O I n f o r m a c i j i : informacija u teoriji

Rujan 8, 2016

Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti

U vremenu u kojemu je znanje postalo samo znak, ali ne i simbol, logično je njegov problem spustiti na razinu drugih znanosti a ne samo epistemologije, grane filozofije. Međutim, u isto vrijeme bilo bi nepošteno znanju nekritički oduzeti pravo, pa čak i moć izricanja istine. Nakon Karla Poppera, Thomasa Kuhna, francuskih poststrukturalista, američkih postmodernista itd. privikavamo se živjeti i baviti se znanošću na pomičnim osnovama. U isto vrijeme, postali smo svjesni toga da se nikada nećemo vratiti na staro. S druge strane, čovjekovo i strojno stjecanje znanja nikada nisu bila bliža jedan drugome… Može li se onda proces stjecanja znanja, kako čovjeka tako i računala, zasnovati kao problem informacijskih znanosti…?

U mom radu Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti objavljenom 2016. u časopisu Libellarium pozornost se usmjerila na sâm proces stjecanja znanja o svijetu kojim su čovjek i računalo okruženi, bez potrebe za odgovorom na pitanja ‘je li taj svijet uopće postoji’ i ‘je li on dohvatljiv ljudskim osjetilima’. Pritom, prešutno se pretpostavilo da se uvijek radi o stjecanju ‘znanstvenog znanja’. Stoga, razmatranja koja slijede valja smatrati posebnim slučajem vjerojatno šireg okvira načina stjecanja znanja, koje bi se odnosilo ne samo na znanstveno, nego i ono, uvjetno rečeno, praktično znanje koje je čovjek u trenutku spreman zaboraviti, a kojim barataju njegovo sjećanje i iskustvo. Poopćenje predloženog okvira na sve situacije trebalo bi donijeti usuglašavanje shvaćanja procesa stjecanja znanja u tom širem kontekstu.

Nakon otkrića zakonitosti koje vladaju u kvantnom svijetu poput Heisenbergovih načela neodređenosti (Heisenberg 2004) ili poststrukturalistčkoga uvida u duboku vezu između onoga što znamo i jezika kojim to znanje izričemo (Derrida 1967), više ne možemo insistirati na jasnom i održivom znanju. Mnogi današnji istraživači i znanstvenici, stoga, znanju neće nametnuti uvjet njegove nepobitne istinitosti. Radovi Karla Poppera, Thomasa Kuhna, pragmatista i drugih istraživača u drugoj polovini 20. stoljeća… utrli su put razumijevanju znanja kao održive, ali i izmjenjive supstance naših svjetonazorskih stavova o svijetu koji nas okružuje.

U svojoj knjizi Logika znanstvenih otkrića, prvi put objavljenoj 1934., filozof znanosti Karl Popper udario je nove temelje teoriji znanja. Među prvima, Popper je, u koherentističkom duhu, predložio da od znanja više ne zahtijevamo da bude istinito, nego samo provjerljivo (Popper 1972). Izvjesnost znanstvene istine odnosno znanja postalo je relativno. Ako teorije ne možemo dokazati, možemo ih pobiti. Naše znanje odnosno teorija koja ga zastupa sadržajno je bogatija ako puno više toga zabranjuje nego dopušta. To je u znatno većoj mjeri izlaže mogućnosti testiranja, a posredno, i opovrgavanja.  Što je neka znanstvena teorija otpornija na testiranja to će ona biti istinitija (O’Hear 2007: 38).

Jasno je da Popperovski svjetonazor izrasta iz prihvaćanja činjenice da je naše znanje pogrješivo u duhu koherentističke teorije znanja za koju, u najjednostavnijem smislu, ljudsko znanje  ima strukturu splavi (Sosa 1980). Ono što splavi omogućuje da plovi jest to što se različiti dijelovi drže na okupu. Prema O. Neurathu, ljudsko znanje je poput broda na kojem se vrši remont u vožnji, na otvorenom moru. Može se zamijeniti bilo koji dio broda, ali se ne mogu zamijeniti svi dijelovi broda odjednom! Drugim riječima, ne možemo dovesti u pitanje svo naše znanje odjednom! (Neurath 1932;  Berčić, 2012).

Na ovaj način stiglo se i do uvida da naše znanje može biti pogrješivo a što je u literaturi dobilo naziv falibilizam.

Thomas Kuhn u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija, prvi put objavljenoj 1959, ide korak dalje u relativiziranju čovjekovog stjecanja znanja. Po njemu, razvoj znanosti događa se od jedne do druge znanstvene revolucije između kojih ‘vegetiraju’ razdoblja tzv. ‘normalne znanosti’ u kojima se ne događa ništa posebno osim razrješavanja anomalija postojećih teorija (Kuhn 2013). Za potrebe ovog rada, vrlo zanimljivom se čini pojam znanstvene paradigme koji je Kuhn uveo u diskurs filozofije znanosti. Pod pojmom znanstvene paradigme Kuhn ne podrazumijeva “…samo načine na koji istraživači pristupaju i opažaju podatke, već i same podatke.” (O’Hear 2007: 59). Na ovaj način uspostavljena je mnogo čvršća veza između podataka i znanja. Znanje defacto postaje ovisno o podacima znanstvenih istraživanja.

Okvirno gledano, uspostava procesa stjecanja znanja kao problema informacijskih znanosti stoga počiva na nekoliko pretpostavki.

Najprije, može se reći da proces stjecanja znanja ne mora biti isključivo predmet epistemologije, jer ne zadire u sudove o istinitosti stečenog znanja. Za njegovo nesmetano odvijanje nije nužno znati je li riječ o istinitom ili ‘vječno istinitom’ znanju ili pak znanju koje će tijekom vremena doživjeti svoju reviziju. To je itekako u skladu s Popperovom teorijom o pogrješivosti teorija. S druge strane, pitanja epistemologije, poput onoga “je li ikakvo znanje moguće?” ostaju otvorena na jednak način na koja su to bila i prije računalnog doba.

Nadalje, može se reći da proces stjecanja znanja uspostavlja čvršću vezu između pojmova podatka i znanja. Znanje, kao takvo, ovisno je o prethodno ustanovljenim podacima istraživanja, ali i obrnuto! Naime, kao što je već spomenuto, Karl Popper je među prvima ustvrdio da ne postoji mogućnost prikupljanje čistih podataka (engl. pure data), bez prethodnog utjecaja nekakve pozadinske teorije. Podaci znanstvenog istraživanja umnogome su oslonjeni na teoriju koju pokušavaju potvrditi; oni su ovisni o teoriji (engl. theory-laden) (Popper 1972).

Osim toga, proces stjecanja znanja, u kontekstu znanstvenoistraživačkog rada, provodi se na dubljoj razini od razine na kojoj se provode znanstvene metode; on se ‘odvija’, takoreći –  apriori, prije svake znanstvene metode  – indukcije i dedukcije, analize i sinteze i sl. i doslovno na inicijalnoj razini našeg odnošenja prema stvarnosti. Primjerice, ova razina može uključivati enkodiranje podataka znanstvenih istraživanja prema nekoj postojećoj teoriji i sl.

Isto tako, za razliku od drugih problema informacijske znanosti, proces stjecanja znanja može se opisati pomoću sva četiri DIKW koncepta. Na koncu, teoretiziranje procesa stjecanja znanja može voditi i potpunijoj informacijskoj teoriji u kojoj ne bi bili samo zastupljeni pojmovi informacije i podatka, nego i znanja, značenja, vrednovanja i mudrosti.

Cjelovitom tekstu rada u otvorenom pristupu (Creative Commons Attribution 4.0 International License), osim s >> mrežnih stranica časopisa Libellarium, možete pristupiti i u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A2007/datastream/FILE0/view.

Oglasi

Napiši komentar »

Nijedan komentar do sada.

RSS feed for comments on this post. TrackBack URI

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

Blog pokreće Wordpress.com.

%d bloggers like this: