O I n f o r m a c i j i : informacija u teoriji

Rujan 8, 2016

Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti

U vremenu u kojemu je znanje postalo samo znak, ali ne i simbol, logično je njegov problem spustiti na razinu drugih znanosti a ne samo epistemologije, grane filozofije. Međutim, u isto vrijeme bilo bi nepošteno znanju nekritički oduzeti pravo, pa čak i moć izricanja istine. Nakon Karla Poppera, Thomasa Kuhna, francuskih poststrukturalista, američkih postmodernista itd. privikavamo se živjeti i baviti se znanošću na pomičnim osnovama. U isto vrijeme, postali smo svjesni toga da se nikada nećemo vratiti na staro. S druge strane, čovjekovo i strojno stjecanje znanja nikada nisu bila bliža jedan drugome… Može li se onda proces stjecanja znanja, kako čovjeka tako i računala, zasnovati kao problem informacijskih znanosti…?

U mom radu Proces stjecanja znanja kao problem informacijskih znanosti objavljenom 2016. u časopisu Libellarium pozornost se usmjerila na sâm proces stjecanja znanja o svijetu kojim su čovjek i računalo okruženi, bez potrebe za odgovorom na pitanja ‘je li taj svijet uopće postoji’ i ‘je li on dohvatljiv ljudskim osjetilima’. Pritom, prešutno se pretpostavilo da se uvijek radi o stjecanju ‘znanstvenog znanja’. Stoga, razmatranja koja slijede valja smatrati posebnim slučajem vjerojatno šireg okvira načina stjecanja znanja, koje bi se odnosilo ne samo na znanstveno, nego i ono, uvjetno rečeno, praktično znanje koje je čovjek u trenutku spreman zaboraviti, a kojim barataju njegovo sjećanje i iskustvo. Poopćenje predloženog okvira na sve situacije trebalo bi donijeti usuglašavanje shvaćanja procesa stjecanja znanja u tom širem kontekstu.

Nakon otkrića zakonitosti koje vladaju u kvantnom svijetu poput Heisenbergovih načela neodređenosti (Heisenberg 2004) ili poststrukturalistčkoga uvida u duboku vezu između onoga što znamo i jezika kojim to znanje izričemo (Derrida 1967), više ne možemo insistirati na jasnom i održivom znanju. Mnogi današnji istraživači i znanstvenici, stoga, znanju neće nametnuti uvjet njegove nepobitne istinitosti. Radovi Karla Poppera, Thomasa Kuhna, pragmatista i drugih istraživača u drugoj polovini 20. stoljeća… utrli su put razumijevanju znanja kao održive, ali i izmjenjive supstance naših svjetonazorskih stavova o svijetu koji nas okružuje.

U svojoj knjizi Logika znanstvenih otkrića, prvi put objavljenoj 1934., filozof znanosti Karl Popper udario je nove temelje teoriji znanja. Među prvima, Popper je, u koherentističkom duhu, predložio da od znanja više ne zahtijevamo da bude istinito, nego samo provjerljivo (Popper 1972). Izvjesnost znanstvene istine odnosno znanja postalo je relativno. Ako teorije ne možemo dokazati, možemo ih pobiti. Naše znanje odnosno teorija koja ga zastupa sadržajno je bogatija ako puno više toga zabranjuje nego dopušta. To je u znatno većoj mjeri izlaže mogućnosti testiranja, a posredno, i opovrgavanja.  Što je neka znanstvena teorija otpornija na testiranja to će ona biti istinitija (O’Hear 2007: 38).

Jasno je da Popperovski svjetonazor izrasta iz prihvaćanja činjenice da je naše znanje pogrješivo u duhu koherentističke teorije znanja za koju, u najjednostavnijem smislu, ljudsko znanje  ima strukturu splavi (Sosa 1980). Ono što splavi omogućuje da plovi jest to što se različiti dijelovi drže na okupu. Prema O. Neurathu, ljudsko znanje je poput broda na kojem se vrši remont u vožnji, na otvorenom moru. Može se zamijeniti bilo koji dio broda, ali se ne mogu zamijeniti svi dijelovi broda odjednom! Drugim riječima, ne možemo dovesti u pitanje svo naše znanje odjednom! (Neurath 1932;  Berčić, 2012).

