukturom promatrača (Von Foerster, 2003). Povezane s opisom stvarnosti, ili dijelova stvarnosti, a ne samom stvarnošću, informacije ovise o promatračevoj sposobnosti da temeljem opisa stvarnosti izvodi zaključke. Stoga “…okoliš ne sadrži nikakve informacije; okoliš je takav kakav jest” (Von Foerster, 2003: 252).

Informacija je “mentalna konstrukcija” uz pomoću koje pojedinac stvara svijet koji poima. Boje i oblici kao osobiti ‘osjetilni simboli’, sami po sebi, tvorevine su našega uma, a tamo ‘vani’ možda su samo elektromagnetski valovi, periodičke varijacije tlaka zraka, sporadične kretnje molekula i sl.  kako to, uostalom, i sâm Heinz von Foerster literarno dojmljivo naglašava:

“… ‘vani’ nema svjetla i nema boja, postoje samo elektromagnetski valovi; ‘vani’ nema zvuka i nema glazbe, postoje samo periodične varijacije tlaka zraka; ‘vani’ nema topline i nema prehlade, postoje samo pokretne molekule s više ili manje kinetičke energije, itd. Konačno i zasigurno, ‘vani’ nema boli” (von Foerster, 2003: 233).[1]

[1] “…’out there’ there is no light and no color, there are only electromagnetic waves; ‘out there’ there is no sound and no music, there are only periodic variations of the air pressure; ‘out there’ there is no heat and no cold, there are only moving molecules with more or less mean kinetic energy, and so on. Finally, for sure, ‘out there’ there is no pain.” (von Foerster 2003: 215)

KONSTRUKTIVISTIČKI PRISTUP INFORMACIJI U KNJIŽNIČNOJ I INFORMACIJSKOJ ZNANOSTI

Konstruktivistički pristup pojmu informacija u knjižničnoj i informacijskoj znanosti izrijekom se pojavljuje u radovima B. Dervin (1983), I. Corneliusa (1996a, 1996b, 2002), G. Wersig (1997), Talje, Tuominena i Savolainena (2005) i drugih autora. S jedne strane, konstruktivistički pristup pojmu informacija u okviru knjižnične i informacijske znanosti temelji se, kao i sam konstruktivizam, na biološkom konceptu autopoisisa čileanskih biologa Humberta Maturane i Francisco Varele. Zbog toga, Rafael Capurro i Birger Hjørland u preglednom radu o konceptu informacije pišu: “Prema biolozima Humbertu Maturani i Francisco Vareli …, kao i kibernetičarima poput Heinza von Foerstera …, informacija je promatračeva konstrukcija, odnosno ‘mentalna razlika’ koja čini i/ili pronalazi razliku u vanjskom svijetu “(Capurro i Hjorland, 2003: 371). S druge strane, sve više istraživača u okviru knjižnične i informacijske znanosti smatra da je informacija, zapravo, društveni konstrukt. Informacije nisu samo kognitivne, nego i društvene konstrukcije, koje zajedno sa znanjem predstavljaju proizvode naše društvene prakse (Cornelius, 1996; Wersig, 1997).

Brenda Dervin jedan je od pionira konstruktivističkog pristupa informaciji u knjižničnoj i informacijskoj znanosti. Početkom svoje istraživačke karijere, 1976. objavila je rad u kojem je razlikuje trihitomijsku formulaciju pojma informacije: Informacija 1 je informacija koja se odnosi na “utjelovljenu strukturu ili uzorak stvarnosti”; Informacija 2 se javlja kao “struktura koju su stvarnosti nametnuli ljudi”; a Informacija 3 kao ono što proizlazi iz “postupaka kojima ljudi stječu ono što prethodno nisu znali” (Dervin, 1976: 326). U kasnijim radovima, ona će se usredotočiti na treći vid informacije što će ju dovesti i do konstruktivističkog pogleda na isti pojam. Konačno, u radu pod naslovom “Informacije kao konstrukcija korisnika: relevantnost opaženih potreba za informacijom za sintezu i interpretaciju”, ona će otvoreno istaknuti tvrdnju o konstruktivističkoj prirodi informacije. S druge strane, Ian Cornelius ponovit će da su informacije i znanje proizvodi naše društvene prakse. Informacija nije “… objektivno neovisan entitet kao dio stvarnog svijeta … nego ljudski artefakt, konstruiran i rekonstruiran unutar društvenih situacija” (Cornelius, 1996: 19).

ZAKLJUČAK

U radu se zaključuje da informacija kao konstrukcija ne igra značajnu ulogu kako u konstruktivističkim teorijama, tako i u okviru radova istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti. Štoviše, većina istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti informaciju ne shvaća kao konstrukciju u pravom smislu te riječi, već kao subjektivni fenomen u širem smislu, koji je podložan različitim interpretacijama (Cornelius, 1996.). To je možda i glavni razlog što se u postojećoj literaturi ne nailazi, pored postojećih, i na ‘konstruktivističku teoriju informacije’. No, ako bi se jednog dana to promijenilo, i ‘konstruktivistička teorija informacije’ ugledala svjetlo dana, čini se da bi kognitivno stajalište u knjižničnoj i informacijskoj znanosti moglo poslužiti kao solidan temelj za njen razvoj.

LITERATURA (u cijelosti)

1. Artandi S (1973) Information concepts and their utility. Journal of the American Society for Information Science 24(4): 242-245.
2. Ashby RW (1956) An Introduction to Cybernetics. London: Chapman & Hall.
3. Bar-Hillel Y and Carnap R (1953) Semantic information. British Journal of Science 4: 147-157.
4. Bates MJ (2006) Fundamental forms of information. Journal of the American Society for Information Science and Technology 57(8): 1033–1045.
5. Bates MJ (2009), “Information”. In: Bates MJ and Maack MN (eds) Encyclopedia of Librarian and Information Sciences. CRC Press, pp. 2347-2360.
6. Bateson G (1972) Steps to an ecology of mind. New York: Ballantine Books.
7. Bateson G (1991) Sacred unity: further steps to an ecology of mind. New York: Harper Collins.
8. Belkin NJ and Robertson, S. E. (1976) Information science and the phenomenon of information. Journal of the American Society for Information Science 27(4): 197–204.
9. Belkin NJ (1978) Information concepts for information science. Journal of Documentation 34(1): 55-85.
10. Belkin NJ (1980) Anomalous states of knowledge as a basis for information retrieval, Canadian Journal of Information Science 5(1): 133-143.
11. Belkin NJ (1984) Cognitive models and information transfer. Social Science Information Studies 4(2-3): 111-130.
12. Belkin NJ (1990) The cognitive viewpoint in information science. Journal of Information Science 16(1): 11–15.
13. Brier S (2009) Cybersemiotic Pragmaticism and Constructivism. Constructivist Foundations 5(1): 19-38.
14. Bourgine P and Stewart J (2004) Autopoiesis and cognition. Artificial Life 10(3): 327–345.
15. Bosancic B (2016) Information in the knowledge acquisition process. Journal of Documentation 72(5): 930-960.
16. Brookes BC (1977) The developing cognitive viewpoint in information science. In: De Mey M (ed) International Workshop on the Cognitive Viewpoint. Ghent: University of Ghent, pp. 195-203.
17. Brookes BC (1980) The foundations of information science. Part I: philosophical aspects. Journal of Information Science 2(3-4): 125-133.
18. Buckland MK (1991) Information as thing. Journal of the American Society for Information Science 42(5): 351–360.
19. Burgin M (2010) Theory of information: Fundamentality, diversity and unification. New Jersey; London etc.: World Scientific.
20. Capurro R and Hjørland B (2003) The concept of information. Annual Review of Information Science and Technology 37(1): 343–411.
21. Case DO (2007) Looking for information: a survey of research on information seeking, needs, and behaviour. Amsterdam: Elsevier.
22. Cornelius I (1996a) Information and interpretation. In: Ingwersen P and Pors NO (eds) CoLIS 2: Second International Conference on Conceptions of Library and Information Science: Integration in perspective. Copenhagen: Royal School of Librarianship, pp. 11-21.
23. Cornelius I (1996b) Meaning and method in information studies. Norwood, NJ: Ablex.
24. Cornelius I (2002) Theorizing information for information science. Annual Review of Information Science and Technology 36(1): 393-425.
25. Crotty M (1998) The foundations of social research: Meaning and perspective in the research process. Thousand Oaks: Sage Publications.
26. Day RE (2014) Indexing it all: The subject in the age of documentation, information, and data. Cambridge, MA: The MIT Press.
27. De May M (1977) The cognitive viewpoint: its development and its scope. In: De Mey M (ed) International Workshop on the Cognitive Viewpoint. Ghent: University of Ghent, pp. xvi-xxxii.
28. De Mey M (1980) The relevance of the cognitive paradigm for information science. In: Theory and application of information research. London: Mansell, pp. 48-61.
29. Dervin B (1976) Strategies for dealing with human information needs: information of communication? Journal of Broadcasting 20(3): 324-333.
30. Dervin B (1983) Information as user construct: the relevance of perceived information needs to synthesis and interpretation. In: Ward SA and Reed LJ (eds) Knowledge structure and use: Implications for synthesis and interpretation. Philadelphia: Temple University Press, pp. 153-183.
31. Dick AL (1999) Epistemological positions and library and information science. Library Quarterly 69(3): 305-323.
32. Dodig-Crnkovic G (2014) Info-computational constructivism and cognition. Constructivist Foundations 9(2): 223–231.
33. Einstein A (2004) Relativity: The special and general theory. New York: Barnes & Noble Publishing. Originally published in: Einstein A (1920) Relativity: The special and general theory. Methuen & Co Ltd.
34. Einstein A and Infeld L (1967) The evolution of physics. New York: Simon & Schuster Clarion Book.
35. Floridi L (2008) A defence of informational structural realism. Synthese 161(2): 219-253.
36. Floridi L (2011) The Philosophy of Information. Oxford, UK: Oxford University Press Inc.
37. Frické M (2009) The knowledge pyramid: a critique of the DIKW hierarchy. Journal of Information Science 35(2): 131–142.
38. Furner J (2004) Information studies without information. Library Trends, 52(3): 427–446.
39. Gergen KJ (1999) An Invitation to Social Construction. London: Sage.
40. Gershenson C (2014) Info-computationalism or materialism? Neither and Both. Constructivist Foundations 9(2): 241–242.
41. Goguen JA (1997) Towards a social, ethical theory of information. In: Bowker G, Gasser L, Star L and Turner W (eds) Social Science Research, Technical Systems, and Cooperative Work: Beyond the Great Divide. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, pp. 27–56.
42. Gorichanaz T (2017) Information and experience, a dialogue. Journal of Documentation 73(3): 500-508.
43. Harmon G (1984) The measurement of information. Information Processing & Management 20(1-2): 193-198.
44. Hayes RM (1969) Information science in librarianship. Libri 19(1-4): 216-236.
45. Hjørland B (2000) Documents, memory institutions and information science. Journal of Documentation, 56(1): 27–41.
46. Ingwersen P (1982) Search procedures in the library – analysed from the cognitive point of view. Journal of Documentation 38(3): 165-191.
47. Kant I (1998) Critique of pure reason. Cambridge University Press, Cambridge, UK. Originally published in: Kant I (1781) Critique of pure reason. Riga: Johann Friedrich Hartknoch.
48. Krippendorff K (1991) Stepping stones towards a constructivist epistemology for mass-communication. In: Annual Meeting of the Deutsche Gesellschaft für Publizistik und Kommunikationswissenschaft (DGPuK). Available at: http://repository.upenn.edu/asc_papers/255
49. Kuhlmann M (2015) What is real? Scientific American: Special Collector’s Edition 24(4): 84-91.
50. Ladyman J (1998) What is structural realism? Studies in History and Philosophy of Science 29(3): 409–424.
51. Luhmann N (1990) Essays of self-reference. New York: Columbia University Press.
52. Luhmann, N (1995) Social systems. Stanford: Stanford University Press.
53. MacKay DM (1969) Information, mechanism and meaning. Cambridge, MA, London, UK: The M.I.T. Press.
54. Machlup F (1983) Semantic quirks in studies of information. In: Machlup F and Mansfield U (eds) The study of information: Interdisciplinary messages. New York: Wiley, pp. 641-671.
55. Mahler G (1996) Quantum information. In: Kornwachs K and Jacoby K (eds) Information: New questions to a multidisciplinary concept, Berlin: Akademie Verlag GmbH, pp. 103-118.
56. Marchionini G (2010) Information Concepts: From Books to Cyberspace Identities. In: Synthesis Lectures on Information Concepts, Retrieval, and Services 2(1): 1-105.
57. Maturana HR and Varela FJ (1980) Autopoiesis and cognition: The realization of the living. Dordrecht: Reidel.
58. Nowotny H (1990) Actor-networks vs. science as a self-organizing system. In: Krohn W, Küppers G and Nowotny H (eds) Selforganization: Portrait of a scientific revolution. Dordrecht: Springer-Science+Bussines Media, pp. 223-239.
59. Oeser E (1976) Wissenschaft und Information (Science and Information). Oldenbourg, Vienna.
60. Piaget J (1954) The construction of reality in the child. Ballantine: New York. French original published as: Piaget J (1937) La construction du réel chez l”enfant. Neuchâtel: Délachaux & Niestlé.
61. Qvortrup L (1993) The controversy over the concept of information. Cybernetics & Human Knowing 1(4): 9-19.
62. Riegler A and Scholl A (2012) Niklas Luhmann and the Sociological Turn in Constructivism. Constructivist Foundations 8(1): 1–4.
63. Robinson L and Bawden D (2014) Mind the Gap: Transitions between concepts of information in varied domains. In: Ibekwe-SanJuan F and Dousa TM (eds) Theories of information, communication and knowledge: a multidisciplinary approach. New York: Springer, pp. 121–141.
64. Rowley J (2007) The wisdom hierarchy: representations of the DIKW hierarchy. Journal of Information Science 33(2): 163-180.
65. Saracevic T (1999) Information science. Journal of the American Society for Information Science 50(12): 1051–1063.
66. Savolainen R (1993) The sense-making theory: reviewing the interests of a user-centered approach to information seeking and use. Information Processing & Management 29(1): 13–28.
67. Scholl A (2010) Radical constructivism in communication science. Constructivist Foundations 6(1): 51–57.
68. Schroeder MJ (2014) Information, computation and mind: Who is in charge of the construction? Constructivist Foundations 9(2): 237–240.
69. Segal L (2001) The dream of reality: Heinz von Foerster’s constructivism. New York: Springer Science+Business Media.
70. Shannon CE (1949) The mathematical theory of communication. In: Shannon CE and Weaver W (1949) The mathematical theory of communication. Urbana: The University of Illinois Press, pp. 31-125. Originally published in: Shannon CE (1948) A mathematical theory of communication. The Bell System Technical Journal 27, pp. 379–423, pp. 623–656.
71. Stonier T (1990) Information and the internal structure of the universe: An exploration into information physics. New York; London: Springer.
72. Talja S, Tuominen K and Savolainen R (2005) “Isms” in information science: constructivism, collectivism and constructionism. Journal of Documentation 61(1): 79-101.
73. Thellefsen MM, Thellefsen T and Sørensen B (2018) Information as signs: A semiotic analysis of the information concept, determining its ontological and epistemological foundations. Journal of Documentation 74(2): 372-382.
74. Varela F (1979) Principles of biological autonomy. New York: Elsevier-North Holland.
75. Von Foerster H (1984) Observing Systems. Intersystems Publications.
76. Von Foerster H (2003) Understanding understanding: Essays on cybernetics and cognition. New York: Springer-Verlag.
77. Von Glasersfeld E (1984) An introduction to radical constructivism. In: Watzlawick P (ed) The invented reality. New York: Norton, pp. 17–40.
78. Von Glasersfeld E (1995) Radical constructivism: a way of knowing and learning. Bristol: Falmer Press, Taylor & Francis Inc.
79. Von Glasersfeld E (2001) The radical constructivist view of science. Foundations of science 6(1-3): 31-43.
80. Vygotsky LS (1978) Mind in society. Cambridge, MA: Harvard University Press.
81. Wersig G (1997) Information theory. In: Feather J and Sturges P (eds) Encyclopaedic Dictionary of Library and Information Science. London, UK: Routledge, pp. 220-227.
82. Wilson TD (1984) The cognitive approach to information-seeking behaviour and information use. Social Science Information Studies 4(2-3): 197-204.

