Kako nastaje jedna teorija (satirična priča o informaciji)

Dragi studenti – prošli, sadašnji, budući – dopustite da vam ispovjedim svoju muku (manje onu profesora, a više znanstvenika), muku pronicanja u jednu osobitu tajnu prirode ili našeg uma. O čemu se radi? Nema tomu dugo, priroda posla kojim se bavim, a s kojim ste i vi vrlo dobro upoznati, u jednom me trenutku prisilila da obratim pozornost na događanje s glavnim predmetom naše znanosti – informacijom. Nadam se da je svima vama (koji čitate ovaj tekst) dobro poznata sljedeća izjava: dok je informacijske znanosti, trajat će i rasprava o njezinoj neutemeljenosti, a na osnovi koje sam, poput stotina drugih kolega znanstvenika, i ja krenuo u potragu za njezinim ‘svetim gralom’ – neupitnim utemeljenjem.

Godinama, u potpunoj samoći, istraživao sam fenomen i shvatio da ću svojemu cilju doći bliže ukoliko mi za rukom pođe odgovoriti na temeljno pitanje – što je (to) informacija. Jedna od mojih prvih spoznaja odnosila se na činjenicu da su informacija i njezino osvještavanje u našem umu najuže povezani s pojavom i razvojem informacijske tehnologije. Definitivno, informacijska  tehnologija privela ju je u postojanje, kao što je to teleskop učinio sa zvijezdama, a mikroskop sa sićušnim dijelovima materije. Vrlo brzo shvatio sam da je i glavni problem informacijske znanosti – informacijska eksplozija – paradoksalno generiran vlastitim rješenjem – informacijskom tehnologijom koja ga je trebala obuzdati. Ipak, ono na što sam se uzalud pokušavao usredotočiti, pojam informacije, uporno je izmicao mojemu shvaćanju.

Jedno vrijeme proveo sam u proučavanju teorije računarstva, boreći se sa svim tim jedinicama i nulama, čak i na asemblerskoj razini. Nakon toga počeo sam opsjedati baze podataka i sljedećih nekoliko godina svog života potrošio isključivo na razumijevanje relacijskog modela podataka na kojem su počivale. Algoritmi su bili moja sljedeća stanica, s lakoćom sam ovladao osnovama programiranja i nekolicinom programskih jezika, da bih svoje istraživanje priveo kraju u području označiteljskih jezika. Ali ništa nije pomoglo. Ako sam nešto i bio pronašao, to se najprije moglo imenovati podatkom, jedinicom bez značenja, a ne informacijom. Podaci su bili ono čime su baratali asemblerski i označiteljski jezici, baze podataka i algoritmi, a ne informacije.

Zbog toga, bio sam primoran okrenuti ploču. Sada sam započeo proučavati što se to događa u našoj glavi kada primamo informacije, na koji način percipiramo stvarnost i izvodimo zaključke, sve u svemu, kako možemo reći da uopće nešto znamo. Putevi su me ponovno vodili u različite ‘znanstvene zemlje’, od psihologije i kognitivnih znanosti do filozofije, konkretno, njezine blistave grane epistemologije, pa opet natrag našemu izvornom području – knjižničarstvu. I opet – ništa: ni tu nisam pronašao ono što sam tražio. Ako sam nešto i bio našao, to se moglo nazvati samo znanjem, koje poput oblaka obitava u našim glavama i koje sa smrću pojedinca nepovratno nestaje skupa s njim, a nikako informacijom (možda i mojom utopijom). Naime nisam bio pobornik teze o znanju bez subjekta i teško me je netko mogao uvjeriti u stvarno učinkovitu implementaciju sustava poput baza znanja. U napore istraživača umjetne inteligencije gledao sam, ako ne s prezirom, a onda s krajnjim podsmijehom.

Profesor s kojim sam dijelio uredski prostor nije dijelio moje mišljenje.
– Što je ljudski mozak, ako ne stroj; što je mišljenje, ako ne učinak nezamislivog broja algoritama, ali još uvijek samo algoritama – govorio bi, a ja bih zijevao.
– Molim te, a kako objašnjavaš kreativnost? – pitao bih ga.
– I kreativnost se može algoritamski raščlaniti. Čuo si za povratnu petlju?
Tu bih okončao našu raspravu i uskoro se opet okrenuo pronicanju biti informacije.

Definitivno, informacija je morala predstavljati jedan od temeljnih entiteta na kojima je počivala ljudska spoznaja, pored materije i energije, ali, u širem smislu, i prostora i vremena. Drugim riječima, među svom tom silnom vojskom znanstvenika koja se uhvatila u koštac s pronicanjem biti informacije počelo je prevladavati mišljenje kako je ona, zapravo, „bazični fenomen, primitivan pojam, koji se ne može definirati“. Norbert Wiener, utemeljitelj kibernetike, na jednom je skupu glasno uzviknuo: „Informacija je informacija, nije ni materija ni energija!“, a onda objasnio kako informaciju naprosto nije moguće definirati, kao što nije moguće definirati nijedan od ključnih pojmova u drugim znanostima, npr. energiju u fizici ili materiju u kemiji… Bio sam na rubu snaga.