Na ovaj način stiglo se i do uvida da naše znanje može biti pogrješivo a što je u literaturi dobilo naziv falibilizam.

Thomas Kuhn u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija, prvi put objavljenoj 1959, ide korak dalje u relativiziranju čovjekovog stjecanja znanja. Po njemu, razvoj znanosti događa se od jedne do druge znanstvene revolucije između kojih ‘vegetiraju’ razdoblja tzv. ‘normalne znanosti’ u kojima se ne događa ništa posebno osim razrješavanja anomalija postojećih teorija (Kuhn 2013). Za potrebe ovog rada, vrlo zanimljivom se čini pojam znanstvene paradigme koji je Kuhn uveo u diskurs filozofije znanosti. Pod pojmom znanstvene paradigme Kuhn ne podrazumijeva “…samo načine na koji istraživači pristupaju i opažaju podatke, već i same podatke.” (O’Hear 2007: 59). Na ovaj način uspostavljena je mnogo čvršća veza između podataka i znanja. Znanje defacto postaje ovisno o podacima znanstvenih istraživanja.

Okvirno gledano, uspostava procesa stjecanja znanja kao problema informacijskih znanosti stoga počiva na nekoliko pretpostavki.

Najprije, može se reći da proces stjecanja znanja ne mora biti isključivo predmet epistemologije, jer ne zadire u sudove o istinitosti stečenog znanja. Za njegovo nesmetano odvijanje nije nužno znati je li riječ o istinitom ili ‘vječno istinitom’ znanju ili pak znanju koje će tijekom vremena doživjeti svoju reviziju. To je itekako u skladu s Popperovom teorijom o pogrješivosti teorija. S druge strane, pitanja epistemologije, poput onoga “je li ikakvo znanje moguće?” ostaju otvorena na jednak način na koja su to bila i prije računalnog doba.

Nadalje, može se reći da proces stjecanja znanja uspostavlja čvršću vezu između pojmova podatka i znanja. Znanje, kao takvo, ovisno je o prethodno ustanovljenim podacima istraživanja, ali i obrnuto! Naime, kao što je već spomenuto, Karl Popper je među prvima ustvrdio da ne postoji mogućnost prikupljanje čistih podataka (engl. pure data), bez prethodnog utjecaja nekakve pozadinske teorije. Podaci znanstvenog istraživanja umnogome su oslonjeni na teoriju koju pokušavaju potvrditi; oni su ovisni o teoriji (engl. theory-laden) (Popper 1972).

Osim toga, proces stjecanja znanja, u kontekstu znanstvenoistraživačkog rada, provodi se na dubljoj razini od razine na kojoj se provode znanstvene metode; on se ‘odvija’, takoreći –  apriori, prije svake znanstvene metode  – indukcije i dedukcije, analize i sinteze i sl. i doslovno na inicijalnoj razini našeg odnošenja prema stvarnosti. Primjerice, ova razina može uključivati enkodiranje podataka znanstvenih istraživanja prema nekoj postojećoj teoriji i sl.

Isto tako, za razliku od drugih problema informacijske znanosti, proces stjecanja znanja može se opisati pomoću sva četiri DIKW koncepta. Na koncu, teoretiziranje procesa stjecanja znanja može voditi i potpunijoj informacijskoj teoriji u kojoj ne bi bili samo zastupljeni pojmovi informacije i podatka, nego i znanja, značenja, vrednovanja i mudrosti.

Cjelovitom tekstu rada u otvorenom pristupu (Creative Commons Attribution 4.0 International License), osim s >> mrežnih stranica časopisa Libellarium, možete pristupiti i u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A2007/datastream/FILE0/view.