4 travnja, 2019

Znanje kao roba ili javno dobro? (ili protiv sveopće komodifikacije današnjeg društva)

Mario Hibert: DIGITALNI ODRAST I POSTDIGITALNA DOBRA

… ili što se događa s društvom u kojem je laž postala rentabilnija od istine…?

“Kada sam se prije dvanaest godina odlučio posvetiti istraživanju teorije bibliotekarstva, posebice načina kako se biblio­tečki praxis rekontekstualizira u domen informacijske etike i politike, socijalne pravde i odnosa moći, a na koncu i mo­gućnosti dosezanja autonomije od institucionalne kontrole, “kolegijalna” čuđenja, sumnjičavost i podozrenje bile su najče­šće forme distanciranja (nerijetko praćene “dobronamjernim” sugestijama kako ideje o revitalizaciji društvene odgovornosti u struci ne odgovaraju budućnosti koja je već stigla “pod zas­tavom” informacijskih znanosti)…

Naime, problematična “mudrost” umrežene informacijske paradigme, tehnike i prakse medijacije nevidljive “algoritamske ruke”, dominacija narativa o amaterskoj kulturi i ekonomiji dijeljenja, kao i sveukupna geek-euforija o biblioteka­rima-sistemcima, popraćena pojednostavljenim tumačenjima komunikacijskih kanala, prikrivale su pragmatičnu materi­jalnu dimenziju globalne kibernetičke mašine, pojačavajući idealizaciju demokratizacijskih učinaka novih medija.”

Ovim riječima započinje knjiga sarajevskog sveučilišnog profesora s Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Marija Hiberta “Digitalni odrast i postdigitalna dobra” u izdanju Multimedijalnog instituta (MaMa-e) i Instituta za političku ekologiju, ukazujući na samom početku da ono što slijedi je something completely different od drugih knjiga posvećenih proučavanju teorijskih zasada knjižnične i informacijske znanosti.

Odrast (engl. degrowth), društveni je pokret u čijem su centru teorijska promišljanja o neodrživosti aktualnog ekonomskog rasta … oblikujući svjetonazor koji integrira drugačije razumijevanje prirodno-društvene stvarnosti iskorakom iz dominantnog ekonomističkog, produktivističkog obrasca (str. xii).  (Domazet & Dolenc, 2016).

Kako pojam odrasta “…koincidira sa ambivalentnošću glede uloge i mjesta digitalne tehnologije u post-kapitalističkoj tranziciji koja zaokuplja teoretičare i praktičare kritičke digitalne humanistike, kao i bibliotekare-odrastnike” u knjizi se on “proširuje” pojmom digitalnog odrasta koji ujedno ukazuje i na neodrživost aktualnog razvoja tehnologije. Drugim riječima:

…dodavanje prefiksa “digitalni” ima taktički efekt akcen­tuiranja značaja i mogućnosti istraživanja radikalnog vokabu­lara u domenu bibliotekarstva i novih medija aktualiziranjem praksi postdigitalnog obrazovanja koje bi mogle doprinijeti promišljanjima transformacije društva, uz poseban naglasak na zanemarenu društvenu ulogu biblioteka kao institucija javne odgovornosti.

Preko citata drugih znanstvenika i istraživača, poput McKenzie Warka i Geerta Lovinka, da spomenemo samo ovu dvojicu, autor nas uvodi u svijet ne samo teorije odrasta i kritičkog bibliotekarstva nego i uvida u sveopću komodifikaciju kojom je danas zahvaćeno društvo u cjelini, nekritičkog prozumerizma informacija, korporativnog otvorenog pristupa, disrupcije humanistike, informacijske disrupcije i koječega drugog srodnog neumitnim posljedicama aktualnog tehnološkog razvoja koji grabi naprijed bez ikakve odgovornosti. U knjizi se tako “dekonstruiraju” i naizgled pozitivni fenomeni koji se javljaju kao posljedice razvoja bibliotekarstva u “tehničkom dobu” poput, primjerice, “geek-euforije o biblioteka­rima-sistemcima“.  S druge strane, fenomeni poput neoliberalnog digitalizma, dataizma i solucionizma koje je iznjedrila tzv. Kalifornijska ideologija, danas se sve više ukorjenjuju u naš svakodnevni način razmišljanja.

Morozov (2013), najprominentniji analitičar solucionizma, smatra kako je digitalna tehnologija toliko uznapredovala da ideolozi Silikonske doline drže kako za svako društveno rješenje može biti ponuđeno tehnološko rješenje (solucija): “Solucionizam je intelektualna patologija koja prepoznaje probleme kao takve na bazi samo jednog kriterijuma – koliko su rješivi nekom od poznatih tehnologija… Ne postoje zaboravnost, nesigurnost, za i protiv, jer za sve to postoje digitalni programi koji nas oslobađaju neizvjesnosti.”

A kako je tekao prijelaz od kulturne revolucije do tehnološke kontrarevolucije najbolje dočarava razvoj upravo spomenute “ideologije Silikonske doline”. Vodeći se hakerskim etosom i amaterskom DIY kulturom, tzv. Kalifornijska ideologija u prvo je vrijeme strojeve predstavljala kao “personalne alate oslobođenja pojedinaca” u društvima kontrole, svojevrsne simbole otpora bilo kakvoj društvenoj represiji, no, na koncu, dovela je samo do pogubne algoritamske automatizacije mišljenja (Foer, 2017) prilagođene tržišnim zakonima.

Knjiga Digitalni odrast i postdigitalna dobra u jednom svom dijelu razmatra i ulogu podatka i informacije u “nekritičkom” okruženju razvoja tehnologije:

U svijetu određenom podacima, dakle svijetu u kojem je čovjek izgubio neposrednost iskustva, podaci postaju oblik kojim se stvarnost istodobno zamišlja i posjeduje kao proizvod konceptualizacije i komunikacije.

A po pitanju pojma informacije autor je još kritičniji:

Informacija se više nego ikada ranije tretira kao resurs koji treba eksploatirati na isti način kako se nekada radila industrijska eksploatacija ma­terijalnih resursa… [Na neki način istisnuta je] povezanost informacije sa kontekstom – informacija je ostala lišena odgovornosti da znači.

Nadalje, prokazuje se “normirani diskurs o neutralnosti, koji je umnogome doprinio stereotipizaciji bibliotekara kao pasivnih medijatora informacija”:

…prikup­ljanje metapodataka kroz komunikacijske platforme sada se uzi­ma za legitimno sredstvo pristupa razumijevanju i nadziranja ljudskog ponašanja… Ovi trendovi proistječu iz pretpo­stavki kako analitika podataka, tehnike i metode prepoznava­nja obrazaca, primijenjeni na velike podatke, mogu otkriti smi­slene veze, asocijacije, odnose, učinke i korelacije o ljudskom ponašanju bez potrebe za prethodnim hipotezama, teorijskim okvirima i daljnjim eksperimentiranjima…

Ako je tomu tako, onda podaci počinju govoriti sami za sebe, “oslobođeni ljudskih predrasuda i koncepata” a što može biti od presudnog utjecaja na razvoj znanosti. “…Nesvjesno povjerenje u ekosistem umreženih medija i ideologi­ju podataka bez teorije, tzv. dataizam (dataism)” izravno se suprotstavlja učenju Karla Poppera o ovisnosti podataka o pozadinskoj teoriji. Iz razloga što su svi podaci prethodno nužno kodirani nemoguće ih je promatrati izvan konteksta, pa barem, teorije kodiranja. No upravo suprotno tvrdi dataizam!

Zablude empiricizma velikih podataka, kako ističe Kitchin (2014), odnosno tzv. podatkovne revolucije (data revolution) su: a) da mogu obuhvatiti cjelinu istraživačke domene i osigurati potpun zaključak; b.) da nije potrebna nikakva apriorna teorija, model ili hipoteza; c) da podaci govore za sebe oslobođeni ljudske pristranosti ili uopćavanja; d) da značenje transcendira kontekst ili područno specifično znanje. [Stoga je] za Tami Oliphant (2017) važnost kritičkih studija podataka u okviru bibliotečnih i informacijskih znanosti … nedvojbena, kao i širenje profesio­nalnih odgovornosti prema preispitivanjima velikih podataka i podatkovnih usluga…

Ono što dataizam zasigurno ne vidi je poguban utjecaj fenomena korisničke pristranosti prema potvrdnim informacijama koji prema Lynchu (2016) prije učvršćuju naše predra­sude u postupku pretraživanja informacija nego što ih kritički propituju.

Duboka epis­temička pukotina koju je otvorila mogućnost pretraživanja i korištenja velikog broja informacija pojačava tzv. pristranost prema potvrdnim informacijama (confirmation bias), čime se na Mreži algoritamski perpetuiraju povratne petlje zabluda: živi­mo u odijeljenim odajama odnosno mjehurima koje proizvode informacijski filteri mrežne Babilonske kule u kojoj odjekuju informacije koje ne propituju niti iskušavaju naša temeljna uvjerenja i pretpostavke, već, naprotiv, učvršćuju naše predra­sude (Lynch, 2016). Psiholozi ovu pojavu nazivaju tendencijom da vjerujemo stvarima koje učvršćuju naša postojeća uvjerenja, drugim riječima, da vidimo ono što želimo vidjeti.

