Uvid u prirodu informacije okoliša ili zašto je informacija ipak negentropija

Iz današnje perspektive, informaciju i njezinog nositelja možemo razlikovati bez većih problema. No do pojave informacijske teorije, barem u praktičnom smislu, informacija i njezin nositelj uglavnom su se smatrali nerazdvojnima. Najprije knjiga, pa zatim dokument, primjeri su informacijskih artefakata koji u sebi ‘stapaju’ informaciju i nositelja informacije. Zbog toga Tatjana Aparac Jelušić definira knjigu kao „dihotomiju sadržaja i nositelja tog sadržaja“ te naglašava dvojnu prirodu svakog (zapisanog) teksta. Prema autorici, tekst posjeduje dvije strane: intelektualnu ili duhovnu (odnosi se na sadržaj teksta/informacije) te fizičku ili materijalnu (odnosi se na nositelja teksta/informacije).

Pretpostavimo sada da nositelj informacije može biti aktivan i pasivan. Pod aktivnim nositeljem informacije podrazumijevamo  inforga (Floridi, 2010), informacijsko biće, koje je u stanju primljenu informaciju na sebi svojstven način procesuirati, a to znači sebi-dobaviti ili je odaslati drugom nositelju, ali i povezati je s drugim informacijama unutar sebe, izmijeniti ju i sl. Naravno da u tom smislu čovjeka možemo smatrati eklatantnim primjerom aktivnog nositelja informacije. Za razliku od aktivnoga, pasivni nositelj informaciju samo ‘nosi’. U ovom smislu, dokument, knjiga, ali i tvrdi disk računala, najbolji su primjeri pasivnih nositelja informacije.

Međutim, sada možemo postaviti pitanje: može li se čovjek smatrati jedinim aktivnim nositeljem informacije? U načelu, svaki živi organizam predstavlja aktivnog nositelja informacije. Biologija nam to jamči svojim spoznajama o staničnim procesima, s kojima je upoznat i prosječni srednjoškolac, i u kojima je razotkrivena uloga DNK i RNK u prijenosu genetskih informacija. Slobodno se može reći da cjelokupni organski svijet, pored sveg ostalog, posjeduje i tu mogućnost aktivnog nošenja informacija. Ali, može li se pasivni nositelj informacije jednog dana preobratiti u aktivnog nositelja informacije? Jasno je da na ovo pitanje još nemamo odgovor i da se on sastoji u odgovoru na srodna pitanja poput onog: mogu li računala moći misliti i sl.

Stoga, mirne duše pođimo dalje, i jednim sveobuhvatnim uvidom u čitavom anorganskom svijetu nastojmo pronaći pasivne nositelje informacija! Prema, danas u literaturi o informaciji nezaobilaznom, L. Floridiju (2010), postoje tzv. informacije okoliša (environment information), putem kojih okoliš, na sebi svojstven način, govori o samome sebi. Informacije okoliša stoga su, u najmanju ruku, svojevrsni odrazi stvarnosti. U pasivne nositelje takvih informacija, stoga, mogu se ubrojiti npr. geološki slojevi stijena koji nose informaciju o pojedinim geološkim razdobljima na Zemlji, ili okrugli oblik i žuti sjaj Sunca na nebu, godovi drveta, otisci šapa životinja itd. Nadalje, bez većih problema možemo ustvrditi da su neki drugi procesi, a u prvom redu tu mislimo na fizičke i kemijske procese, odgovorni za stvaranje opisanih informacija okoliša odnosno da se ta najstarija vrsta informacija na Zemlji i doslovno stvarala putem fizičkih i kemijskih procesa, a da se nije, recimo, prenosila između nositelja.

Na ovaj način stigli smo do zanimljive poveznice. Ako smo došli do zaključka da porijeklo prvih informacija pronalazimo u fizičkim i kemijskim procesima koji se neprestano odvijaju u prostorvremenu našeg svemira, postaje jasno zašto je Claude Shannon svoj pojam količine informacija povezao sa srodnim pojmom entropije. Naime, kako se prema II. zakonu termodinamike priroda kreće prema sve većem kaosu, a to, između ostalog, znači i prema sve jednoličnijem, uniformnijem svemiru, sa sve manjom količinom gibanja, očito je da se u takvom okolišu nailazi i na sve manju količinu informacija okoliša. Kad Floridi napominje da se podaci (kao neka vrst strukturalnih nositelja informacija) manifestiraju kao nedostatak uniformnosti u stvarnosti, onda pod ovom uniformnošću on zamišlja upravo tu krajnju i pogubnu sliku kaosa. Drugim riječima, količina informacija okoliša i rastuće entropije u sve kaotičnijem svijetu obrnuto su proporcionalne. Na osnovi tog zaključka, postaje jasno je da smo puno bliži Wienerovoj interpretaciji pojma količine informacije – dakle, količini informacije kao ‘negentropiji‘ (negentropy), nego onoj Shannona – količini informacije kao čistoj entropiji, a potvrdu tomu smo upravo iznašli u razmatranju prirode fenomena informacija okoliša.