Oglasi

Travanj 7, 2016

Informacija u procesu stjecanja znanja

Nakon osamnaest mjeseci premišljanja, pisanja i prepravljanja, odustajanja i ponovnog započinjanja, razgovora i savjetovanja, sa zadovoljstvom mogu objaviti da je moja ‘znanstvena pisanija’ naziva Information in the knowledge acquisition process napokon dovršena. ‘Stablo znanja’, novopredloženi prikaz/simbol DIKW modela,  započinje sa svojim životom u digitalnom svijetu informacija. Posljedično, to znači da je ‘pisanija’ odnosno rad prihvaćen za objavljivanje u jednom od časopisa područja – i ne slučajno – u Journal of Documentation. Četrdeset i pet stranica teksta, je li to ikome trebalo? U mom slučaju, da, pogotovo stoga jer u radu na kraju nisam stigao reći sve što sam imao. Primjerice, onaj dio o značenju. Informacija i značenje, u kontekstu čovjekove spoznaje, čine mi se sada neraskidivo povezanima, do te mjere da ću vjerojatno u najskorije vrijeme biti prisiljen započeti rad na novoj ‘pisaniji’ sada već predvidljivog naziva – Meaning in the knowledge acquisition process (s tim da su neki dijelovi već i napisani) te svojim umom zaroniti u otvoreno i neistraženo more semiotike…

stablo_znanjaOsim (relativno) sažetog prikaza raznolikosti pogleda na pojam informacije (desetak stranica), rad se u prvom redu bavi tumačenjem procesa stjecanja znanja, s osobitoga simboličkog i metaforičkog stajališta. Pritom, pojam informacije u takvom tumačenju, dakako, zauzeo je središnje mjesto, pored srodnih pojmova podatka i znanja. Posredno, ovim radom nastojao sam i iznaći odgovor na pitanje: zašto različiti načini/perspektive stjecanja znanja u okviru znanstvenih područja imaju drugačiji pogled na informaciju, uključujući tu i dva, čini se, najisključivija ili najnepomirljivija: jedan, koji informaciju drži objektivnim entitetom koji postoji u ‘vanjskom svijetu’ i drugi, koji ju smatra konstruktom čovjekova uma.

Stoga ovaj rad posjeduje dvojak karakter: pregledni i simboličko-metaforički. U prvom dijelu do izražaja dolazi njegov pregledni karakter. Nastojao sam, na što je moguće sažetiji način, pružiti uvid u raznolikost pogleda na pojam informacije istraživača iz različitih područja znanosti. U radu se razmatraju informacijske teorije s naglaskom na inicijalnu teoriju Claudea E. Shannona, pravci u razvoju istih, definicije pojma informacije i vrste informacija. U drugom dijelu rada, a za potrebe razumijevanja odnosa pojma informacije sa srodnim pojmovima podatka i znanja, predložio sam odgovarajući simbolički prikaz kao pandan postojećem  – DIKW hijerarhije (Data-Information-Knowledge-Wisdom hierarchy), a koji je našao izraz u stanovitoj slici ‘stabla znanja’. Putem navedenog prikaza te osobitoga metaforičkog tumačenja pokušao sam, zatim, ilustrirati ulogu informacije u procesu stjecanja znanja. Prema mom mišljenju, na ovaj način bilo je moguće ukazati na jedno, relativno novo, shvaćanje pojma informacije, koje je u stanju ublažiti, ako ne i u cijelosti prevladati problem različitog shvaćanja informacije u svim znanstvenim područjima. Simbolički prikaz i metaforičko tumačenje uloge informacije u procesu stjecanja znanja čine i okvir za novo shvaćanje uočenog raskoraka u pristupu informaciji kao objektivnom ili subjektivnom fenomenu, a koji se također može rabiti za njegovo prevladavanje.