Za vrijeme čitanja ovoga stilistički zahtjevnog štiva koje je, definitivno, prije iznimka nego pravilo u knjižničnoj literaturi, često ćete rukom posegnuti za rječnikom. No zauzvrat teorija knjižnične i informacijske znanosti dobila je knjigu od formata koja može stajati uz bok pandanima kritičke provenijencije iz humanističkih znanosti. Povrh svega nabrojanog, knjiga Marija Hiberta u neku je ruku i poziv na kritički stav spram samog kapitalizma koji danas poprima najneshvatljivije oblike poput platformskog, kognitivnog, pa čak i konceptualnog kapitalizma. U njemu se gnijezde nove industrije najrazličitijih naziva, a jednu, već spomenuti McKenzie Wark, australski pisac i teoretičar, naziva strvinarskim industrijama – “…[novim vrstama] poslovanja i eksploatacije koja se temelji na neravnopravnoj razmjeni informacija…”:

“Ako nas je nekada zabavljao spektakl, sada moramo zabavljati jedni druge dok strvinarske industrije ubiru rentu… dok su se stare kulturne industrije trudile vratiti informacije u oblik vlasništva, spremale su se neke druge strategije. Pobjedu nisu odnijele stare kulturne industrije, nego one koje nazivam strvinarskim industrijama. Njihova strategija nije bila u tome da pokušaju zaustaviti protok slobodnih informacija, nego su u njemu vidjele okruženje koje se može prekrojiti za stvaranje nove vrste poslovanja. ‘Nek se podaci slobodno kreću!’, kaže strvinarska industrija (dok ispotiha budno pazi na vlastite patente i zaštićene znakove). Te industrije trude se kontrolirati metapodatke… Možete dobiti mrvice žarko željenog détournementa u zamjenu za to što ćete dati puno neplaćenog rada — i odreći se svih metapodataka. I tako dobijete mrvicu podataka, a oni ih dobiju sve i, što je važnije, dobiju i sve informacije o informaciji, njezino zašto, kada i što (Wark, 2015, str. 43-44).

Ipak, možda i najzaoštrenije, u knjizi je postavljeno pitanje o prirodi znanja i njegovoj ulozi u današnjem društvu. Je li znanje još uvijek držimo javnim dobrom u društvenoj sferi ili ga smatramo robom koja se preprodaje na tržištu? I dok mozgamo u potrazi za odgovorom na ovo pitanje, u relativno kratko vrijeme zahvaljujući novonastalim ekonomsko-tehnološkim okolnostima, dogodilo se da je i samo obrazovanje postalo robom s kojom se može trgovati i ostvariti profit. U tom smislu, sveopćoj komodifikaciji društvenih vrijednosti kao da nema kraja… Sve se komodificira – od podataka, informacija i znanja, pa do usluga i obrazovanja, a ne bi nas začudilo da jednoga dana i sami znanstvenici ne postanu obična roba kojom će znanstvene institucije trgovati kao što to danas čine sportski klubovi sa svojim igračima. Kulminacija sveopće komodifikacije i monetarizacije današnjeg društva zrcali se u postavci prema kojoj jedna laž postaje rentabilnija od istine, a pomoću koje smo upravo “dekonstruirali” i nastanak tzv. fake-news u današnjem medijskom prostoru.

Konačno, čak i jednu prosvjetiteljsku ideju – ideju otvorenog pristupa informacijama, tehno-menadžerska elita uspjela je iskoristiti za svoje svrhe – stvaranje novoga poslovnog modela, tzv. zlatnog puta u omogućavanju otvorenog pristupa sadržaju. Radi se o jednostavnoj zamisli da otvoreni pristup određenoj vrsti publikacije naprosto kupite od nakladnika. Pritom, plaćanje otvorenog pristupa može izvršiti sâm znanstvenik, njegova institucija ili projekt na kojem je voditelj ili suradnik.

…iznimna izdiferenciranost otvorenosti, u konačnici je postala plijenom društveno-ekonomske interesne agende koju prate autoritarni i administrativni postupci koji vode jedino otvara­nju novih konfrontacija (Herb i Schöpfel, 2018)…

Naime, premda je zagovaranje otvorenog pristupa prvenstveno utemeljeno na argumentaciji kako javnost ne bi trebalo dvostruko oporezi­vati za istraživanja koja su već financirana (put ka znanju kao javnom dobru), danas su novi modeli otvorenog usluživanja gotovo izjednačeni sa verzijom koju su mu dali komercijalni izdavači “plati da bi objavio” (Haider, 2018).

…izdavačka in­dustrija u modelu tzv. zlatnog puta (engl. gold open access) vidi priliku za novu akumulaciju kapitala,… potrebno [ga] je nazvati pravim imenom – korporativni otvoreni pristup (engl. corporate open access).

Pa je otvoreni pristup informacijama stigao dotle da bude:

“…primarno biz­nis model upravljanja odnosima između javnih financijera i privatnih poduzeća, povezanih sa znanstvenom zajednicom kroz indikatore performativnosti u cilju povećanja efikasnosti, pospješivanja (komercijalne) inovacije i ekonomskog rasta” (Ha­ider, 2018).

Knjiga Marija Hiberta iznimno je važna ne samo za knjižničare i knjižnice, nego i knjižnične kurikulume. Ona je svojevrsni poziv za redizajniranjem obrazovnih kurikuluma u području knjižničarstva i općenito informatologije, a s ciljem ugrađivanja aspekata kritičke teorije u opise pojedinih kolegija. Sve dok se na znanost gleda kao na “instrument kapitala”, a u akademskom okruženju dopušta cvjetanje tzv. “akademskog poduzetništva” – kritička teorija predstavlja nužan balans koji će sačuvati autonomiju visokog obrazovanja i njegovu, prvenstveno humanu svrhu (i ciljeve) od potpunog uključivanja u tzv. “tržišnu utakmicu” u koju je razvoj tehnologije kao takav odavno uključen.

 

LITERATURA (uključena u tekst)

  1. Domazet, M. i Dolenec, D. (2016). Predgovor. U G. D’Alisa, F. Demaria i G. Kallis (ur.), Odrast. Pojmovnik za novu eru (str. xi-xxix). Zagreb: Fraktura i Institut za političku ekologiju.
  2. Foer, F. (2017). World Without Mind: The Existential Threat of Big Tech. New York, NY:Penguin Press.
  3. Haider, J. (2018). Openness as Tool for Acceleration and Measurement: ReΩections on Problem Representations Underpinning Open Access and Open Science. U J. Schöpfel i U. Herb (ur.), Open Divide: Critical Studies on Open Access (str. 17-28). Sacramento, CA: Litwin Books. Dostupno na: https://lup.lub.lu.se/search/publication/070c067e-5675-455e-a4b2-81f82b6c75a7
  4. Herb, J. i Schöpfel, J. (2018). Introduction: Open Divide Emerges as Open Access Unfolds. U J. Schöpfel i U. Herb (ur.), Open Divide: Critical Studies on Open Access (str. 7-13). Sacramento, CA: Litwin Books. doi: :10.5281/zenodo.120639
  5. Kitchin, R. (2014). The Data Revolution: Big Data, Open Data, Data Infrastructures and Their Consequencies. London: Sage Publications.
  6. Lovink, G. i Nazaruk, T. (2018). Interview with Geert Lovink by Taras Nazaruk. Amsterdam: Institute for Network Cultures. Dostupno na: http://networkcultures.org/geert/2018/04/29/social-media-critique-with-geert-lovink-for-the-ukrainian-magazine-korydor/?pdf=1587
  7. Lynch, M. P. (2016). Internet of Us: Knowing More, Understanding Less in the Age of Big Data. New York: W.W. Norton.
  8. Lynch, M. P. (2016). Fake News and the Internet Shell Game. The New York Times.
  9. Morozov, E. (2013). The Perils of Perfection. The New York Times. Dostupno na: https://www.nytimes.com/2013/03/03/opinion/sunday/the-perils-of-perfection.html
  10. Oliphant, T. (2017). A Case for Critical Data Studies in Library and Information Studies. Journal of Critical Library and Information Studies, 1(1). doi: 10.24242/jclis.v1i1.22
  11. Wark, M. K. (2015). Metapodatkovni punk. U. M. Mars i T. Medak (ur.), Javna knjižnica (str. 41-50). Zagreb: Multimedijalni institut / WHW.

11 srpnja, 2018

Zašto naše iskustvo započinje iz sredine?

BORIS BOSANČIĆ: Zašto naše iskustvo započinje iz sredine? O tri “meditacije o posredovanom iskustvu” (Anafora, 2018)

U koje područje znanosti smjestit rad za koji se čini da više pažnje posvećuje onome što se – barem zasada – nalazi izvan a ne unutar njezinih granica, i koji se radije kreće po njezinu rubu, nego u okvirima uobičajenog znanstvenog istraživanja? No, ako želimo napraviti iskorak u nepoznato, nismo li upravo prisiljeni hodati po rubu područja koje želimo proširiti…? U tom smislu, ovdje je riječ o radu u kojemu se nastoji takoreći spojiti nespojivo – različite tradicije mišljenja iz humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti – sve za potrebe propitivanja jedne zanimljive postavke vezane uz način funkcioniranja našeg iskustva.

Stoga se nadalje pitamo, kakav stav zauzeti prema radu koji se temelji na meditaciji vezanoj uz, eksplicitno i implicitno, ponavljanje jedne znakovite rečenice u literaturnim zakucima humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti, a koja bezazleno tvrdi da naše iskustvo započinje iz sredine… i koji, zatim, varirajući tu ‘sredinu’, u ovisnosti o kontekstu i predmetu promatranog područja znanosti, nastoji pokazati zašto je tomu tako?

S druge strane, zašto u ovom radu izgleda kao da se humanističke, društvene i prirodne znanosti nalaze ‘uhvaćene u istom kolu’, na istom zadatku, odnosno da su prionule uz rješavanje jednoga, temeljno-iskonskoga, zajedničkog problema koji bi se najkraće mogao opisati kao uvid u narav našega iskustva? I ne čini li se da su pri rješavanju tog problema, barem u ovom radu, SSH i STEM bile prisiljene pružiti ruke pomirenja…?

Za kraj uvodnog propitivanja, možemo se i zapitati na koje mjesto u kolopletu ovoga bloga smjestiti rad u kojem teško da može biti mjesta za fenomen informacije kao takav, jer se on u njemu spominje tek jedanput?

Odgovore na postavljena pitanja potražit ćemo u osvrtu na sâm rad koji je objavljen u časopisu Anafora u prvom broju 2018.

Kroz pomno odabrane teorijske pristupe i tradicije mišljenja koji porijeklo vuku iz različitih područja znanosti, u radu se nastojala elaborirati i potvrditi glavna teza: da naše iskustvo započinje iz sredine i da je, kao takvo, uvijek posredovano; bilo označiteljima kako se tvrdi u poststrukturalističkoj teoriji pisma Jacquesa Derridaa, bilo procesom pridavanja značenja u konstruktivističkom pristupu kognitivnome procesu Heinza von Foerstera ili pak putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike nastaje tek samim činom motrenja, a što prejudiciraju filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Znak kao takav zauzima središnje mjesto naših promišljanja. On je takoreći ta prvotna ‘sredina’ iz koje naše iskustvo započinje. Zašto je tomu tako pokazao je još Charles Sanders Peirce, američki semiotičar koji je djelovao još u 19. stoljeću, tvrdeći da znak kao takav nikada ne ‘stoji’ za konkretnu označenu stvar nego uvijek za neki drugi znak… (Nöth, 2004)

Upravo taj pogled, po kojemu svaki znak ‘stoji’ za neki drugi znak, i po kojemu samo označeno ostaje u tami, dok se odnosi, relacije očituju kao primarni za našu spoznaju, povod je ovome radu te će se nastojati propitati kroz usporedbu tri različita teorijska pristupa i tradicije mišljenja koje na nju upućuju: Derridaovu poststrukturalističku teoriju pisma, konstruktivistički pristup kognitivnom procesu Heinza von Foerstera te filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Drugim riječima, zbilja se ne može neposredno iskusiti. Naše iskustvo je uvijek – i zauvijek -posredovano…

… bilo označiteljima, kako se to tvrdi u u Derridaovoj poststrukturalističkoj teoriji pisma, bilo procesom pridavanja značenja koji rezultira samo osobitim “opisom realnosti”, a ne i “uvidom u realnost”, u konstruktivističkom pristupu Heinza von Foerstera, ili se pak to događa putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike praktički nastaje tek samim činom motrenja.

Drugim riječima, naše iskustvo nikada ne počiva…

…isključivo na podacima istraživanja mjernih uređaja, kao ni na interpretaciji, odnosno značenju koje pridajemo tim podacima. Sami za sebe oni nisu dovoljni da bi objasnili što se zapravo događa u “susretu” ljudskog uma i njegove okoline. Samo u međusobnoj korelaciji, podaci znanstvenih istraživanja u danom značenjskom kontekstu rezultiraju smislenom slikom našeg iskustva.

Može li, onda, ovdje ponuđeni ‘okvir za meditaciju’ premostiti jaz koji danas postoji između dva vodeća znanstvena “tabora” – STEM (Science, Technology, Engineering i Mathematics) i SSH (Social Sciences and Humanities)? Uvjerenje i nada autora ovoga rada (kao i ovog bloga) vezani su uz pozitivni odgovor na ovo pitanje.

1. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – poststrukturalistički pristup Jacquesa Derridaa

Francuski filozof Jacques Derrida na suptilan je način ukazao na granice našega jezika, koje su uvijek i nepovratno uvjetovane pismom, običnim znakom, a ne “živom riječi”, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom naoko očevidnom prisutnošću u zbilji (odatle izraz “metafizika prisutnosti”) koju je, kao što je to poznato, oduvijek zagovarala većina filozofa Zapadnog kruga. Nasuprot tomu, naše iskustvo započinje uvijek iz sredine (usp. Derrida 1976: 206), tvrdi Derrida, i uvijek posrednikom (tek kasnije, on će uvesti profinjeniji pojam nadomjeska za zbilju (usp. Derrida 1976: 200), i taj je posrednik znak, a nikako logos ili bitak, koji predstavlja samo ljudski otisak svojevrsnoga traga utemeljenog na razlici. Čista neposrednost ne postoji; “stvarnost”, “zbilja” uvijek su izvedene (usp. Derrida 1976: 206).

Ovome se gotovo nema što dodati. U nastavku teksta Derrida će postati samo još oštriji u svojoj kritici logocentrizma te na kraju zaključiti da “… nikada nije ništa postojalo osim pisma“, zapravo, mogli bismo reći, ‘ideja u umu’ koje su se zrcalile u opisima našeg iskustva.

Možemo zaključiti kako je sve ono na što se naš jezik, u dobroj namjeri, oslanjao stoljećima da bi dokazao svoju vrijednost i autentičnost, po Derridau, samo iluzija. Značenje nekog znaka oduvijek se stvaralo tek samim činom pisanja. Logos i istina utvare su na kojima više nije moguće utemeljiti nikakvo značenje. Stoga i nije moguće govoriti o nekoj suvisloj teoriji značenja, jer se sve uvijek svodi na trajni alteritet, trajnu “igru razlika”. U tom turbulentnom svijetu signansa i signatuma , dakako da se stvorilo mjesto za konstruktivistički pogled. Jer – u “igri” su ostali samo znakovi.

2. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – konstruktivistički pristup Heinza von Foerstera

Čini se da je konstruktivistički stav odnosno konstruktivizam kao pravac mišljenja u različitim područjima znanosti svoje “zlatno doba” imao u drugoj polovici 20. stoljeća, poglavito u 1980-im i 1990-im. No, kako zbog primjetnog otklona prema objektivističkom pogledu na svijet koji se danas događa u svim sferama društva, a koji je možda i posljedica sve većeg utjecaja ubrzanog razvoja tehnologije i radikalnog kapitalizma na naše živote, tako i zbog činjenice da je objektivistički pristup oduvijek važio kao nekakav ‘zaštitni znak’ znanosti kao takve, konstruktivistički stav nije ostavio značajnijeg traga u samoj znanosti. Pa tako, h-index danas možda najrelevantnijeg časopisa koji otvoreno propagira radikalni konstruktivistički pogled iznosi svega 12 (riječ je o časopisu Constructivist Foundations na skali SCIMAGO;  (h-index je mjera koja se izračunava na osnovi produktivnosti i citiranosti i znanstvenika i časopisa. Prema Maji Jokić, “…h-indeks u osnovi definira prepoznatljivost, odnosno konzistentnost pojedinog znanstvenika, odnosno časopisa, u određenom području”), dok, primjerice, h-indeks većine vodećih časopisa koji dolaze iz područja kognitivne znanosti  iznosi preko 100.

No ne bismo zbog toga trebali unaprijed pokopati konstruktiviste; možda tek ublažiti terminologiju koju rabe. Uostalom, sâm Heinz von Foerster vrlo rijetko rabi izraz ‘konstruktivizam’ i ‘konstruktivistički’ u svojim radovima. On uglavnom govori o (znanstvenom) opisu ljudskog iskustva. Znanost, prema njegovu stavu, nije ništa drugo doli skup iskaza koji najbolje opisuju naše iskustvo… Iskustvo čega? Zbilje, postojanja, ‘vanjskog svijeta’ ili nečeg četvrtog – to više nije važno! Jedino je važno naglasiti kako se više ne radi o opisu ‘vanjskog svijeta’ nego samo našeg iskustva! U tom smislu, u kontekstu iskustva zadobivenog znanstvenim promatranjima možemo govoriti da se radi čak i o objektivnom iskustvu! Zbog toga je granica između jednoga umjerenog konstruktivističkog stava i stava, recimo, većine znanstvenika koji vjeruju da se znanost, uvjetno rečeno, relativistički razvija prema kuhnovskim i popperovskim zasadama – vrlo mala.

Bez ulaženja u dublju analizu konstruktivističkih teorija, navest ćemo samo sljedeći primjer da bismo dočarali stav konstruktivističkog mislioca spram spoznaje “vanjskog svijeta”. Kada prstom dotaknemo stol za kojim sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola za konstruktivističkog mislioca predstavlja samo posljedicu ili rezultat (engl. outcomes ) “fizičke” interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, on nikada neće reći da je stol “tvrd”, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem “tvrdoće”. Ta, naoko suvišna, pedanterija u izražavanju karakteristična je za konstruktivistički nastrojenoga mislioca, kojom on zapravo razotkriva samu bit konstruktivizma. Naime, ono što primamo iz “vanjskog svijeta” nije odraz predmeta ili nekakva “opipljiva” sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji je u stanju samo reprezentirati rezultat, odnosno posljedicu susreta između naših “dijelova tijela” (u ovom primjeru prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Drugim riječima, naš mozak okružen je elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Heinz von Foerster englesku riječ computing rabi u zasebnom značenju reflektiranja, transformiranja, modificiranja itd. opaženih fizičkih entiteta i njihovih simboličkih reprezentacija (von Foerster 2003: 216). Kognitivni proces (kognicija, spoznaja), tvrdi von Foerster, ne odnosi se na neposredno reflektiranje realnosti nego na reflektiranje najboljeg opisa realnosti u tom trenutku (ibid.: 216). Ako je moguće povući analogiju i realnost zamijeniti s označenim, a opis sa znakom, onda se temeljem Peirceove tvrdnje da je ono na što se znak odnosi – označeno – također i ponovno znak, može doći do zaključka da se kognitivni proces odnosi na beskrajno reflektiranje znakova. A to znači, da i prema konstruktivističkom stajalištu – sve počinje iz sredine.

Prema konstruktivističkom stajalištu, koje slijedi pristup H. von Foerstera, značenje pojedine uočene razlike počiva na odnosu koji uspostavlja s kakvom drugom razlikom. To ujedno znači da samim razlikama nije moguće pridodati značenje “po sebi”. Između dvije razlike moguće je jedino uspostaviti odnos, relaciju kojom one stječu svoje značenje.

3. “Naše iskustvo započinje u sredini” – o filozofskim implikacijama kvantne teorije Wernera Heisenberga

Werner Heisenberg osim što je oblikovao tzv. Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije, dao je i važan doprinos njenom razvoju kroz slavne postulate relacija neodređenosti. No ovaj njemački znanstvenik vrlo je važan i po svom doprinosu razvoju filozofije prirodnih znanosti. Osim Promjena u osnovama prirodnih znanosti (Heisenberg 1998), koje su nastale na osnovi predavanja koja je održao 1930-ih po njemačkim sveučilištima, “…u godinama poslije Drugog svjetskog rata nastavio [je] promišljati filozofske konsekvence kvantne teorije, održavajući predavanja po cijelom svijetu (uključujući tu i našu zemlju), a posebice su značajna bila ona na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955./’56. – poznata kao Gifford-Lectures, kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija (Heisenberg 1997), i koja su, čini se, Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.”

Ne samo u jeziku, i u općenitoj spoznaji zbilje, nego čak pri percepciji najelementarnijih objekata naše spoznaje – označenoga – poput atoma, moramo krenuti od sredine, jer se neposredno opažanje nekakvoga “stvarnoga objektivnog svijeta” sve više razotkriva kao iluzija.

Drugim riječima, možda jezik samo slijedi ograničenja koja nam je već sama “priroda” zadala pri pokušaju njezina spoznavanja: “Za atom moderne fizike sve su kvalitete izvedene, uopće mu neposredno ne pripadaju materijalne osobine” (Heisenberg 1998: 31). Posljedice toga su više nego očite, i u slučaju kvantne teorije priklanjaju se onom istom zaključku koji su na kraju izveli i Derrida i von Foerster, svaki u svojoj domeni znanja:

“Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [naglasio B. B.], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao… ” (Heisenberg 1998: 78).

Implikacije kvantne teorije zadiru ne samo u jezičnu sferu prirodnih znanosti, nego i u samu srž filozofije znanosti i znanstvene spoznaje. Jedna od njih, posebice neugodna po stare metafizičke pretpostavke ontološke realnosti svijeta, neuvijeno tvrdi da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju promatrač, motritelj, u samom eksperimentu ne opazi.

Štoviše, ne možemo uopće znati što se “događa” između dva motrenja…

“Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostornovremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja.” (Heisenberg 1997: 39)

Drugim riječima…

… priroda je drugačija u ovisnosti od toga promatramo li ju ili ne. Heisenberg ide još i dalje kada zaključuje: “…ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja” (Heisenberg 1997: 43).

Osim toga, ako naše iskustvo započinje iz sredine, nije li to onda jedini način koji “…može osigurati bogat raspon različitih interpretacija [našega] svagdašnjeg iskustva te biti okidač za ljudsku kreativnost bilo kojega oblika, uključujući tu i književnost…”?

Nikada, ali baš nikada, ne percipiramo stvarnost neposredno. Možda ne bismo tako mislili prije stotinjak godina, prije artikuliranja jedne od najzagonetnijih znanstvenih teorija ikada – kvantne teorije. Međutim, danas, kada znamo da se prema stvarnosti ne možemo odnositi jednako na makro- i mikro- skali, shvaćamo da nas samo naša stvaralačka moć konceptualizacije može dovesti do njezina poimanja koja se slažu s opažanjima.

Osim što se ovim radom “…predlaže da se princip jedinstva materije, ponikao u okrilju kvantne teorije, uzme i kao polazište za uspostavu principa jedinstva znanosti, odnosno svih njezinih područja, a koja su danas poprilično međusobno udaljena, s ciljem njihova ponovnoga, ali ovoga puta i prijeko potrebitoga zbližavanja”, njime se nastojalo i ocrtati konture jedne drugačije znanstvene paradigme pod kojom bi trebala zaživjeti i nova, prema svim naznakama, relacijsko-konstruktivistička teorija informacije. No u pogledu razvoja jedne takve teorije još smo na početku…

Radu možete pristupiti na mrežnim stranicama časopisa Anafora >> ovdje!

LITERATURA

  1. Derrida, Jacques. 1976. O gramatologiji . Sarajevo: IP “Veselin Masleša”.
  2. Foerster, Heinz von. 2003. Understanding understanding: essays on cybernetics and cognition. Springer, New York.
  3. Heisenberg, Werner. 1997. Fizika i filozofija . Zagreb: Kruzak.
  4. Heisenberg, Werner. 1998. Promjene u osnovama prirodne znanosti . Zagreb: Kruzak.
  5. Jokić, Maja. 2009. H-indeks kao novi scientometrijski indikator. Biochemia Medica 19, 1:5-9.
  6. Nöth, Winfried. Priručnik semiotike . Zagreb: Ceres: 2004.

5 svibnja, 2018

O informativnosti: informacija kao svojstvo sadržaja/podatka

U Shannonovoj matematičkoj teoriji komunikacije ne govori se toliko o tome što informacija jest, nego u kojoj ‘količini’ i na koji je način prenosimo krajnjem primatelju u komunikacijskom procesu – čest je komentar koji dolazi iz pera teoretičara društvenih i humanističkih znanosti. Zbog toga, nastavljaju oni, Shannonova teorija ne zaslužuje da je se nazove ‘teorijom informacije’ – epitetom koji je stekla u drugim znanstvenim područjima, mahom prirodnim i tehničkim znanostima – nego samo još jednom teorijom komunikacije. Po društvenjacima i humanistima, informacija je subjektivna, ona je konstrukt društvenih praksi, a nikako nekakav objektivan fenomen koji postoji izvan čovjeka, a pogotovo ne u telefonskoj žici.

Međutim, ono što Shannonovu teoriju čini iznimnom – s koje god strane na nju gledali – ogleda se u tome što je pojam informacije kvantificirala pridružujući joj dotad nepoznatu veličinu koja se putem odgovarajućih probabilističkih formula mogla izračunati – njezinu količinu. Količina informacije započela je izražavati informativnost sadržaja koji se prenosi komunikacijskim kanalom bilo da se radi o žici ili neuronskim mrežama u ljudskom mozgu. To što ju je Shannon nastojao interpretirati na različite načine, povezujući ju s pojmovima neizvjesnosti (uncertainity) i entropije (enthropy) – od sekundarnog je značaja. Informacija u kontekstu komunikacijskog procesa, kako ga je on opisao, vezana je u prvom redu uz pojam informativnosti (informativeness). U praktičnom smislu, mogli bismo reći: informacija je samo onaj sadržaj koji je informativan za primatelja, a ne sâm sadržaj kao takav.