Jedino što mi je preostalo bilo je proučavanje tzv. informacijske teorije, zapravo jedne sasvim praktične inženjerske teorije prijenosa podataka u komunikacijskom procesu. Drugim riječima, njezin tvorac Claude Shannon, premda ih je spominjao, najmanje se bavio informacijama u onom smislu u kojem smo ih mi u informacijskim znanostima proučavali – s prevladavajućim značenjskim aspektom i utjecajem na primatelja.  Ipak sam se morao pomiriti s ocjenom kolegice Marcie J. Bates da se izdvajanje značenja iz informacije, zapravo, pokazalo kao postignuće! Shannon je, ako ništa, pokazao da se informacijama može upravljati u kvantitativnom smislu – već na kvantitativnoj razini!

Put me nadalje vodio prema proučavanju onih radova koji su isticali ispreplitanje pojmova srodnih informaciji, a koji su se za njom vukli poput pripadajućih zakrpa – podatak i znanje. Tako sam jednoga jutra, u svom umu, ‘osvanuo’ u podnožju kolosalne piramide građene iz četiri sloja: na njezinu dnu smjestio se količinski najveći sloj – onaj podataka, iznad njega nalazio se sloj informacija, a iznad sloja informacija – sloj znanja. Vrh te nezaboravne, ali ipak samo konceptualne tvorevine, nosio je, pomalo iznenađujuće, naziv mudrost. Sjećam se da sam bio ushićen činjenicom kako je za samo mali vrh mudrosti potrebna ogromna količina podataka jer sam odmah shvaćao cjelovitost i samodovoljnost toga geometrijskog lika. U literaturi su opisanu konceptualnu građevinu najprije nazvali informacijskom piramidom, pa piramidom znanja, nakon čega su započeli kolati još neki izrazi koji baš nemaju veze s cijelom pričom, poput piramide mudrosti…

Na koncu, uvriježio se naziv DIKW hijerarhija (Data-Information-Knowledge-Wisdom Hierarchy), valjda kako bi se u nazivu zadržali svi koncepti, dok se njezin lik sveo na prikaz običnog trokuta (zapravo, piramide u nacrtu). Pomalo me ražalostila činjenica da se u samom nazivu te, po svemu, informacijske tvorevine izgubila referenca na zagonetni geometrijski lik koji su obožavali stari Egipćani, a još više to što se odnos informacije, podatka, znanja i mudrosti učinio i doslovno konceptualnim, a ne stvarnim. Površine tog trokuta nije bilo moguće izračunati, a pogotovo se to nije moglo pomisliti za volumen trodimenzionalne inačice DIKW hijerarhije. To me ipak nije spriječilo da se poigram i po svom notesu započnem ispisivati svakojake formule koje su mi padale na pamet, a koje bi nekako dovele u količinski odnos temeljne slojeve piramide poput, recimo, ove:

M(udrost) = 2 x Z(nanje) = 3 x I(nformacija) = 4 x P(odatak).

Čitavo vrijeme imao sam na umu slavnu Einsteinovu jednadžbu E=mc². Svijet mora upravo na taj način funkcionirati, sve se sa svime mora moći dovesti u vezu. Potrebno je bilo samo utvrditi količinski odnos između informacije i srodnih joj entiteta, i stvar bi bila riješena. Tako sam mozgao. Ako bi taj količinski odnos zaprimao eksponencijalnu prirodu, i brojevi u formuli eksponencijalno bi rasli:

M = 2 x Z = 4 x I = 8 x P

Postajao sam sve uvjereniji u neodvojivost promatranja fenomena informacije od fenomena podatka i znanja, te sam započeo iznimno naporan pokušaj uspostavljanja matematičke veze između Shannonove logaritamske formule

i geometrijskog lika DIKW informacijske piramide. Razmišljao sam ovako: ne bi li bilo zgodno kada bih bit informacije dobiven iz Shannonove formule mogao nekako preoblikovati u odgovarajući iznos koji mu pripada u volumenu informacijske piramide? Shvatio sam da bih za provedbu takve lude ideje morao računati najmanje s trostrukim integralima. Naravno, ubrzo me zaboljela glava te sam bio prisiljen odustati od takva nauma. No i narednih dana nastavio sam sa spekulacijama.