Zaključak rada donosi neobične i, držim, uzbudljive implikacije iako počivaju na ograničavajućoj simboličko-metaforičkoj osnovi; veći dio zaključka, stoga, objavljujem i na ovom mjestu (u djelomično parafraziranoj verziji iz pre-print verzije rada):

Na [spomenutoj] simboličkoj slici ‘stabla znanja’ informacija u obliku soka, prepoznaje se kao jedan od dva ključna supstrata koja omogućuju njegov rast. ‘Zemlja podataka’ na kojoj je ‘stablo znanja’ izraslo, predstavlja, simbol dohvatljivoga, mjerljivog ‘vanjskog svijeta’ (onoga koji se može izlučiti u mjerljiv podatak), dok smo krošnju stabla označili kao simbol čovjekova eksplicitnog znanja o tom ‘vanjskom svijetu’. Predložili smo i da deblo stabla može simbolizirati veliki provodnik, komunikacijski kanal kojim se informacije prenose, dok njegovo korijenje može predstavljati simbole mjernih instrumenata, naprava, alata, uređaja, ali i metoda i tehnika za dohvaćanje podataka iz ‘vanjskog svijeta’. Isto tako, ostavili smo i mogućnost da svaki ‘čvrsti’ dio stabla simbolizira određeno znanje, uključujući tu i one koji pripadaju deblu i korijenju.

Međutim, temeljna zamisao tiče se sljedećeg prijedloga: na sveukupni rast ‘stabla znanja’, a odatle i našega znanja, utječu dva, a ne jedan, tok ključnih supstrata: pored, već spomenutog, toka ‘informacijskog soka’ od korijenja prema vrhu stabla, postoji i tok ‘značenjskog soka’ potaknut djelovanjem ‘zraka’ ‘umnog sunca’ u listovima ‘stabla znanja’ (pritom, ‘zrake umnog sunca’ simboliziraju čovjekovu sposobnost apstraktnog mišljenja nužnog za potrebe usvajanja i organizacije znanja). Ovaj sok kreće se u obrnutom smjeru od ‘informacijskog soka’, a to znači da može dospjeti i do korijenja stabla.

[Stoga] prema metaforičkom tumačenju procesa stjecanja znanja, a preko slike rasta ‘stabla znanja’, informacija se prepoznaje kao subjektivan, ali bezličan (bez značenja), kodiran (preslikan) tok (jer se uvijek prenosi), nevidljivo ‘komunikacijsko sredstvo’ između svijeta podataka i svijeta znanja. Uloga informacije kao nevidljive poveznice svijeta podataka i svijeta znanja, možda i ne predstavlja originalnu zamisao, ali je ovim radom, držim(o), značajno produbljena.

S druge strane, oba procesa, proces izlučivanja ‘podatkovnih sastojaka’ iz ‘zemlje podataka’ kao i proces stvaranja ‘informacijskog soka’ neizostavno nas moraju podsjetiti na procese kodiranja i odabira mogućnosti/poruke iz zadanog skupa mogućnosti/poruka u Shannonovoj teoriji. Ipak, je li doista moguće na njih gledati kao na metafore procesa koji čine okosnicu ‘informacijske teorije’ – ostaje za raspravu. U slučaju hipotetskog prihvaćanja ove mogućnosti, Shannonova teorija bi se, u okviru ove osobite simboličke slike, nalazila na samim vrhovima korijenja ‘stabla znanja’. Međutim, ova promišljanja ubrzo bi nas dovela do jednog drastičnog ‘uvida’,  po kojemu bi se, onda, i proces stjecanja znanja temeljio na svojevrsnom kodiranju stvarnosti (izlučivanju ‘podatkovnih sastojaka’) i njenoj percepciji odnosno prijenosu (stvaranje ‘informacijskog soka’ odnosno generiranju informacija) za potrebe uvećanja našeg znanja. Ali, je li se doista radi o nečemu takvom, pa barem i u naznakama, teško je pretpostaviti na osnovi jednog, ipak, samo simboličko-metaforičkog pristupa danom problemu.