U skladu s tim, informacija postaje onaj vid odabrane poruke/sadržaja iz unaprijed definiranog skupa poruka/sadržaja, koji, kopiran iz svoje ‘statične’ prirode podatka, zahvaljujući svom informacijskom potencijalu spram primatelja, dospijeva u njegovu strukturu znanja. Drugim riječima, u uobičajenom smislu, informacija – ‘po sebi’ – odnosno u sadržajnom smislu, je podatak.

Iako pojavu pojma podatka koji se odnosi na sve poruke/sadržaje iz unaprijed definiranog skupa poruka/sadržaja u raspravi imamo zahvaliti upravo Shannonu, on ga u svom radu, kako znamo, ne spominje. Međutim, tek podatak definiran u naznačenom smislu otvara put prema razumijevanju istinske prirode informacije koja se danas pokazuje protivna uobičajenom shvaćanju.

*

*  *

Najprije, možemo se zapitati, na što je Shannon konkretno mislio kada je napisao: ‘odabrana poruka/sadržaj’ ili u našoj interpretaciji – podatak? U najširem smislu, radi se o dokumentaciji odabranog djelića stvarnosti. U skladu s tim, u komunikacijskom procesu nikada nije riječ o samoj stvarnosti, kolopletu fizičkih i kemijskih procesa, već o onome što se o njoj može reći, nacrtati ili otpjevati; općenito, izraziti i prenijeti na neko drugo mjesto. Kada to ne bi bio slučaj, na pitanje ‘što je drvo?’ trebali bismo odgovoriti (na neki način) samom njegovom tvari, ‘drvetom’, materijalom od kojega je sačinjeno, a ne jezikom ili pismom. Međutim, to nikada nismo u stanju učiniti. Zbog toga, nikada i ne možemo saznati kakve su stvari ‘po sebi’. Jedino što možemo je ponuditi ljudski pogled na zbilju; izražavati se simbolički, a u konkretnom slučaju odgovoriti prikladnom uporabom određenog broja riječi koje će za nas predstavljati definiciju drveta.

Bit podatka vezana je uz njegov kôdni sustav. Slobodno možemo reći da nema podatka koji nije (en)kodiran, bilo u slovu, broju ili nekom drugom znaku. PODACI NISU STVARI; oni ih samo predstavljaju/reprezentiraju pomoću odgovarajućeg kôdnog sustava.

Bilo kako bilo, premda se možemo složiti s postavkom da je informacija u svojoj statičnosti – podatak, još uvijek nismo sigurni je li informacija i dobro formiran podatak sa značenjem (kao što to predlažu neki istraživači poput Luciana Floridija)…? Ne odnosi li se informacija prije na njegov potencijal za ugradnju u strukturu znanja primatelja odnosno izmjenu iste, nego nešto što defacto zaprima značenje izvan konteksta? Računica je i ovdje jednostavna, premda su joj trebale godine da se u potpunosti uobliči: informativnijim postaje onaj ‘iskomuniciran’ podatak koji je u strukturi znanja primatelja (zadanom kontekstu!) u stanju uspostaviti veći broja relacija s drugim, prethodno pristiglim, odabranim, porukama/sadržajima ili podacima… A tek relacije kao takve u strukturi znanja mogu stvoriti značenje.

Na ovaj način, informacija je izgubila svoju materijalnost, sadržajnost, te je postala svojstvom istog tog sadržaja… Na neki način, informacija je postala ključno svojstvo podatka – sama (njegova) informativnost…!

Informacija se, dakle, u konačnici, razaznaje u specijalnom svojstvu samog sadržaja, odnosno podatka, konkretno, njegovoj informativnosti za konkretnog primatelja a ne u samom tom sadržaju koji se u komunikacijskom procesu prenosi. Informacijom se naravno još uvijek može nazivati i onaj informativni sadržaj koji se prenosi u komunikacijskom procesu, ali samo ako se on odnosi na podatak – ali ne sa značenjem – nego sa svojevrsnim potencijalom za izmjenu strukture znanja primatelja.

No, ako je informacija samo relativno svojstvo sadržaja u odnosu na primatelja, a ne sâm taj sadržaj, kako smo ovdje pokazali, nismo li, onda, nehotice dokazali i da je subjektivna…? Ako bi to bio slučaj, onda bismo morali izazvati čuđenje teoretičara iz društvenih i humanističkih znanosti koji su najmanje očekivali da će potvrda subjektivne prirode informacije doći iz jednoga, ovakvog određenja informacije kao relativnog svojstva informativnosti podatka spram primatelja, a ne samog podatka kao takvoga… Ali čuđenja u znanosti nikada previše!

27 veljače, 2018

O DIKW hijerarhiji

BORIS BOSANČIĆ: DIKW-hijerarhija: za i protiv (2017)

Je li DIKW hijerarhija (engl. Data-Information-Knowledge-Wisdom hierarchy) doista može pružiti osnovu za čvrsto utemeljenje informacijskih znanosti? Ili se doista radi samo o bajci (fairytaile), kako ju je okarakterizirao Rafael Capurro, ugledni informacijski stručnjak u istraživanju Chaima Zinsa 2007? Te iste 2007., objavljen je i trenutno najcitiraniji pregledni članak o DIKW hijerarhiji, The wisdom hierarchy: representations of the DIKW hierarchy Jeniffer Rowley. Po pitanju DIKW hijerarhije ne smije se zaobići ni kritički rad Martina Frickéa iz 2009. The knowledge pyramid: a critique of the DIKW hierarchy. Ako je DIKW hijerarhija samo simbol odnosno metafora procesa stjecanja znanja, zašto je onda statična i zašto se uporno zamišlja u obliku piramide, koja je sagrađena od čvrstih i de facto nepromjenjivih slojeva podatka, informacije, znanja i mudrosti?  Ako je pak i model – je li to dovoljno da se putem nje napokon izvrši čvrsto utemeljenje informacijskih znanosti za kojim dugi niz godina tragaju mnogi teoretičari područja? To su samo neka od pitanja koja su postavljena u mojemu radu objavljenom u Vjesniku bibliotekara Hrvatske (Svezak 60 Br. 2-3, 2017) znakovita naziva: DIKW – hijerarhija: za i protiv.

Koncept DIKW-hijerarhije osmišljen je kako bi oslikao odnos između danas nezaobilaznih pojmova u znanstvenom i praksiološkom diskursu – podatka, informacije, znanja i mudrosti.

DIKW-hijerarhija tumači se na strukturnoj, funkcionalnoj i simboličnoj razini te se smatra kako simbolom tako i modelom. Nebrojeni su nazivi pod kojima se javlja u literaturi: informacijska hijerarhija ili piramida, hijerarhija znanja ili piramida znanja, piramida mudrosti ili hijerarhija mudrosti, a u posljednje vrijeme sve češće se rabi i izraz – DIKW piramida.

Očito je da naziv DIKW-hijerarhije varira od područja do područja s obzirom na važnost svakog pojedinog pojma u okviru hijerarhije koji promatrano područje drži predmetom svog proučavanja (str. 3).

O DIKW-hijerarhiji pisali su M. Zeleny, R. Ackoff, G. Belinger, A. Liew i J. P. Carlisle iz područja upravljanja znanjem te J. Rowley, M. Frické, C. Zins i L. Ma iz knjižnične i informacijske znanosti. Zanimljivo, a kako to tvrdi H. Cleveland:

…prvo spominjanje DIKW-hijerarhije porijeklo vuče iz stihova poznatog američkog pjesnika T.S. Elliota iz pjesme The Rock objavljene 1934., koji glase:

Gdje je život koji smo izgubili u življenju?
Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju?
Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?

John Minger i Craig Standing, teoretičari područja informacijskih sustava, koji su 2017. objavili vrlo važan rad o pojmu informacije, svakako bi ovim stihovima pridodali i sljedeći stih (kao što su to i učinili u svom radu):

Gdje su informacije koje smo izgubili u podacima?

Bilo kako bilo, Ackoffov rad iz 1989. – bez obzira na kontroverzu vezanu uz ne spominjanje tematski vrlo sličnog rada M. Zelenyja koji je prethodio njegovu radu – uzima se kao inicijalni rad od šire zajednice koji je DIKW hijerarhiju uveo u znanstveni diskurs.

Na ovome mjestu međutim valja skrenuti pažnju na još jedan rad koji se može povezati uz porijeklo DIKW-hijerarhije, a koji se u dosadašnjoj literaturi ne spominje. To je rad Information science in librarianship Roberta M. Hayesa iz 1969. objavljen u časopisu Libri u kojemu se, možda i po prvi put, eksplicitno razmatraju odnosi srodnih pojmova podatka, informacije, znanja i mudrosti. Za Hayesa, podaci su sirova građa (engl. raw material), informacija je rezultat obrade podataka, a znanje su akumulirani podaci (engl. accumulated data). Mudrost je pak zasebna subjektivna kategorija. R. Hayes ističe četiri vrste obrade podataka koji su važni sa stajališta proizvodnje informacija: prijenos podataka (engl. data transmission), odabir podataka (engl. data selection), organizacija podataka (engl. data organization) i analiza podataka (engl. data analyses).32 S obzirom na činjenicu da je rad objavljen u časopisu knjižničarske provenijencije i da u najužu vezu dovodi informacijsku znanost i knjižničarstvo, pomalo čudi to što u literaturi nije prepoznat kao jedno od mogućih ishodišta za raspravu o utemeljenju obiju disciplina putem DIKW-koncepta (str. 8).

Interpretacije DIKW-hijerarhije, bilo da dolaze iz područja upravljanja znanja ili knjižnične i informacijske znanosti, bitno se razlikuju po svojoj raznovrsnosti. Ipak, među njima valja istaknuti interpretaciju Jenifer Rowley koju i moji studenti moraju naučiti za ispit u okviru kolegija Informacija u teoriji:

  • Podaci se koriste kao ulazi (engl. input) za stvaranje informacija, informacije za gomilanje znanja, a znanje za ovladavanje mudrošću.
  • Podataka je u količinskom smislu mnogo više nego informacija, informacija mnogo više nego znanja, a znanja više od mudrosti.
  • DIKW-hijerarhija mnogo je sigurnija i stabilnija ako ima širu bazu, odnosno sloj podataka.
  • Mudrost je moguće dostići jedino ako se u dovoljnoj mjeri procesiralo podatke, informacije i znanje, s tim da procesiranje započinje podacima.

Međutim je li takav pogled na odnos pojmova podatka, informacije i znanja održiv, pita se C. Zins u studiji Knowledge Map of Information Science, u kojoj mu putem metode Delphi polazi za rukom dokumentirati 130 definicija podataka, informacija i znanja 45 stručnjaka iz područja knjižnične i informacijske znanosti. C. Zins uočava da sva tri fenomena, odnosno koncepta nesumnjivo međusobno koreliraju, ali u isto vrijeme zaključuje da je priroda njihova odnosa sporna, kao što je to, uostalom, i njihovo značenje. Drugim riječima, u mnogim temeljnim pitanjima koja se tiču fundamentalnih pojmova informacijske znanosti DIKW-hijerarhija nije od pomoći u tom obliku. Istog je mišljenja i R. Capurro koji u svojstvu sudionika Zinsova istraživanja pojmove podatka, informacije i znanja smatra nesvodivima, a samu DIKW-hijerarhiju [kao što smo to već i naveli] proglašava bajkom (engl. fairytale) (str. 13).

Možda se najzanimljivijom u radu čini britka kritika DIKW-hijerarhije Martina Frickéa koji joj ne ostavlja puno nade:

Za M. Frickéa jedno od središnjih pitanja u svezi s DIKW-hijerarhijom jest pitanje istine. Premda je svjestan toga da je naše znanje pogrešivo (engl. fallible), zbog čega podaci i informacije nikada ne mogu u potpunosti udovoljiti zahtjevu da budu istiniti, M. Frické tvrdi da bi barem podaci trebali biti istiniti. Jer neistiniti, pogrešni podaci uopće nisu podaci! Čini se da strogoća pristupa M. Frickéa proizlazi iz njegova pozivanja na operacionalizam, pristup prema kojem “moramo biti apsolutno sigurni što pod čime mislimo i apsolutno sigurni koje su naše izjave u vezi s time istinite.”

