Zašto naše iskustvo započinje iz sredine?

BORIS BOSANČIĆ: Zašto naše iskustvo započinje iz sredine? O tri “meditacije o posredovanom iskustvu” (Anafora, 2018)

U koje područje znanosti smjestit rad za koji se čini da više pažnje posvećuje onome što se – barem zasada – nalazi izvan a ne unutar njezinih granica, i koji se radije kreće po njezinu rubu, nego u okvirima uobičajenog znanstvenog istraživanja? No, ako želimo napraviti iskorak u nepoznato, nismo li upravo prisiljeni hodati po rubu područja koje želimo proširiti…? U tom smislu, ovdje je riječ o radu u kojemu se nastoji takoreći spojiti nespojivo – različite tradicije mišljenja iz humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti – sve za potrebe propitivanja jedne zanimljive postavke vezane uz način funkcioniranja našeg iskustva.

Stoga se nadalje pitamo, kakav stav zauzeti prema radu koji se temelji na meditaciji vezanoj uz, eksplicitno i implicitno, ponavljanje jedne znakovite rečenice u literaturnim zakucima humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti, a koja bezazleno tvrdi da naše iskustvo započinje iz sredine… i koji, zatim, varirajući tu ‘sredinu’, u ovisnosti o kontekstu i predmetu promatranog područja znanosti, nastoji pokazati zašto je tomu tako?

S druge strane, zašto u ovom radu izgleda kao da se humanističke, društvene i prirodne znanosti nalaze ‘uhvaćene u istom kolu’, na istom zadatku, odnosno da su prionule uz rješavanje jednoga, temeljno-iskonskoga, zajedničkog problema koji bi se najkraće mogao opisati kao uvid u narav našega iskustva? I ne čini li se da su pri rješavanju tog problema, barem u ovom radu, SSH i STEM bile prisiljene pružiti ruke pomirenja…?

Za kraj uvodnog propitivanja, možemo se i zapitati na koje mjesto u kolopletu ovoga bloga smjestiti rad u kojem teško da može biti mjesta za fenomen informacije kao takav, jer se on u njemu spominje tek jedanput?

Odgovore na postavljena pitanja potražit ćemo u osvrtu na sâm rad koji je objavljen u časopisu Anafora u prvom broju 2018.

Kroz pomno odabrane teorijske pristupe i tradicije mišljenja koji porijeklo vuku iz različitih područja znanosti, u radu se nastojala elaborirati i potvrditi glavna teza: da naše iskustvo započinje iz sredine i da je, kao takvo, uvijek posredovano; bilo označiteljima kako se tvrdi u poststrukturalističkoj teoriji pisma Jacquesa Derridaa, bilo procesom pridavanja značenja u konstruktivističkom pristupu kognitivnome procesu Heinza von Foerstera ili pak putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike nastaje tek samim činom motrenja, a što prejudiciraju filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Znak kao takav zauzima središnje mjesto naših promišljanja. On je takoreći ta prvotna ‘sredina’ iz koje naše iskustvo započinje. Zašto je tomu tako pokazao je još Charles Sanders Peirce, američki semiotičar koji je djelovao još u 19. stoljeću, tvrdeći da znak kao takav nikada ne ‘stoji’ za konkretnu označenu stvar nego uvijek za neki drugi znak… (Nöth, 2004)

Upravo taj pogled, po kojemu svaki znak ‘stoji’ za neki drugi znak, i po kojemu samo označeno ostaje u tami, dok se odnosi, relacije očituju kao primarni za našu spoznaju, povod je ovome radu te će se nastojati propitati kroz usporedbu tri različita teorijska pristupa i tradicije mišljenja koje na nju upućuju: Derridaovu poststrukturalističku teoriju pisma, konstruktivistički pristup kognitivnom procesu Heinza von Foerstera te filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Drugim riječima, zbilja se ne može neposredno iskusiti. Naše iskustvo je uvijek – i zauvijek -posredovano…

… bilo označiteljima, kako se to tvrdi u u Derridaovoj poststrukturalističkoj teoriji pisma, bilo procesom pridavanja značenja koji rezultira samo osobitim “opisom realnosti”, a ne i “uvidom u realnost”, u konstruktivističkom pristupu Heinza von Foerstera, ili se pak to događa putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike praktički nastaje tek samim činom motrenja.