(U skladu s Weaverovom interpretacijom ‘informacijske teorije’, po kojoj je ona više povezana s onim što se moglo (pa i još uvijek može) reći (‘what could you say‘) nego s onim što se reklo, a ‘zemlju podataka’ možda možemo gledati kao na ukupan broj mogućnosti ‘vanjske stvarnosti’ koja se u obliku ‘podatkovnih sastojaka’ uopće može izlučiti na vrhovima korijenja ‘stabla znanja’ i pretvoriti u ‘informacijski sok’. Je li, u ovom smislu, ukupnom skupu mogućnosti ‘vanjskog svijeta’ odgovara upravo prostornovremenska zbilja kao takva, a načinima njenog kodiranja upravo naše matematičke metode (geometrija, algebra itd.) koje rabimo za njezino dohvaćanje… ostaje za raspravu.)

Ova slika i nedvojbeno ukazuje na činjenicu da mogućnost razlikovanja i ekstrakcije podataka iz ‘vanjskog svijeta’ još uvijek ne prejudicira njihovo značenje. To je dovoljno da Shannonovoj teoriji priznamo status jedne validne informacijske teorije, ali teorije koja predstavlja gradivni blok njene puno šire inačice, i koja se u kontekstu procesa stjecanja znanja više ne može promatrati odvojeno od pojmova znanja i značenja; zbog čega je i način ‘skrutnjavanja’ ‘informacijskog-‘ i ‘značenjskog soka’ u čvrste dijelove ‘stabla znanja’ u ovom radu ostao nepoznat.

Možda najdojmljiviji doprinos predloženog simboličkog prikaza predstavlja ‘vidljivost’ same informacije, koja u procesu stjecanja znanja u stvarnom svijetu, zauvijek ostaje skrivena, uostalom, kao i značenje. Ono što je u stvarnom svijetu uvijek vidljivo odnosi se na podatke, dok se znanje istog, u neku ruku, ‘osjeća’ u glavi. Informacija, odatle, ne samo da se javlja kao vrijednost tog procesa, …, nego i sama može biti shvaćena kao jedan od njegovih dijelova. Upravo fluidnost ‘informacijskog soka’ koji sadrži u sebi kodirane ‘podatkovne sastojke’, reprezentira važno, ali izvan dane simbolike, zasad nepoznato svojstvo informacije, koje možda upućuje na njenu procesnu prirodu. Isti zaključak može se odnositi i na ‘značenjski sok’ sastavljen od ‘konceptualnih sastojaka’. Odatle, procesi informiranja i pridavanja značenja koji se odvijaju u stvarnosti, možda se uistinu i ne mogu razlikovati od njihovih imeničnih izvedenica – informacije i značenja.

Informacija po sebi nema značenje, ali se jedino ‘sa’ značenjem može percipirati i razumjeti. Ovo, samo prividno, proturječje čini se nestaje kada se na podatak, informaciju i znanje započne gledati iz perspektive ili ingerencije jednoga, osobitoga, nadređenog fenomena. Ipak, njegovu elaboraciju ostavljamo za neko buduće promišljanje koje se, definitivno, mora izdići iznad ovih, ipak ograničavajućih, simboličkih okvira te ponuditi nov, u cijelosti znanstveno utemeljen pogled na informaciju.

Cjelovitom tekstu rada možete pristupiti u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na ovoj adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A1547/datastream/FILE0/view. Objavljivanje rada u tzv. post-print inačici, prije službene objave u časopisu Journal of Documentation, omogućila mi je politika ‘zelenog puta’ izdavača časopisa, u ovom slučaju – Emeralda.

U međuvremenu, rad je dobio nagradu Emerald Literati Network Awards for Excellence koju svake godine dodjeljuju uredništva Emeraldovih časopisa. Mrežna stranica s nagrađenim radovima nalazi se na mrežnoj adresi: http://www.emeraldgrouppublishing.com/authors/literati/awards.htm?year=2017.

Zahvaljujući nagradi, rad se nalazi u slobodnom pristupu i sa >> mrežnih stranica časopisa u izdavačevoj >> PDF verziji – do 20. lipnja 2018!