Nastavljajući svoju kritiku DIKW-hijerarhije, M. Frické tvrdi da ona implicira shvaćanje po kojemu su svi podaci ujedno i informacije. Međutim jasno je da postoje informacije koje prethodno nisu “morale” bili podaci. Drugim riječima, postoje informacije koje se ne mogu izraziti, odnosno samo zaključiti iz podataka, kao što prejudicira DIKW-hijerarhija. Za M. Frickéa to predstavlja “središnju logičku pogrešku” DIKW-piramide. Logičku, zato što se navedene informacije, koje prethodno “nisu bili podaci”, generiraju zaključivanjem putem logike prvog reda, dok se podaci izražavaju tzv. Popperovom egzistencijalno-konjunktivnom logikom (engl. existential-conjunctive logic – EC logic) koja se nalazi na nižoj razini apstrakcije od logike prvog reda. Primjerice činjenice da se Zemlja okreće i kruži oko Sunca za M. Frickéa su informacije, a ne, barem u većini slučajeva, podaci.

Ali kad bi mu netko spočitnuo da se u ovom slučaju radi o znanju, a ne o informaciji, M. Frické priznao bi da mu se čini kako su informacije i znanje sinonimi, odnosno, štoviše, da se “znanje i informacije urušavaju jedno u drugo” (str. 15).

Na osnovi iznesenoga, u radu se razlikuju tri kritike DIKW hijerarhije:

  • kritika logičkih pretpostavki DIKW-hijerarhije i modela (R. Capurro, M. Frické)
  • kritika epistemoloških pretpostavki DIKW-hijerarhije i modela (Lai Ma)
  • kritika simboličnog prikaza i metaforične interpretacije DIKW-hijerarhije kao piramide.

U posljednjem dijelu rada razmatra se “simboličnost i metaforičnost koncepata DIKW hijerarhije”.

Simbol piramide ili trokuta, na koji je oslonjen DIKW-model, zadržat će dakle svoje prvotno značenje i nakon što na njega prenesemo značenje konstrukcije koja odražava konceptualni odnos DIKW-pojmova. Sada se ponovno može postaviti pitanje što DIKW-piramida kao takva simbolizira. Koncepti podataka, informacije, znanja i mudrosti u DIKW-modelu ponajviše će nas asocirati na određen način poimanja svijeta. Ako već nešto može simbolizirati, DIKW-piramida može simbolizirati način stjecanja znanja o svijetu kojim smo okruženi. Naša spoznaja uvijek počiva na podacima i doseže svoj vrh u mudrosti.

Međutim očito je da DIKW-piramida zbog svoje “statičnosti” i pretjerano naglašene strukturiranosti nije u mogućnosti dati prihvatljivo objašnjenje vlastite simbolike kao procesa stjecanja znanja, iako na njega najprije asocira.

U skladu s tim, u radu Information in the knowledge acquisition process, objavljenu 2016., predlaže se dinamična verzija DIKW-modela. DIKW-hijerarhija predstavljena je metaforom “stabla znanja” koje je uronjeno u “brijeg podataka” i kojim kola “informacijski sok” koji dopire iz “zemlje podataka”.

Rad završava opisom “stabla znanja” – odnosno prijedlogom novog dinamičkog oblika DIKW-hijerarhije koji simbolizira proces stjecanja znanja kao aktualnog problema informacijskih znanosti a o kojemu smo već pisali na jednom drugom mjestu

Znakovito je i to što epistemolozi nisu u dovoljnoj mjeri posvetili pozornost DIKW-konceptima u svom području te se čini da je sudbina DIKW-hijerarhije neizvjesnija no ikad. Hoće li ona u potpunosti nestati s pozornice teorijskih konstrukata obaju područja – područja upravljanja znanjem te knjižnične i informacijske znanosti – i više-manje nastaviti egzistirati u tom obliku ili će se izmijeniti u konstrukt koji će, na temeljima prihvatljivijim od postojećih, jamčiti utemeljenost obaju područja – ostaje otvoreno. Ovaj rad prilog je u potrazi za odgovorom na to pitanje.

Radu možete pristupiti s mrežnih stranica Vjesnika bibliotekara Hrvatske >> ovdje!

22 prosinca, 2017

Matematičko-statistička teorija informacije (Matematička teorija komunikacije C. E. Shannona): uvod

CLAUDE E. SHANNON: The mathemtical theory of communication (1948)

Koliko nas, koji dolazimo izvan prirodnih i tehničkih znanosti a koji danas pišemo o informaciji nastojeći proniknuti u njenu prirodu, razumijemo Shannonov u načelu matematički rad? Vjerujem da nas je vrlo malo. Ako smo u tome i umješni poput Paula Cantora (Cantor 2009), teško da bi se složili s postavkom kako nam jednadžbe prijenosa diskretnih i kontinuiranih signala mogu pomoći da dođemo do široko prihvaćenje definicije informacijskog fenomena u svim područjima znanosti. Većina profesora iz informacijskih znanosti ipak Shannonov rad navode u literaturi uz bitnu opasku – samo Uvod, odnosno od 31 do 35 str. rada. Zašto? Zato što pretpostavljaju da se nakon famozne 35. stranice nalazi štivo isključivo za inženjere telekomunikacija, a ne informacijske stručnjake… Ali zašto u svoje nastavno gradivo uopće uključuju i prve četiri stranice rada? Zato što je u njima predstavljen komunikacijski model koji je predložen da bude validan model za sve komunikacijske situacije, između ostalih i one u informacijskim ustanovama poput knjižnica, muzeja, arhiva…

Inicijalnu ‘informacijsku teoriju’ ili ‘teoriju informacija’ mnogi istraživači prepoznaju u radu matematičara Clauda Elwooda Shannona naziva A mathematical theory of communication koji datira davne 1948 (Shannon 1948). Međutim, dok je pisao svoj rad, Shannon nije mislio da stvara teoriju informacije. Zabavljen problemima optimalnog prijenosa signala između dvije točke telekomunikacijskog voda, dakle, baveći se izričito problemom komunikacije što je ostavilo traga i na naslovu njegova rada, ni na kraj mu pameti nije bilo stvoriti univerzalni obrazac po kojemu se primaju i odašilju informacije. Pojam informacije rabio je u svom uskom, inženjerskom kontekstu [Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti, Bosančić, 2016].

Uključivši u postojeću Hartleyevu teoriju (Hartley 1928) nekoliko novih čimbenika, a ponajprije se to odnosi na efekt šuma u kanalu, kao i mogućnost uštede u prijenosu količine informacija zbog statističke strukture originalne poruke i prirode krajnjeg odredišta informacije Shannon je napisao:

Osnovni komunikacijski problem svodi se na točno reproduciranje odabrane poruke odaslane s jednoga na drugo mjesto [u prostoru]. Uobičajeno, poruka ima značenje; to ujedno znači da je poruka [uvijek] u nekom odnosu ili pak da upućuje na sustav s odgovarajućim fizičkim ili konceptualnim entitetima. [Međutim], navedeni semantički aspekti su irelevantni za inženjerski problem. Značajno je [jedino] to što je aktualna poruka jedna iz skupa mogućih poruka. Sustav mora biti  konstruiran tako da može operirati sa svakim mogućim odabirom… Ako je broj poruka u skupu konačan, onda se taj broj… može smatrati mjerom informacije koja je proizvedena u trenu kad je iz skupa s jednakom vjerojatnošću odabira odabrana jedna poruka. Kao što je istakao Hartley, najprirodniji izbor [za opis ovog procesa] je logaritamska funkcija. [The mathematical theory of communication, Introduction, Shannon & Weaver, 31-35.]

Odabir logaritamske baze korespondira s odabirom jedinice za mjerenje količine informacija. Ako se rabi logaritamska baza 2 onda se rezultirajuća jedinica može nazvati binarni digits ili kraće bits, riječ koju je Shannonu sugerirao J. W. Tukey.

Na osnovi iznesenoga, može se zaključiti da je matematička komunikacijska teorija C. E. Shannona posredno dovela do jednog važnog pitanja: ako se količina informacija s jednog uređaja na drugi prenosi prema određenim matematičkim pravilnostima, mogu li se te pravilnosti poopćiti i vrijediti za bilo koju situaciju slanja informacije, pa čak i onu u kojoj je čovjek pošiljatelj i/ili primatelj informacije?

[Shannonov] kolega Warren Weaver nagovorio ga je da vlastiti okvir usmjeren na rješavanje inženjerskih problema proširi na ostala područja. Sâm se potrudio napisati poseban članak u kojem je predložio da se Shannonov komunikacijski model, namijenjen telekomunikacijskim inženjerima, može promatrati kao opći komunikacijski model prijenosa informacija (Shannon and Weaver, 1963/49). Možda bi ovakva interpretacija Shannonove teorije stekla više pobornika da se u cijelu priču nije upetljalo značenje, na neki način ‘pojmovna svojina’ istraživača iz društvenih i humanističkih znanosti. Naime, u Shannonovoj teoriji značenje nije igralo nikakvu ulogu. Štoviše, sâm Shannon je naglasio da je irelevantno za cijelu priču (Shannon i Weaver 1963/49). Mogućnost da se jedna teorija informacija utemelji na nečemu što nije uključivalo značenje odmah je pobudilo sumnju istraživača iz društvenih i humanističkih znanosti. Mnogi od njih bili su uvjereni da je Weaver bio u krivu; velika većina je to i danas [Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti, Bosančić, 2016].

Pod komunikacijskim sustavom, napisao je Shannon, mislimo na sustav predstavljen na Slici 1. On se sastoji od pet dijelova:

  1. Informacijskog izvora koji proizvodi poruke ili nizove poruka… Poruke mogu biti različite vrste: niz slova kao u telegrafiji, … intenzitet svjetlosti u [proizvoljnoj] točki (x,y)…
    Odašiljača (engl. transmitter) koji pretvara poruku u signal pogodan za prijenos kroz kanal… [Na primjer] u telegrafiji postoji operacija enkodiranja poruka u točke, crte i praznine…
    3. Kanala koji predstavlja medij za prijenos poruke… Može biti riječ o paru žica, koaksijalnom kablu… ili snopu svjetlosti itd. Za vrijeme prijenosa signal može biti ometen (deformiran) šumom (engl. noise).
    4. Primatelja koji uobičajeno obavlja inverznu operaciju u odnosu na odašiljača poruke, rekonstruiranje poruke iz signala.
    5. Odredište [poruke] je osoba (ili stvar) kojima je poruka bila namijenjena.
    [The mathematical theory of communication, Introduction, Shannon & Weaver, 31-35.]

 

Slika 1 – Shematski dijagram općeg komunikacijskog sustava.

Možemo [sada] izvršiti grubu podjelu komunikacijskih sustava na… diskretne, kontunuirane (engl. continuous) i kombinirane (engl. mixed). Diskretni sustav je takav sustav u kojemu su i poruka i signal predstavljeni sekvencom, nizom diskretnih simbola. Tipičan primjer nalazimo u telegrafiji gdje je poruka predstavljena nizom slova, a signal nizom točaka, crtica i praznina koji reprezentiraju ta slova.

Razvoj informacijske teorije na tragu rada C. E. Shannona danas se odvija pod kapom IEEE Information Theory Society, zasebne IEEE zajednice posvećene viziji razvoja „the mathematical underpinnings of information technology for the benefit of humanity“. Područja interesa IEEE ITS-a obuhvaćaju procesuiranje, transmisiju, pohranu i korištenje informacija i tiču se zapravo šireg područja općenito kodiranja informacija, a to znači onih komponenti komunikacijskog modela koji se odnose na procese kodiranja, prijenosa i dekodiranja signala. IEEE ITS, baš kao i C. E. Shannon, davne 1948., pitanje značenja kodiranih, prenesenih i dekodiranih informacija ne smatra predmetom svoga istraživanja. Pa ipak, premda se pitanje značenja prenesene poruke čini irelevantnim u Shannonovoj teoriji s obzirom na činjenicu da jedan signal (i doslovno jedna jedinica ili nula) mogu značiti da se kanalom prenosi cijela Biblija ili samo jedno obično ‘DA’, neki su istraživači primijetili da se ne može tako lako zaobići barem pitanje značenja kodirane informacije.

LITERATURA

  1. Bosančić, B. (2016), Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti, Libellarium, Vol. 9 No. 1, 31-58.
  2. Cantor, P. (2009), “Information theory”, in Bates, M.J. and Maack, M.N. (Eds.), 3rd ed., Encyclopedia of Librarian and Information Sciences, CRC Press, pp. 2717-2726.
  3. Hartley, R.V.L. (1928), “Transmission of information”, Bell System Technical Journal, Vol. 7, pp. 335-363.
  4. Shannon, C. E., and Weaver, W. (1964), The mathematical theory of communication, University of Illinois Press, Urbana.

6 rujna, 2017

Konstruktivistički pogled na svijet (i informaciju) Niklasa Luhmanna

LARS QVORTRUP: The Controversy over the Concept of Information, Cybernetics & Human Knowing 1, 4(1993), str. 3-24.