Drugim riječima, naše iskustvo nikada ne počiva…

…isključivo na podacima istraživanja mjernih uređaja, kao ni na interpretaciji, odnosno značenju koje pridajemo tim podacima. Sami za sebe oni nisu dovoljni da bi objasnili što se zapravo događa u “susretu” ljudskog uma i njegove okoline. Samo u međusobnoj korelaciji, podaci znanstvenih istraživanja u danom značenjskom kontekstu rezultiraju smislenom slikom našeg iskustva.

Može li, onda, ovdje ponuđeni ‘okvir za meditaciju’ premostiti jaz koji danas postoji između dva vodeća znanstvena “tabora” – STEM (Science, Technology, Engineering i Mathematics) i SSH (Social Sciences and Humanities)? Uvjerenje i nada autora ovoga rada (kao i ovog bloga) vezani su uz pozitivni odgovor na ovo pitanje.

1. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – poststrukturalistički pristup Jacquesa Derridaa

Francuski filozof Jacques Derrida na suptilan je način ukazao na granice našega jezika, koje su uvijek i nepovratno uvjetovane pismom, običnim znakom, a ne “živom riječi”, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom naoko očevidnom prisutnošću u zbilji (odatle izraz “metafizika prisutnosti”) koju je, kao što je to poznato, oduvijek zagovarala većina filozofa Zapadnog kruga. Nasuprot tomu, naše iskustvo započinje uvijek iz sredine (usp. Derrida 1976: 206), tvrdi Derrida, i uvijek posrednikom (tek kasnije, on će uvesti profinjeniji pojam nadomjeska za zbilju (usp. Derrida 1976: 200), i taj je posrednik znak, a nikako logos ili bitak, koji predstavlja samo ljudski otisak svojevrsnoga traga utemeljenog na razlici. Čista neposrednost ne postoji; “stvarnost”, “zbilja” uvijek su izvedene (usp. Derrida 1976: 206).

Ovome se gotovo nema što dodati. U nastavku teksta Derrida će postati samo još oštriji u svojoj kritici logocentrizma te na kraju zaključiti da “… nikada nije ništa postojalo osim pisma“, zapravo, mogli bismo reći, ‘ideja u umu’ koje su se zrcalile u opisima našeg iskustva.

Možemo zaključiti kako je sve ono na što se naš jezik, u dobroj namjeri, oslanjao stoljećima da bi dokazao svoju vrijednost i autentičnost, po Derridau, samo iluzija. Značenje nekog znaka oduvijek se stvaralo tek samim činom pisanja. Logos i istina utvare su na kojima više nije moguće utemeljiti nikakvo značenje. Stoga i nije moguće govoriti o nekoj suvisloj teoriji značenja, jer se sve uvijek svodi na trajni alteritet, trajnu “igru razlika”. U tom turbulentnom svijetu signansa i signatuma , dakako da se stvorilo mjesto za konstruktivistički pogled. Jer – u “igri” su ostali samo znakovi.

2. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – konstruktivistički pristup Heinza von Foerstera

Čini se da je konstruktivistički stav odnosno konstruktivizam kao pravac mišljenja u različitim područjima znanosti svoje “zlatno doba” imao u drugoj polovici 20. stoljeća, poglavito u 1980-im i 1990-im. No, kako zbog primjetnog otklona prema objektivističkom pogledu na svijet koji se danas događa u svim sferama društva, a koji je možda i posljedica sve većeg utjecaja ubrzanog razvoja tehnologije i radikalnog kapitalizma na naše živote, tako i zbog činjenice da je objektivistički pristup oduvijek važio kao nekakav ‘zaštitni znak’ znanosti kao takve, konstruktivistički stav nije ostavio značajnijeg traga u samoj znanosti. Pa tako, h-index danas možda najrelevantnijeg časopisa koji otvoreno propagira radikalni konstruktivistički pogled iznosi svega 12 (riječ je o časopisu Constructivist Foundations na skali SCIMAGO;  (h-index je mjera koja se izračunava na osnovi produktivnosti i citiranosti i znanstvenika i časopisa. Prema Maji Jokić, “…h-indeks u osnovi definira prepoznatljivost, odnosno konzistentnost pojedinog znanstvenika, odnosno časopisa, u određenom području”), dok, primjerice, h-indeks većine vodećih časopisa koji dolaze iz područja kognitivne znanosti  iznosi preko 100.