Veljača 27, 2016

Setovi podataka i strukture znanja: prema relativističkoj teoriji informacije

Bertram C. BrookesVećina, ako ne i svi, problemi terminološke prirode koji su vezani uz ključne pojmove informacijske teorije, čini se da počivaju na njihovoj međusobnoj zamjenjivosti u običnom govoru ili diskursu. A kada govorimo o ključnim pojmovima informacijske teorije mislimo na pojmove podatka, informacije i znanja. Tako ćemo u kolokvijalnom govoru naići na sljedeća terminološka određenja: netko će uporno govoriti da ‘informacije pohranjujemo na nositelje informacija’ ili da u glavi nema dovoljno podataka kako bi znao što i kako obaviti. British Library na svojoj naslovnoj stranici pohvalit će se da je ‘riznica znanja’ itd.

U znanstvenom diskursu situacija nije ništa bolja. U biologiji praktički oduvijek barataju genetičkim informacijama koje su za biologe (i doslovno) pohranjene u DNK stanicama, dok općenito u prirodnim znanostima informaciju drže objektivnim fenomenom. Biolog Tom Stonier drži da informacija i doslovno fizički postoji u ovom svijetu, jedino što njenu česticu još nismo uspjeli detektirati. U društvenim i humanističkim znanostima situacija je potpunoma drugačija. Istraživači poput Machulpa ili Cornelliusa uvjereni su da je informacija društveni odnosno psihički konstrukt koji je smješten u glavi pojedinca.

U ovoj bezizlaznoj situaciji, stoga, pokušajmo nešto nemoguće: predložiti konceptualni okvir terminološke uporabe pojmova podatka, informacije i znanje u znanstvenom diskursu koji bi, ako ništa, dosada nepremostivi jaz između shvaćanja informacije kao objektivnog i subjektivnog fenomena, spremio pod tepih, i okrenuo se rješavanju konkretnih problema. Glavna svrha ovog nastojanja, dakle, ogleda se u pročišćavanju terminološke zbrke koja se sve češće veže uz uporabu spomenutih pojmova u svim područjima ljudskog znanja. Ako još nismo sigurni jesu li podaci, informacije i znanje subjektivni ili objektivni fenomeni, i što zapravo predstavljaju, barem možemo pokušati kreirati pravila za njihovu terminološku uporabu. Vodeći se tim principom, nastojat ćemo udariti temelje jednoj, osobitoj, relativističkoj teoriji informacije, dakako, ograničenog dometa. Već u startu ona zna da može važiti jedino u sklopu jedne sveobuhvatnije teorije…

Najprije, navedimo prijedloge, dakako, neodređenih i nepotpunih konvencionalnih definicija osnovnih pojmova:

Podatak (P) predstavljaju dvije ili više prvenstveno različite dokumentirane mogućnosti svijeta; skup dva ili više podatka čini set podataka (dataset) – D[s].

Znanje (Z) predstavljaju dvije ili više najprije povezane dokumentirane mogućnosti svijeta. Trenutno stanje znanja čini strukturu znanja (knowldegestructure) – K[S].

Informacija (I) je dokumentirana mogućnost svijeta ‘u pokretu’, a u praktičnom smislu, tok između seta podataka (D[s]) i strukture znanja (K[S]).

Pod ‘dokumentiranom mogućnošću svijeta’ nije jasno navedeno što se točno misli, jer ovo nije nikakva teorija, nego popis pravila za uporabu pojmova. Ipak, tim izrazom je jasno rečeno što se pod njim ne misli: a ne misle se stvarne mogućnosti svijeta, u prvom redu fizički i kemijski procesi. Dakle, predlaže se bazična, sasvim jednostavna, a vjerujemo širokoprihvatljiva definicija informacije kao ‘dokumentacije stvarnosti’, a ne nekog fenomena koji pripada ‘u stvarnost’. Infosfera i nije ništa drugo doli kvazistvarnost.

Na osnovi prijedloga konvencionalnih definicija, mogu se sada predložiti i dva glavna aksioma relativističke teorije informacije:

  1. set podataka D[s] ostaje neizmijenjen pri uspostavi informacijskog toka ΔI prema strukturi znanja K[S]; ukoliko je ovaj aksiom/postulat narušen onda se više ne radi o procesu informiranja nego gibanja; nadalje, možemo se informirati samo o tom gibanju.
  2. struktura znanja K[S] nužno se mijenja pri uspostavljanju informacijskog toka ΔI; ukoliko je ovaj aksiom/postulat narušen više se ne može reći da se radi o procesu informiranja nego jedino percipiranja stvarnosti.