Konstruktivistički pogled na svijet oduvijek mi se činio privlačnim. Teoretičar-konstruktivist, koji bi onda trebao biti “po mojoj mjeri” je njemački sociolog (povremeno i filozof) Niklas Luhmann. U svojoj branši poznat kao ‘sistemski  teoretičar’, informaciju je iskoristio kako bi povezao tri teorije koje je za života razvio: sistemsku, komunikacijsku i evolucijsku. Lars Qvortrup u svom radu iz 1993. postulira stav da je Niklas Luhamann bio čovjek koji je informaciju smatrao za ‘razliku koja pronalazi razliku’ (engl. difference which finds difference), apropo čuvene definicije jednog drugog sociologa (koji je povremeno bio antropolog) – Gregory Batesona, koji je pak tvrdio da je informacija ‘razlika koja čini razliku’ (engl. difference which makes difference).

Prema Qvortrupu, Luhamann je razlikovao biološke od društvenih i psihičkih sustava po tome što je smatrao da su potonji utemeljeni na značenju. U Luhmannovu shvaćanju, značenje se javlja kao konceptualna specifikacija jednog sustava i predstavlja vrlo privlačan koncept. Sva tri sustava, međutim, prema Luhmannu su autopoiteska (engl. autopoietic), prema predloženom konceptu čileanskih biologa Humberta Maturane i Francisca Varele, hoće reći, zatvorena i samoodnoseća (engl. self-reference), ali kojima ‘pripada’ neka vrst okoliša (engl. environment). Okoliš se zapravo odnosi na druge sustave koji na njih proizvode utjecaj, ali, po Maturaninom i Varelinom shvaćanju, bez direktnog, neposrednog kontakta, gotovo bi rekli ‘nasilno’, u svojstvu svojevrsnog ‘izvora deformacije’.

…the autopoietic conduct of an organism A becomes a source of deformation for an organism B, and the compensatory behavior of organism B acts, in turn, as a source of deformation of organism A… 

Zanimljivim se čini navod kojim se Niklas Luhmann poslužio kako bi obranio svoj stav o psihičkom kao zatvorenom sustavu. “Kada bi jastvo [psihičko] bilo otvoreno prema toku vanjskog svijeta, iščeznulo bi.” Drugim riječima, ono što općenito utemeljuje konstruktivistički stav, a što Luhmann želi istaći, jest razmišljanje da drugi sustavi postoje za nas u onolikoj mjeri u kojoj smo ih mi, svojim konceptualističkim razmišljanjem, konstruirali kao druge sustave. Ovo razmišljanje dovest će Luhmanna pred sasvim novi pogled na fenomen informacije.

Prema Luhmannu postoje dva glavna aspekta komunikacije:
– komunikacija je selektivna;
– komunikacija je samoodnoseća (samo-referentna).

Za Luhmanna, inspiriranog, ovdje često spominjanim, nekadašnjim zaposlenikom Bell laboratorijaClaudom Shannonom, informacija je odabir iz poznatog ili nepoznatog repertoara mogućnosti (...selection from a known or unknown repertoire of possibilities). “Information is a purely system-internal property” ponavljat će u svojim radovima Luhmann više-manje, što upućuje na to da je nikada nije smatrao objektivnom. Evo i jednog doslovnog navoda koji je Qvortrup ‘iskopao’ iz njegovih ‘Eseja o samoodnošenju’ (Essays of Self-Reference):

“Information is an internal change of state, a self-produced aspect of communicative events and not something that exists in the environment of the system and has to be exploited for adaptive or similar purposes.”

Izlazeći iz okvira našeg odnošenja prema pojmu informacije, ne možemo, zajedno s Luhmannom, ne gledati dalje, u sâm ‘manifest konstruktivizma’ koji se ispisuje u njegovu radu. “Mi”, kaže sjetno Luhmann, “…nemamo (nijedan) direktan pristup svijetu… Razumijevanje ne može dosegnuti vanjski svijet bez razumijevanja…, razumijevanje može razumjeti jedino sebe (understanding can only understand itself)”.

Na osnovi izrečenog, shvatljivije nam postaje Luhmannovo ustrajavanje u stavu da su društveni i psihički sustavi, za razliku od bioloških – sustavi značenja. Međusobno se razlikuju, između ostalog, i po tome na koji način proizvode značenje. Na ovom mjestu slijedi čuvena Luhmannova maksima (čuvena, barem u svijetu sociologa, pretpostavljam) koja kaže da psihički sustavi misle, dok društveni komuniciraju. Ako nam se intuitivnim čini da misli (kao reprezentirano jastvo) doista mogu same sebe misliti, postavlja se pitanje: tko onda komunicira? ‘Psihičko’ ne može komunicirati; općenito, jastva, ljudske jedinke, po Luhmannu, nisu u stanju komunicirati. Jedino komunikacija može komunicirati, zbunjujuće zaključuje Luhmann držeći se premise o zatvorenosti ‘svojih sustava’. U točnom navodu, u prijevodu Qvortrupa (s njemačkog na engleski jezik), ova tvrdnja glasi:

“Human beings cannot communicate, not even brains can communicate, not even consciousness can communicate. Only communication can communicate.

4 ožujka, 2017

O poluinformaciji

Filed under: NOVI POSTOVI,Uncategorized — by BorisB @ 8:41 am
Tags:

UntitledŽivimo u svijetu – ne informacija, nego poluinformacija. One su svud oko nas. Dosada, nismo bili svjesni te činjenice, ali stvari se polako mijenjaju. Ponukani smo razmišljati o problemu koji smo upravo detektirali. Kako ga prevladati? Kojim metodama, tehnikama i alatima to učiniti? Možda nekom formulom ili… ako budemo bolje sreće… teorijom? Pitanja zasada ostaju bez odgovora…

U kolokvijalnom govoru, poluinformacija označava informaciju dobivenu iz neprovjerenih, nepouzdanih izvora. Nikada ne želimo baratati s poluinformacijama. Želimo biti informirani, a ne poluinformirani. (Napomenimo da se pored pojma poluinformacije u negativnom aspektu shvaćanja informacije u kolokvijalnom govoru rabi i izraz dezinformacije koji označava neistinitu informaciju) Poluinformacija je samo djelomično istinita. Stoga je shvaćanje izraza poluinformacije koji se ovdje izlaže bitno drugačije prirode od shvaćanja istog izraza u uobičajenom smislu.

U skladu sa Shannonovom teorijom, poluinformaciju možemo definirati kao svaku informaciju koja je tijekom svog prijenosa od pošiljatelja do primatelja izobličena šumom. Međutim, to bi, strogo uzevši, bila samo tehnička definicija poluinformacije. Na semantičkoj, a odatle i interpretativnoj razini, za očekivati je da će se ustvrditi kako su značenje, kao i učinak poluinformacije na pojedinca, u Weaverovom smislu, također izobličeni. Možemo li u tom smislu govoriti o analognim fenomenima poluznačenja i poluučinaka – u ovom trenutku teško je predvidjeti. Poluinformacija je svud oko nas te, htjeli mi to ili ne, izgrađuje naše (polu)informacijsko društvo…

8 rujna, 2016

Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti

U vremenu u kojemu je znanje postalo samo znak, ali ne i simbol, logično je njegov problem spustiti na razinu drugih znanosti a ne samo epistemologije, grane filozofije. Međutim, u isto vrijeme bilo bi nepošteno znanju nekritički oduzeti pravo, pa čak i moć izricanja istine. Nakon Karla Poppera, Thomasa Kuhna, francuskih poststrukturalista, američkih postmodernista itd. privikavamo se živjeti i baviti se znanošću na pomičnim osnovama. U isto vrijeme, postali smo svjesni toga da se nikada nećemo vratiti na staro. S druge strane, čovjekovo i strojno stjecanje znanja nikada nisu bila bliža jedan drugome… Može li se onda proces stjecanja znanja, kako čovjeka tako i računala, zasnovati kao problem informacijskih znanosti…?

U mom radu Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti objavljenom 2016. u časopisu Libellarium pozornost se usmjerila na sâm proces stjecanja znanja o svijetu kojim su čovjek i računalo okruženi, bez potrebe za odgovorom na pitanja ‘je li taj svijet uopće postoji’ i ‘je li on dohvatljiv ljudskim osjetilima’. Pritom, prešutno se pretpostavilo da se uvijek radi o stjecanju ‘znanstvenog znanja’. Stoga, razmatranja koja slijede valja smatrati posebnim slučajem vjerojatno šireg okvira načina stjecanja znanja, koje bi se odnosilo ne samo na znanstveno, nego i ono, uvjetno rečeno, praktično znanje koje je čovjek u trenutku spreman zaboraviti, a kojim barataju njegovo sjećanje i iskustvo. Poopćenje predloženog okvira na sve situacije trebalo bi donijeti usuglašavanje shvaćanja procesa stjecanja znanja u tom širem kontekstu.

Nakon otkrića zakonitosti koje vladaju u kvantnom svijetu poput Heisenbergovih načela neodređenosti (Heisenberg 2004) ili poststrukturalistčkoga uvida u duboku vezu između onoga što znamo i jezika kojim to znanje izričemo (Derrida 1967), više ne možemo insistirati na jasnom i održivom znanju. Mnogi današnji istraživači i znanstvenici, stoga, znanju neće nametnuti uvjet njegove nepobitne istinitosti. Radovi Karla Poppera, Thomasa Kuhna, pragmatista i drugih istraživača u drugoj polovini 20. stoljeća… utrli su put razumijevanju znanja kao održive, ali i izmjenjive supstance naših svjetonazorskih stavova o svijetu koji nas okružuje.

U svojoj knjizi Logika znanstvenih otkrića, prvi put objavljenoj 1934., filozof znanosti Karl Popper udario je nove temelje teoriji znanja. Među prvima, Popper je, u koherentističkom duhu, predložio da od znanja više ne zahtijevamo da bude istinito, nego samo provjerljivo (Popper 1972). Izvjesnost znanstvene istine odnosno znanja postalo je relativno. Ako teorije ne možemo dokazati, možemo ih pobiti. Naše znanje odnosno teorija koja ga zastupa sadržajno je bogatija ako puno više toga zabranjuje nego dopušta. To je u znatno većoj mjeri izlaže mogućnosti testiranja, a posredno, i opovrgavanja.  Što je neka znanstvena teorija otpornija na testiranja to će ona biti istinitija (O’Hear 2007: 38).

Jasno je da Popperovski svjetonazor izrasta iz prihvaćanja činjenice da je naše znanje pogrješivo u duhu koherentističke teorije znanja za koju, u najjednostavnijem smislu, ljudsko znanje  ima strukturu splavi (Sosa 1980). Ono što splavi omogućuje da plovi jest to što se različiti dijelovi drže na okupu. Prema O. Neurathu, ljudsko znanje je poput broda na kojem se vrši remont u vožnji, na otvorenom moru. Može se zamijeniti bilo koji dio broda, ali se ne mogu zamijeniti svi dijelovi broda odjednom! Drugim riječima, ne možemo dovesti u pitanje svo naše znanje odjednom! (Neurath 1932;  Berčić, 2012).

Na ovaj način stiglo se i do uvida da naše znanje može biti pogrješivo a što je u literaturi dobilo naziv falibilizam.

Thomas Kuhn u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija, prvi put objavljenoj 1959, ide korak dalje u relativiziranju čovjekovog stjecanja znanja. Po njemu, razvoj znanosti događa se od jedne do druge znanstvene revolucije između kojih ‘vegetiraju’ razdoblja tzv. ‘normalne znanosti’ u kojima se ne događa ništa posebno osim razrješavanja anomalija postojećih teorija (Kuhn 2013). Za potrebe ovog rada, vrlo zanimljivom se čini pojam znanstvene paradigme koji je Kuhn uveo u diskurs filozofije znanosti. Pod pojmom znanstvene paradigme Kuhn ne podrazumijeva “…samo načine na koji istraživači pristupaju i opažaju podatke, već i same podatke.” (O’Hear 2007: 59). Na ovaj način uspostavljena je mnogo čvršća veza između podataka i znanja. Znanje defacto postaje ovisno o podacima znanstvenih istraživanja.

Okvirno gledano, uspostava procesa stjecanja znanja kao problema informacijskih znanosti stoga počiva na nekoliko pretpostavki.

Najprije, može se reći da proces stjecanja znanja ne mora biti isključivo predmet epistemologije, jer ne zadire u sudove o istinitosti stečenog znanja. Za njegovo nesmetano odvijanje nije nužno znati je li riječ o istinitom ili ‘vječno istinitom’ znanju ili pak znanju koje će tijekom vremena doživjeti svoju reviziju. To je itekako u skladu s Popperovom teorijom o pogrješivosti teorija. S druge strane, pitanja epistemologije, poput onoga “je li ikakvo znanje moguće?” ostaju otvorena na jednak način na koja su to bila i prije računalnog doba.

Nadalje, može se reći da proces stjecanja znanja uspostavlja čvršću vezu između pojmova podatka i znanja. Znanje, kao takvo, ovisno je o prethodno ustanovljenim podacima istraživanja, ali i obrnuto! Naime, kao što je već spomenuto, Karl Popper je među prvima ustvrdio da ne postoji mogućnost prikupljanje čistih podataka (engl. pure data), bez prethodnog utjecaja nekakve pozadinske teorije. Podaci znanstvenog istraživanja umnogome su oslonjeni na teoriju koju pokušavaju potvrditi; oni su ovisni o teoriji (engl. theory-laden) (Popper 1972).