No ne bismo zbog toga trebali unaprijed pokopati konstruktiviste; možda tek ublažiti terminologiju koju rabe. Uostalom, sâm Heinz von Foerster vrlo rijetko rabi izraz ‘konstruktivizam’ i ‘konstruktivistički’ u svojim radovima. On uglavnom govori o (znanstvenom) opisu ljudskog iskustva. Znanost, prema njegovu stavu, nije ništa drugo doli skup iskaza koji najbolje opisuju naše iskustvo… Iskustvo čega? Zbilje, postojanja, ‘vanjskog svijeta’ ili nečeg četvrtog – to više nije važno! Jedino je važno naglasiti kako se više ne radi o opisu ‘vanjskog svijeta’ nego samo našeg iskustva! U tom smislu, u kontekstu iskustva zadobivenog znanstvenim promatranjima možemo govoriti da se radi čak i o objektivnom iskustvu! Zbog toga je granica između jednoga umjerenog konstruktivističkog stava i stava, recimo, većine znanstvenika koji vjeruju da se znanost, uvjetno rečeno, relativistički razvija prema kuhnovskim i popperovskim zasadama – vrlo mala.

Bez ulaženja u dublju analizu konstruktivističkih teorija, navest ćemo samo sljedeći primjer da bismo dočarali stav konstruktivističkog mislioca spram spoznaje “vanjskog svijeta”. Kada prstom dotaknemo stol za kojim sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola za konstruktivističkog mislioca predstavlja samo posljedicu ili rezultat (engl. outcomes ) “fizičke” interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, on nikada neće reći da je stol “tvrd”, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem “tvrdoće”. Ta, naoko suvišna, pedanterija u izražavanju karakteristična je za konstruktivistički nastrojenoga mislioca, kojom on zapravo razotkriva samu bit konstruktivizma. Naime, ono što primamo iz “vanjskog svijeta” nije odraz predmeta ili nekakva “opipljiva” sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji je u stanju samo reprezentirati rezultat, odnosno posljedicu susreta između naših “dijelova tijela” (u ovom primjeru prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Drugim riječima, naš mozak okružen je elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Heinz von Foerster englesku riječ computing rabi u zasebnom značenju reflektiranja, transformiranja, modificiranja itd. opaženih fizičkih entiteta i njihovih simboličkih reprezentacija (von Foerster 2003: 216). Kognitivni proces (kognicija, spoznaja), tvrdi von Foerster, ne odnosi se na neposredno reflektiranje realnosti nego na reflektiranje najboljeg opisa realnosti u tom trenutku (ibid.: 216). Ako je moguće povući analogiju i realnost zamijeniti s označenim, a opis sa znakom, onda se temeljem Peirceove tvrdnje da je ono na što se znak odnosi – označeno – također i ponovno znak, može doći do zaključka da se kognitivni proces odnosi na beskrajno reflektiranje znakova. A to znači, da i prema konstruktivističkom stajalištu – sve počinje iz sredine.

Prema konstruktivističkom stajalištu, koje slijedi pristup H. von Foerstera, značenje pojedine uočene razlike počiva na odnosu koji uspostavlja s kakvom drugom razlikom. To ujedno znači da samim razlikama nije moguće pridodati značenje “po sebi”. Između dvije razlike moguće je jedino uspostaviti odnos, relaciju kojom one stječu svoje značenje.

3. “Naše iskustvo započinje u sredini” – o filozofskim implikacijama kvantne teorije Wernera Heisenberga

Werner Heisenberg osim što je oblikovao tzv. Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije, dao je i važan doprinos njenom razvoju kroz slavne postulate relacija neodređenosti. No ovaj njemački znanstvenik vrlo je važan i po svom doprinosu razvoju filozofije prirodnih znanosti. Osim Promjena u osnovama prirodnih znanosti (Heisenberg 1998), koje su nastale na osnovi predavanja koja je održao 1930-ih po njemačkim sveučilištima, “…u godinama poslije Drugog svjetskog rata nastavio [je] promišljati filozofske konsekvence kvantne teorije, održavajući predavanja po cijelom svijetu (uključujući tu i našu zemlju), a posebice su značajna bila ona na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955./’56. – poznata kao Gifford-Lectures, kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija (Heisenberg 1997), i koja su, čini se, Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.”

Ne samo u jeziku, i u općenitoj spoznaji zbilje, nego čak pri percepciji najelementarnijih objekata naše spoznaje – označenoga – poput atoma, moramo krenuti od sredine, jer se neposredno opažanje nekakvoga “stvarnoga objektivnog svijeta” sve više razotkriva kao iluzija.

Drugim riječima, možda jezik samo slijedi ograničenja koja nam je već sama “priroda” zadala pri pokušaju njezina spoznavanja: “Za atom moderne fizike sve su kvalitete izvedene, uopće mu neposredno ne pripadaju materijalne osobine” (Heisenberg 1998: 31). Posljedice toga su više nego očite, i u slučaju kvantne teorije priklanjaju se onom istom zaključku koji su na kraju izveli i Derrida i von Foerster, svaki u svojoj domeni znanja:

“Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [naglasio B. B.], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao… ” (Heisenberg 1998: 78).

Implikacije kvantne teorije zadiru ne samo u jezičnu sferu prirodnih znanosti, nego i u samu srž filozofije znanosti i znanstvene spoznaje. Jedna od njih, posebice neugodna po stare metafizičke pretpostavke ontološke realnosti svijeta, neuvijeno tvrdi da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju promatrač, motritelj, u samom eksperimentu ne opazi.

Štoviše, ne možemo uopće znati što se “događa” između dva motrenja…

“Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostornovremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja.” (Heisenberg 1997: 39)

Drugim riječima…

… priroda je drugačija u ovisnosti od toga promatramo li ju ili ne. Heisenberg ide još i dalje kada zaključuje: “…ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja” (Heisenberg 1997: 43).

Osim toga, ako naše iskustvo započinje iz sredine, nije li to onda jedini način koji “…može osigurati bogat raspon različitih interpretacija [našega] svagdašnjeg iskustva te biti okidač za ljudsku kreativnost bilo kojega oblika, uključujući tu i književnost…”?

Nikada, ali baš nikada, ne percipiramo stvarnost neposredno. Možda ne bismo tako mislili prije stotinjak godina, prije artikuliranja jedne od najzagonetnijih znanstvenih teorija ikada – kvantne teorije. Međutim, danas, kada znamo da se prema stvarnosti ne možemo odnositi jednako na makro- i mikro- skali, shvaćamo da nas samo naša stvaralačka moć konceptualizacije može dovesti do njezina poimanja koja se slažu s opažanjima.

Osim što se ovim radom “…predlaže da se princip jedinstva materije, ponikao u okrilju kvantne teorije, uzme i kao polazište za uspostavu principa jedinstva znanosti, odnosno svih njezinih područja, a koja su danas poprilično međusobno udaljena, s ciljem njihova ponovnoga, ali ovoga puta i prijeko potrebitoga zbližavanja”, njime se nastojalo i ocrtati konture jedne drugačije znanstvene paradigme pod kojom bi trebala zaživjeti i nova, prema svim naznakama, relacijsko-konstruktivistička teorija informacije. No u pogledu razvoja jedne takve teorije još smo na početku…

Radu možete pristupiti na mrežnim stranicama časopisa Anafora >> ovdje!

LITERATURA

1. Derrida, Jacques. 1976. O gramatologiji . Sarajevo: IP “Veselin Masleša”.
2. Foerster, Heinz von. 2003. Understanding understanding: essays on cybernetics and cognition. Springer, New York.
3. Heisenberg, Werner. 1997. Fizika i filozofija . Zagreb: Kruzak.
4. Heisenberg, Werner. 1998. Promjene u osnovama prirodne znanosti . Zagreb: Kruzak.
5. Jokić, Maja. 2009. H-indeks kao novi scientometrijski indikator. Biochemia Medica 19, 1:5-9.
6. Nöth, Winfried. Priručnik semiotike . Zagreb: Ceres: 2004.