Jednog jutra, iz čista mira, na um mi pade još jedna luda ideja: možda bi i sama informacija mogla biti sastavljena od nekakvih sićušnih konceptualnih dijelova, na razini temeljnijoj od bitova, baš kao što je materija sastavljena od atoma, kvarkova, struna i čega sve ne… I tako mi na pamet padnu – infomi. Odatle, podatak ne bi bio ništa drugo doli statičan materijski infom, informacija dinamičan energijski infom, a znanje konceptualni infom u našim mozgovima… Međutim uskoro se pokazalo da čak ni to nije bilo previše za moju teorijom opsjednutu glavu…

Naime u tom trenutku doživjeh nešto što bih, najblaže rečeno, mogao nazvati prosvjetljenjem, uvidom … ili samo napadom ludosti, kako god hoćete. U svakom slučaju, neznano kako, slici na zaslonu računala odjednom je pošlo za rukom oblikovati meni dotad neviđeno biće, naravno, u obliku piramide, koje mi se sada započelo obraćati promuklim, sintetiziranim glasom. Nakon nekoliko sekundi znao sam s kime imam posla. Bio je to ON, glavom i bradom – Gospodin Informacija!
– Jako je važno da shvatite da ja zapravo jesam trojstvo, tri u jednom, he, he, he! – kazao mi je nakon što se  predstavio, ali još uvijek uz podosta šuma u komunikacijskom kanalu – Ja sam u isto vrijeme Podatak, Informacija i Znanje. Pa… možemo krenuti s pitanjima! Što vas o meni zanima?
– Kao prvo, zašto vas zovu Gospodin Informacija? – upitao sam.
– Pretpostavljam, zbog potreba javnog mnijenja. Moj osobni PR tako me nazvao.
– Tko je vaš osobni PR?
– Claude… mislim da se prezivao Shann… ili Shannon, tako nešto… – odgovorio mi je Gospodin Informacija, sada u potpunosti pročišćenim glasom uz minimum šuma. – On me predstavio svijetu prije nešto više od šezdeset godina.
– A kako objašnjavate to da ste tri stvari u isto vrijeme, da ste svojevrsno ‘informacijsko trojstvo’?
– Vidite… – kazao je Gospodin Informacija istodobno se preobražavajući u jedan glomazni divovski Podatak, sastavljen od, činilo se, beskrajnog, u sebi zatvorenog, niza jedinica i nula – …moja je priroda usko povezana s prirodama Materije i Energije. U trenutku kada je jedan od vaših znanstvenika shvatio da su one, zapravo, jedna te ista stvar i da ih tek Svjetlost razdvaja, tj. čini posebnima, rodila se ideja o daljnjem kompliciranju svijeta.  Naime Svjetlost je shvatila da, ukoliko se uspije suzdržati od kontinuiteta svog protjecanja, može dobiti još jedan temeljni entitet…
– Vas!
– Tako je. Ja sam u svojoj biti nekontinuirana, razlomljena, odbijena i ponovno percipirana Svjetlost,  elektromagnetski val koji se odbija od Materije/Energije i završava u perceptorima bića koja me uopće mogu percipirati…
– Prekrasno… – zastenjao sam – …dakle Svjetlost je kraljica svega i ujedno vaša majka…
– Potvrdno. Ipak ne smijemo zaboraviti Materiju/Energiju – kazao je Gospodin Informacija preobrazivši se naglo u Gospodina Znanje – a zapravo, nekakav oblak koji je umnogome podsjećao na ljudski mozak i u kojem su se međusobno šibale sve te jedinice i nule, ali i još nešto što nisam uspio konkretizirati; na taj način dovršio je dokazivanje svoje trojne prirode.
– Ali, pitam vas, zar je bitno koji oblik Materija/Energija u konačnici zadobiva? Jesu li to atomi, kvarkovi, strune ili nekakvi nadmeni bozončići? – nastavio je svoju besjedu ovaj antropomorfizirani fenomen – Materija/Energija jest nešto opipljivo ovog svijeta i to je jedino važno. Materija/Energija nalazi se u svijetu, Svjetlost je globalna granica toga svijeta, dok sam ja lokalna granica, a ujedno neka vrsta njegova ljepila…
U tom trenutku osjetih da se veza s Gospodinom Informacijom prekida, pa stoga na brzinu ispalih:
– Molim vas, recite mi još nešto: je li moguće da se i vi sastojite od nečeg sićušnog kao Materija/Energija? … Hoću reći, da niste možda sastavljeni od nečega što bismo mi, ljudski rod, mogli nazvati infomima?
No u tom trenutku više nisam mogao jasno čuti glas Gospodina Informacije. U naš komunikacijski kanal prodro je jak šum, kao da se duh Claudea Shannona spustio među nas, poput svakog dobrog PR-a braneći svoga štićenika od bezrazložno velikog broja pitanja.

Nedugo potom, dođoh k sebi. Ponovno su me bombardirale uobičajene gomile nepotrebnih informacija s ekrana računala, ali razgovor s Gospodinom Informacijom nisam mogao tako lako zaboraviti. Jesam li uopće s njim razgovarao? Na kraju krajeva, koga briga! Poručio mi je nešto što je, vjerojatno, već dulje vrijeme bilo dijelom mene. Napokon, imao sam nešto… Nešto s čime bih mogao začeti… Ili neku svoju teoriju ili, pak, opsjenu uma, budućnost će pokazati… Možda će se i ovaj kratki zapis u vaše pamćenje urezati, ali ne brinite – nećete ga morati znati na ispitu, obećavam! I još jednom, hvala na strpljenju…