Osim toga, proces stjecanja znanja, u kontekstu znanstvenoistraživačkog rada, provodi se na dubljoj razini od razine na kojoj se provode znanstvene metode; on se ‘odvija’, takoreći –  apriori, prije svake znanstvene metode  – indukcije i dedukcije, analize i sinteze i sl. i doslovno na inicijalnoj razini našeg odnošenja prema stvarnosti. Primjerice, ova razina može uključivati enkodiranje podataka znanstvenih istraživanja prema nekoj postojećoj teoriji i sl.

Isto tako, za razliku od drugih problema informacijske znanosti, proces stjecanja znanja može se opisati pomoću sva četiri DIKW koncepta. Na koncu, teoretiziranje procesa stjecanja znanja može voditi i potpunijoj informacijskoj teoriji u kojoj ne bi bili samo zastupljeni pojmovi informacije i podatka, nego i znanja, značenja, vrednovanja i mudrosti.

Cjelovitom tekstu rada u otvorenom pristupu (Creative Commons Attribution 4.0 International License), osim s >> mrežnih stranica časopisa Libellarium, možete pristupiti i u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A2007/datastream/FILE0/view.

7 travnja, 2016

Informacija u procesu stjecanja znanja

Nakon osamnaest mjeseci premišljanja, pisanja i prepravljanja, odustajanja i ponovnog započinjanja, razgovora i savjetovanja, sa zadovoljstvom mogu objaviti da je moja ‘znanstvena pisanija’ naziva Information in the knowledge acquisition process napokon dovršena. ‘Stablo znanja’, novopredloženi prikaz/simbol DIKW modela,  započinje sa svojim životom u digitalnom svijetu informacija. Posljedično, to znači da je ‘pisanija’ odnosno rad prihvaćen za objavljivanje u jednom od časopisa područja – i ne slučajno – u Journal of Documentation. Četrdeset i pet stranica teksta, je li to ikome trebalo? U mom slučaju, da, pogotovo stoga jer u radu na kraju nisam stigao reći sve što sam imao. Primjerice, onaj dio o značenju. Informacija i značenje, u kontekstu čovjekove spoznaje, čine mi se sada neraskidivo povezanima, do te mjere da ću vjerojatno u najskorije vrijeme biti prisiljen započeti rad na novoj ‘pisaniji’ sada već predvidljivog naziva – Meaning in the knowledge acquisition process (s tim da su neki dijelovi već i napisani) te svojim umom zaroniti u otvoreno i neistraženo more semiotike…

stablo_znanjaOsim (relativno) sažetog prikaza raznolikosti pogleda na pojam informacije (desetak stranica), rad se u prvom redu bavi tumačenjem procesa stjecanja znanja, s osobitoga simboličkog i metaforičkog stajališta. Pritom, pojam informacije u takvom tumačenju, dakako, zauzeo je središnje mjesto, pored srodnih pojmova podatka i znanja. Posredno, ovim radom nastojao sam i iznaći odgovor na pitanje: zašto različiti načini/perspektive stjecanja znanja u okviru znanstvenih područja imaju drugačiji pogled na informaciju, uključujući tu i dva, čini se, najisključivija ili najnepomirljivija: jedan, koji informaciju drži objektivnim entitetom koji postoji u ‘vanjskom svijetu’ i drugi, koji ju smatra konstruktom čovjekova uma.

Stoga ovaj rad posjeduje dvojak karakter: pregledni i simboličko-metaforički. U prvom dijelu do izražaja dolazi njegov pregledni karakter. Nastojao sam, na što je moguće sažetiji način, pružiti uvid u raznolikost pogleda na pojam informacije istraživača iz različitih područja znanosti. U radu se razmatraju informacijske teorije s naglaskom na inicijalnu teoriju Claudea E. Shannona, pravci u razvoju istih, definicije pojma informacije i vrste informacija. U drugom dijelu rada, a za potrebe razumijevanja odnosa pojma informacije sa srodnim pojmovima podatka i znanja, predložio sam odgovarajući simbolički prikaz kao pandan postojećem  – DIKW hijerarhije (Data-Information-Knowledge-Wisdom hierarchy), a koji je našao izraz u stanovitoj slici ‘stabla znanja’. Putem navedenog prikaza te osobitoga metaforičkog tumačenja pokušao sam, zatim, ilustrirati ulogu informacije u procesu stjecanja znanja. Prema mom mišljenju, na ovaj način bilo je moguće ukazati na jedno, relativno novo, shvaćanje pojma informacije, koje je u stanju ublažiti, ako ne i u cijelosti prevladati problem različitog shvaćanja informacije u svim znanstvenim područjima. Simbolički prikaz i metaforičko tumačenje uloge informacije u procesu stjecanja znanja čine i okvir za novo shvaćanje uočenog raskoraka u pristupu informaciji kao objektivnom ili subjektivnom fenomenu, a koji se također može rabiti za njegovo prevladavanje.

Zaključak rada donosi neobične i, držim, uzbudljive implikacije iako počivaju na ograničavajućoj simboličko-metaforičkoj osnovi; veći dio zaključka, stoga, objavljujem i na ovom mjestu (u djelomično parafraziranoj verziji iz pre-print verzije rada):

Na [spomenutoj] simboličkoj slici ‘stabla znanja’ informacija u obliku soka, prepoznaje se kao jedan od dva ključna supstrata koja omogućuju njegov rast. ‘Zemlja podataka’ na kojoj je ‘stablo znanja’ izraslo, predstavlja, simbol dohvatljivoga, mjerljivog ‘vanjskog svijeta’ (onoga koji se može izlučiti u mjerljiv podatak), dok smo krošnju stabla označili kao simbol čovjekova eksplicitnog znanja o tom ‘vanjskom svijetu’. Predložili smo i da deblo stabla može simbolizirati veliki provodnik, komunikacijski kanal kojim se informacije prenose, dok njegovo korijenje može predstavljati simbole mjernih instrumenata, naprava, alata, uređaja, ali i metoda i tehnika za dohvaćanje podataka iz ‘vanjskog svijeta’. Isto tako, ostavili smo i mogućnost da svaki ‘čvrsti’ dio stabla simbolizira određeno znanje, uključujući tu i one koji pripadaju deblu i korijenju.

Međutim, temeljna zamisao tiče se sljedećeg prijedloga: na sveukupni rast ‘stabla znanja’, a odatle i našega znanja, utječu dva, a ne jedan, tok ključnih supstrata: pored, već spomenutog, toka ‘informacijskog soka’ od korijenja prema vrhu stabla, postoji i tok ‘značenjskog soka’ potaknut djelovanjem ‘zraka’ ‘umnog sunca’ u listovima ‘stabla znanja’ (pritom, ‘zrake umnog sunca’ simboliziraju čovjekovu sposobnost apstraktnog mišljenja nužnog za potrebe usvajanja i organizacije znanja). Ovaj sok kreće se u obrnutom smjeru od ‘informacijskog soka’, a to znači da može dospjeti i do korijenja stabla.

[Stoga] prema metaforičkom tumačenju procesa stjecanja znanja, a preko slike rasta ‘stabla znanja’, informacija se prepoznaje kao subjektivan, ali bezličan (bez značenja), kodiran (preslikan) tok (jer se uvijek prenosi), nevidljivo ‘komunikacijsko sredstvo’ između svijeta podataka i svijeta znanja. Uloga informacije kao nevidljive poveznice svijeta podataka i svijeta znanja, možda i ne predstavlja originalnu zamisao, ali je ovim radom, držim(o), značajno produbljena.

S druge strane, oba procesa, proces izlučivanja ‘podatkovnih sastojaka’ iz ‘zemlje podataka’ kao i proces stvaranja ‘informacijskog soka’ neizostavno nas moraju podsjetiti na procese kodiranja i odabira mogućnosti/poruke iz zadanog skupa mogućnosti/poruka u Shannonovoj teoriji. Ipak, je li doista moguće na njih gledati kao na metafore procesa koji čine okosnicu ‘informacijske teorije’ – ostaje za raspravu. U slučaju hipotetskog prihvaćanja ove mogućnosti, Shannonova teorija bi se, u okviru ove osobite simboličke slike, nalazila na samim vrhovima korijenja ‘stabla znanja’. Međutim, ova promišljanja ubrzo bi nas dovela do jednog drastičnog ‘uvida’,  po kojemu bi se, onda, i proces stjecanja znanja temeljio na svojevrsnom kodiranju stvarnosti (izlučivanju ‘podatkovnih sastojaka’) i njenoj percepciji odnosno prijenosu (stvaranje ‘informacijskog soka’ odnosno generiranju informacija) za potrebe uvećanja našeg znanja. Ali, je li se doista radi o nečemu takvom, pa barem i u naznakama, teško je pretpostaviti na osnovi jednog, ipak, samo simboličko-metaforičkog pristupa danom problemu.

(U skladu s Weaverovom interpretacijom ‘informacijske teorije’, po kojoj je ona više povezana s onim što se moglo (pa i još uvijek može) reći (‘what could you say‘) nego s onim što se reklo, a ‘zemlju podataka’ možda možemo gledati kao na ukupan broj mogućnosti ‘vanjske stvarnosti’ koja se u obliku ‘podatkovnih sastojaka’ uopće može izlučiti na vrhovima korijenja ‘stabla znanja’ i pretvoriti u ‘informacijski sok’. Je li, u ovom smislu, ukupnom skupu mogućnosti ‘vanjskog svijeta’ odgovara upravo prostornovremenska zbilja kao takva, a načinima njenog kodiranja upravo naše matematičke metode (geometrija, algebra itd.) koje rabimo za njezino dohvaćanje… ostaje za raspravu.)

Ova slika i nedvojbeno ukazuje na činjenicu da mogućnost razlikovanja i ekstrakcije podataka iz ‘vanjskog svijeta’ još uvijek ne prejudicira njihovo značenje. To je dovoljno da Shannonovoj teoriji priznamo status jedne validne informacijske teorije, ali teorije koja predstavlja gradivni blok njene puno šire inačice, i koja se u kontekstu procesa stjecanja znanja više ne može promatrati odvojeno od pojmova znanja i značenja; zbog čega je i način ‘skrutnjavanja’ ‘informacijskog-‘ i ‘značenjskog soka’ u čvrste dijelove ‘stabla znanja’ u ovom radu ostao nepoznat.

Možda najdojmljiviji doprinos predloženog simboličkog prikaza predstavlja ‘vidljivost’ same informacije, koja u procesu stjecanja znanja u stvarnom svijetu, zauvijek ostaje skrivena, uostalom, kao i značenje. Ono što je u stvarnom svijetu uvijek vidljivo odnosi se na podatke, dok se znanje istog, u neku ruku, ‘osjeća’ u glavi. Informacija, odatle, ne samo da se javlja kao vrijednost tog procesa, …, nego i sama može biti shvaćena kao jedan od njegovih dijelova. Upravo fluidnost ‘informacijskog soka’ koji sadrži u sebi kodirane ‘podatkovne sastojke’, reprezentira važno, ali izvan dane simbolike, zasad nepoznato svojstvo informacije, koje možda upućuje na njenu procesnu prirodu. Isti zaključak može se odnositi i na ‘značenjski sok’ sastavljen od ‘konceptualnih sastojaka’. Odatle, procesi informiranja i pridavanja značenja koji se odvijaju u stvarnosti, možda se uistinu i ne mogu razlikovati od njihovih imeničnih izvedenica – informacije i značenja.

Informacija po sebi nema značenje, ali se jedino ‘sa’ značenjem može percipirati i razumjeti. Ovo, samo prividno, proturječje čini se nestaje kada se na podatak, informaciju i znanje započne gledati iz perspektive ili ingerencije jednoga, osobitoga, nadređenog fenomena. Ipak, njegovu elaboraciju ostavljamo za neko buduće promišljanje koje se, definitivno, mora izdići iznad ovih, ipak ograničavajućih, simboličkih okvira te ponuditi nov, u cijelosti znanstveno utemeljen pogled na informaciju.

Cjelovitom tekstu rada možete pristupiti u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na ovoj adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A1547/datastream/FILE0/view. Objavljivanje rada u tzv. post-print inačici, prije službene objave u časopisu Journal of Documentation, omogućila mi je politika ‘zelenog puta’ izdavača časopisa, u ovom slučaju – Emeralda.

U međuvremenu, rad je dobio nagradu Emerald Literati Network Awards for Excellence koju svake godine dodjeljuju uredništva Emeraldovih časopisa. Mrežna stranica s nagrađenim radovima nalazi se na mrežnoj adresi: http://www.emeraldgrouppublishing.com/authors/literati/awards.htm?year=2017.

Zahvaljujući nagradi, rad se nalazi u slobodnom pristupu i sa >> mrežnih stranica časopisa u izdavačevoj >> PDF verziji – do 20. lipnja 2018!

Sljedeća stranica »

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

%d blogeri kao ovaj: