O informativnosti: informacija kao svojstvo sadržaja/podatka

U Shannonovoj matematičkoj teoriji komunikacije ne govori se toliko o tome što informacija jest, nego u kojoj ‘količini’ i na koji je način prenosimo krajnjem primatelju u komunikacijskom procesu – čest je komentar koji dolazi iz pera teoretičara društvenih i humanističkih znanosti. Zbog toga, nastavljaju oni, Shannonova teorija ne zaslužuje da je se nazove ‘teorijom informacije’ – epitetom koji je stekla u drugim znanstvenim područjima, mahom prirodnim i tehničkim znanostima – nego samo još jednom teorijom komunikacije. Po društvenjacima i humanistima, informacija je subjektivna, ona je konstrukt društvenih praksi, a nikako nekakav objektivan fenomen koji postoji izvan čovjeka, a pogotovo ne u telefonskoj žici.

Međutim, ono što Shannonovu teoriju čini iznimnom – s koje god strane na nju gledali – ogleda se u tome što je pojam informacije kvantificirala pridružujući joj dotad nepoznatu veličinu koja se putem odgovarajućih probabilističkih formula mogla izračunati – njezinu količinu. Količina informacije započela je izražavati informativnost sadržaja koji se prenosi komunikacijskim kanalom bilo da se radi o žici ili neuronskim mrežama u ljudskom mozgu. To što ju je Shannon nastojao interpretirati na različite načine, povezujući ju s pojmovima neizvjesnosti (uncertainity) i entropije (enthropy) – od sekundarnog je značaja. Informacija u kontekstu komunikacijskog procesa, kako ga je on opisao, vezana je u prvom redu uz pojam informativnosti (informativeness). U praktičnom smislu, mogli bismo reći: informacija je samo onaj sadržaj koji je informativan za primatelja, a ne sâm sadržaj kao takav.

U skladu s tim, informacija postaje onaj vid odabrane poruke/sadržaja iz unaprijed definiranog skupa poruka/sadržaja, koji, kopiran iz svoje ‘statične’ prirode podatka, zahvaljujući svom informacijskom potencijalu spram primatelja, dospijeva u njegovu strukturu znanja. Drugim riječima, u uobičajenom smislu, informacija – ‘po sebi’ – odnosno u sadržajnom smislu, je podatak.

Iako pojavu pojma podatka koji se odnosi na sve poruke/sadržaje iz unaprijed definiranog skupa poruka/sadržaja u raspravi imamo zahvaliti upravo Shannonu, on ga u svom radu, kako znamo, ne spominje. Međutim, tek podatak definiran u naznačenom smislu otvara put prema razumijevanju istinske prirode informacije koja se danas pokazuje protivna uobičajenom shvaćanju.

*

*  *

Najprije, možemo se zapitati, na što je Shannon konkretno mislio kada je napisao: ‘odabrana poruka/sadržaj’ ili u našoj interpretaciji – podatak? U najširem smislu, radi se o dokumentaciji odabranog djelića stvarnosti. U skladu s tim, u komunikacijskom procesu nikada nije riječ o samoj stvarnosti, kolopletu fizičkih i kemijskih procesa, već o onome što se o njoj može reći, nacrtati ili otpjevati; općenito, izraziti i prenijeti na neko drugo mjesto. Kada to ne bi bio slučaj, na pitanje ‘što je drvo?’ trebali bismo odgovoriti (na neki način) samom njegovom tvari, ‘drvetom’, materijalom od kojega je sačinjeno, a ne jezikom ili pismom. Međutim, to nikada nismo u stanju učiniti. Zbog toga, nikada i ne možemo saznati kakve su stvari ‘po sebi’. Jedino što možemo je ponuditi ljudski pogled na zbilju; izražavati se simbolički, a u konkretnom slučaju odgovoriti prikladnom uporabom određenog broja riječi koje će za nas predstavljati definiciju drveta.

Bit podatka vezana je uz njegov kôdni sustav. Slobodno možemo reći da nema podatka koji nije (en)kodiran, bilo u slovu, broju ili nekom drugom znaku. PODACI NISU STVARI; oni ih samo predstavljaju/reprezentiraju pomoću odgovarajućeg kôdnog sustava.

Bilo kako bilo, premda se možemo složiti s postavkom da je informacija u svojoj statičnosti – podatak, još uvijek nismo sigurni je li informacija i dobro formiran podatak sa značenjem (kao što to predlažu neki istraživači poput Luciana Floridija)…? Ne odnosi li se informacija prije na njegov potencijal za ugradnju u strukturu znanja primatelja odnosno izmjenu iste, nego nešto što defacto zaprima značenje izvan konteksta? Računica je i ovdje jednostavna, premda su joj trebale godine da se u potpunosti uobliči: informativnijim postaje onaj ‘iskomuniciran’ podatak koji je u strukturi znanja primatelja (zadanom kontekstu!) u stanju uspostaviti veći broja relacija s drugim, prethodno pristiglim, odabranim, porukama/sadržajima ili podacima… A tek relacije kao takve u strukturi znanja mogu stvoriti značenje.

Na ovaj način, informacija je izgubila svoju materijalnost, sadržajnost, te je postala svojstvom istog tog sadržaja… Na neki način, informacija je postala ključno svojstvo podatka – sama (njegova) informativnost…!

Informacija se, dakle, u konačnici, razaznaje u specijalnom svojstvu samog sadržaja, odnosno podatka, konkretno, njegovoj informativnosti za konkretnog primatelja a ne u samom tom sadržaju koji se u komunikacijskom procesu prenosi. Informacijom se naravno još uvijek može nazivati i onaj informativni sadržaj koji se prenosi u komunikacijskom procesu, ali samo ako se on odnosi na podatak – ali ne sa značenjem – nego sa svojevrsnim potencijalom za izmjenu strukture znanja primatelja.

No, ako je informacija samo relativno svojstvo sadržaja u odnosu na primatelja, a ne sâm taj sadržaj, kako smo ovdje pokazali, nismo li, onda, nehotice dokazali i da je subjektivna…? Ako bi to bio slučaj, onda bismo morali izazvati čuđenje teoretičara iz društvenih i humanističkih znanosti koji su najmanje očekivali da će potvrda subjektivne prirode informacije doći iz jednoga, ovakvog određenja informacije kao relativnog svojstva informativnosti podatka spram primatelja, a ne samog podatka kao takvoga… Ali čuđenja u znanosti nikada previše!