Bertram C. Brookes je svojom pseudojednadžbom (K[S] + ΔI = K[S+ΔS]) prije ravno 35 godina itekako uzburkao duhove u knjižničnoj i informacijskoj znanosti. U mnogim slučajevima, međutim, naišao je samo na kritike. Pa ipak, postaje očito da i dan-danas neke od nas inspirira na slične ‘spekulativne vratolomije’, zbog čega mu usrdno posvećujem ovaj post!

Prosinac 30, 2015

Uvid u prirodu informacije okoliša ili zašto je informacija ipak negentropija

environmentalIz današnje perspektive, informaciju i njezinog nositelja bez većih problema možemo razlikovati. Ali do pojave informacijske teorije, barem u praktičnom smislu, informacija i njezin nositelj uglavnom su se smatrali nerazdvojnima. Najprije knjiga, pa zatim dokument, primjeri su informacijskih artefakata koji u sebi ‘stapaju’ informaciju i nositelja informacije. Zbog toga Tatjana Aparac Jelušić definira knjigu kao „dihotomiju sadržaja i nositelja tog sadržaja“ te naglašava dvojnu prirodu svakog (zapisanog) teksta. Prema autorici, tekst posjeduje dvije strane: intelektualnu ili duhovnu (odnosi se na sadržaj teksta/informacije) te fizičku ili materijalnu (odnosi se na nositelja teksta/informacije).

Pretpostavimo sada da nositelj informacije može biti aktivan i pasivan. Pod aktivnim nositeljem informacije podrazumijevamo  inforga (Floridi, 2010), informacijsko biće, koje je u stanju primljenu informaciju na sebi svojstven način procesuirati, a to znači dobaviti ili je odaslati drugom nositelju, ali i povezati je s drugim informacijama unutar sebe, izmijeniti ju i sl. Naravno da u tom smislu čovjeka možemo smatrati eklatantnim primjerom aktivnog nositelja informacije. Za razliku od aktivnoga, pasivni nositelj informaciju samo ‘nosi’. U ovom smislu, dokument, knjiga, ali i tvrdi disk računala, najbolji su primjeri pasivnih nositelja informacije.

Međutim, sada možemo postaviti pitanje: može li se jedino čovjek smatrati aktivnim nositeljem informacije? Oko tog pitanja među istraživačima još se ‘lome koplja’. U načelu, svaki živi organizam predstavlja aktivnog nositelja informacije. Biologija nam to jamči svojim spoznajama o staničnim procesima, s kojima je upoznat i prosječni srednjoškolac, i u kojima je razotkrivena uloga DNK i RNK u prijenosu genetskih informacija. Slobodno se može reći da cjelokupni organski svijet, pored sveg ostalog, posjeduje i tu mogućnost aktivnog nošenja informacija. Ali, može li se pasivni nositelj informacije jednog dana preobratiti (proburaziti) u aktivnog nositelja informacije? Jasno je da na ovo pitanje još nemamo odgovor i da se on sastoji u odgovoru na srodna pitanja poput onog: mogu li računala moći misliti.

Stoga, mirne duše pođimo dalje, i jednim sveobuhvatnim uvidom u čitavom anorganskom svijetu prepoznajmo pasivne nositelje informacija! Na osnovi njihovog postojanja, prema L. Floridiju (2010), postoje i te tzv. informacije okoliša (environment information), putem kojih, na sebi svojstven način, okoliš govori o samome sebi. Informacije okoliša stoga su, u najmanju ruku, svojevrsni odraz stvarnosti. U pasivne nositelje informacija, tako, mogu se ubrojiti npr. geološki slojevi stijena koji nose informaciju o pojedinim geološkim razdobljima na Zemlji, ili okrugli oblik i žuti sjaj Sunca na nebu, godovi drveta, otisci šapa životinja itd. Nadalje, bez većih problema možemo ustvrditi da su neki drugi procesi, a u prvom redu tu mislimo na fizičke i kemijske procese, odgovorni za stvaranje opisanih informacija okoliša odnosno da se ta najstarija vrsta informacija na Zemlji i doslovno stvarala putem fizičkih i kemijskih procesa, a da se nije, recimo, prenosila između nositelja.

Na ovaj način stigli smo do zanimljive poveznice. Ako smo došli do toga da porijeklo prvih informacija pronalazimo u fizičkim i kemijskim procesima koji se neprestano odvijaju u prostorvremenu našeg svemira, postaje jasno zašto je Claude Shannon svoj pojam količine informacija povezao sa srodnim pojmom entropije. Naime, kako se prema II. zakonu termodinamike priroda kreće prema sve većem kaosu, a to, između ostalog, znači i prema sve jednoličnijem, uniformnijem svemiru, sa sve manjom količinom gibanja, očito je da se u takvom okolišu nailazi i na sve manju količinu informacija okoliša. Kad Floridi napominje da se podaci (kao neka vrst strukturalnih nositelja informacija) manifestiraju kao nedostatak uniformnosti u stvarnosti, onda pod ovom uniformnošću upravo zamišlja tu krajnju i pogubnu sliku kaosa. Drugim riječima, količina informacija okoliša i rastuće entropije u sve kaotičnijem svijetu obrnuto su proporcionalne. Na osnovi tog zaključka, postaje jasno je da smo puno bliži Wienerovoj interpretaciji pojma količine informacije – dakle, količini informacije kao ‘negentropiji‘ (negentropy), nego onoj Shannona – količini informacije kao čistoj entropiji, a dokaz tomu smatramo da smo upravo iznašli u razmatranju prirode fenomena informacija okoliša.

Prosinac 4, 2015

O poluinformaciji

Filed under: NOVI POSTOVI,Uncategorized — by BorisB @ 8:41 am
Tags:

Živimo u svijetu – ne informacija, nego poluinformacija. One su svud oko nas. Dosada, nismo bili svjesni te činjenice, ali stvari se polako mijenjaju. Ponukani smo razmišljati o problemu koji smo upravo detektirali. Kako ga prevladati? Kojim metodama, tehnikama i alatima to učiniti? Možda nekom formulom ili… ako budemo bolje sreće… teorijom? Pitanja zasada ostaju bez odgovora…

U kolokvijalnom govoru, poluinformacija označava informaciju dobivenu iz neprovjerenih, nepouzdanih izvora. Nikada ne želimo baratati s poluinformacijama. Želimo biti informirani, a ne poluinformirani. (Napomenimo da se pored pojma poluinformacije u negativnom aspektu shvaćanja informacije u kolokvijalnom govoru rabi i izraz dezinformacije koji označava neistinitu informaciju) Poluinformacija je samo djelomično istinita. Stoga je shvaćanje izraza poluinformacije koji se ovdje izlaže bitno drugačije prirode od shvaćanja istog izraza u uobičajenom smislu.

U skladu sa Shannonovom teorijom, poluinformaciju možemo definirati kao svaku informaciju koja je tijekom svog prijenosa od pošiljatelja do primatelja izobličena šumom. Međutim, to bi, strogo uzevši, bila samo tehnička definicija poluinformacije. Na semantičkoj, a odatle i interpretativnoj razini, za očekivati je da će se ustvrditi kako su značenje, kao i učinak poluinformacije na pojedinca, u Weaverovom smislu, također izobličeni. Možemo li u tom smislu govoriti o analognim fenomenima poluznačenja i poluučinaka – u ovom trenutku teško je predvidjeti. Poluinformacija je svud oko nas te, htjeli mi to ili ne, izgrađuje naše (polu)informacijsko društvo…

Zadnje dodano & ažurirano u BZoI-ju (Bazi Znanja o Informaciji)

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: