Informacije, podaci i znanje u kognitivnom sustavu promatrača (I. dio)

Bosančić, B. (2020), “Information, data, and knowledge in the cognitive system of the observer”, Journal of Documentation, Vol. 76 No. 4. pp. 893-908. https://doi.org/10.1108/JD-09-2019-0184

(FFOS-ov institucijski repozitorij >> postprint)

Sažetak

U skladu s kognitivnim gledištem na fenomen informacije, kao i konstruktivističkom tradicijom utemeljenom na teoriji znanja autopoietskih sustava Humberta Maturana i Franscisca Varele, te, u konačnici, i nekim aspektima Shannonove komunikacijske teorije, ovaj rad nastoji predložiti nov pogled na ulogu informacije,  podatka i znanja u kognitivnom sustavu (domeni) promatrača. U radu se komunikacijski (proces) i proces stjecanja znanja unutar promatračevog kognitivnog sustava razaznaju kao zasebni, upravo iz razloga jer informacija u njima ima različite uloge. U komunikacijskom procesu, uloga informacije se, u skladu sa zakonitostima Shannonove teorije, prepoznaje u izračunu informativnosti svojevrsnih, unaprijed kodiranih, ‘kognitivnih entiteta’ u kognitivnoj domeni promatrača. Prema teoriji znanja (ili spoznaje) (engl. theory of knowing) H. Maturana i F. Varele, ‘kognitivni entiteti’ nastaju u kognitivnoj domeni promatrača kao rezultat interakcije njegova autopoietskog sustava s okolinom temeljem vanjskih pertubacija kojima je uvijek izložen. Kako su ‘kognitivni enetiteti’ uvijek na neki način kodirani (svojim položajem u prostoru, redoslijedom u vremenu, bojom u elektromagnetskom spektru, zvukom u zvučnoj domeni, itd.), to svojstvo ih čini podesnima da ih se može smatrati i svojevrsnim ‘podatkovnim reprezentacijama’ (engl. data representations) u najopćenitijem smislu. U okviru procesa stjecanja znanja, pak, uloga informacije se razaznaje u izračunavanju informativnosti tih istih ‘kognitivnih entiteta’, ali u formi ‘podatkovnih reprezentacija’, na osnovi broja međusobno ostvarenih relacija u kognitivnoj domeni promatrača. U navedenom smislu, dvije ili više relacijama povezane podatkovne reprezentacije čine osnovnu jedinicu znanja u strukturi znanja promatrača. Slijedom toga na procese komunikacije i stjecanja znanja gleda se u načelu kao na sastavne dijelove kognitivnog procesa u cjelini.

1. Uvod

Ovaj rad ima za cilj razjasniti ulogu informacije, podataka i znanja u okviru komunikacijskog i procesa stjecanja znanja, koji se, pak, razaznaju kao zasebni aspekti, ili potprocesi, jednog te istog kognitivnog procesa u kognitivnom sustavu promatrača na osnovi pristupa tom problemu čileanskih znanstvenika H. Maturane i F. Varele (1980) koji su poduzeli u svojoj knjizi Autopoiesis and cognition: The realization of the living, prvi put objavljenoj 1970.[1]

U okviru informacijske znanosti, kognitivno gledište (Belkin, 1990.) se tumači na način da počiva na „bilo kojoj obradi informacija, perceptivnoj ili simboličkoj, (…) posredovanoj sustavom kategorija ili koncepata koja, za entitet koji obrađuje informacije [čovjek ili stroj], predstavlja model njegova svijeta ‘(De May, 1977, str. xvi-xvii). Dok su informacije, podaci i znanje uključeni u ovaj opis, kognitivni proces nužno uključuje kako određene aspekte komunikacijskog procesa (Shannon i Weaver, 1963.) tako i procesa stjecanja znanja (Bosančić, 2016).

Za Maturanu i Varelu informacija u komunikacijskom procesu pojavljuju se samo u formi promatračevog “… stupnja nesigurnosti u njegovu ponašanju [pri odabiru] jedne od definiranih mogućnosti (alternativa) koje je sam prethodno definirao; stoga se pojam informacije može primijeniti isključivo unutar njegove kognitivne domene “(Maturana i Varela 1980, str. 54). Ako se informacije dovode u vezu sa “stupnjem nesigurnosti” promatrača, tada se podaci mogu prepoznati kao “alternative koje definira [on sâm]”. Budući da „podaci“ u literaturi uglavnom zaprimaju objektivno značenje, podaci koji se javljuju u kognitivnoj domeni promatrača dobili su naziv „reprezentacije podataka“ (engl. data representations). „Reprezentacije podataka“, dakle, predstavljaju „kognitivne entitete“ koji su uvijek i na sebi svojstven način „kodirani“ – bilo svojim smještajem u prostoru (jedan pored drugoga), redoslijedom u vremenu (jedan prije ili poslije drugoga), bojom u elektromagnetskom spektru, zvukom u zvučnoj domeni itd. – sa svrhom kako bi ih netko (promatrač) mogao razlikovati.[2] U tom, specifičnom smislu, izraz ‘kodirati’ korespondira s izrazom ‘konstruirati’ (Bosančić i Matijević, 2019) te omogućuje rabljenje konstruktivističkih koncepata i metoda za opisivanje uloga informacije, podatka i znanja u navedenim procesima.

2. Kognitivno gledište na fenomen informacije u knjižničnoj i informacijskoj znanosti

Kognitivno gledište u knjižničnoj i informacijskoj znanosti (KIZ), poznato i kao ‘kognitivni zaokret’, imalo je mnogo istaknutih zagovornika (De May, 1977; Brookes, 1977, 1980; Belkin, 1980, 1984; Ingwersen, 1982; Wilson, 1984). ‘Kognitivni zaokret’ predstavljao je izravnu posljedicu ubrzanog razvoja kognitivnih znanosti tijekom 1960-ih i 1970-ih. Najvažniji aspekt kognitivnog stajališta ogleda se u postavci prema kojoj su „[…] informacije posredovane potencijalnim stanjem znanja primatelja“ (Cornellius, 2002, str. 406).

Međutim, od 1990-ih, kognitivno gledište u KIZ-u često se kritizira. Mnogi istraživači postali su skeptični prema kognitivnom gledištu, jer je njegov teorijski pristup marginalizirao ulogu kulture i društva u tom kontekstu (Hjørland, 2013.). Štoviše, Buckland i Florian su smatrali da kognitivni model (kao sistemski model korisnika) mora biti dopunjen konceptualnim modelom (kao modelom korisnika sustava), sve dok „[…]„ konceptualno ‘označava znanje’ a kognitivno ‘označava učenje’ (Buckland & Florian, 1991, str. 642). U svom radu Death of the user: reconceptualizing subjects, objects, and their relations Ronald E. Day kritizirao je jedan od najistaknutijih kognitivnih modela uopće – Belkinov model Anomalous State of Knowledge (ASK) – iz filozofske perspektive francuskog filozofa Jacques Lacana. Prema Dayu, pojam ‘potrebe’ u ASK modelu “[…] ne pripada kognitivnom stanju subjekta, već stanju subjekta u simboličkom redoslijedu” (Day, 2011, str. 82). Drugim riječima, pojmovi „potreba“ i „informacija“ nemaju (i ne znače) ništa „kognitivno“ u/po sebi, već prije nešto simboličko. Naime, sve dok se „[…] pojam ‘informacije’ ne odnosi na stvarni entitet […], ono što predstavlja ‘informaciju’ su samo stvari koje nazivamo ‘informacijama’“ (Day, 2011, str. 84).

Belkin (1978) je, međutim, vjerovao da pojedince ne muči definicija informacije, nego njen koncept odnosno ono što mislimo pod informacijom. Definicija govori o tome što pojava jest, dok koncept označava način gledanja ili tumačenja pojave ili situacije u danom kontekstu. Za Belkina su, stoga, kognitivni modeli slike “[…] koje komponente sustava imaju jedna o drugoj, kao i o samoj sebi” (Belkin, 1984, str. 111).

Pored ostalih aspekata kognitivnog stajališta u KIZ-u, uglavnom usredotočenog na pretraživanje i ponovno pronalaženje informacija (engl. information retrieval), dalje će biti riječi samo o kognitivnom stajalištu spram fenomena informacija u KIZ-u. Držimo da je ovo stajalište temeljito predstavljeno u Brookesovim radovima (Brookes, 1975a, 1975b, 1977, 1980). Po pitanju kognitivnog pristupa pojmu informacije, Brookes je razvio koncept koji je nazvao “temeljnom jednadžbom informacijske znanosti” (engl. the fundamental equation of information science) o kojemu se u literaturi često raspravlja (Belkin, 1990; Todd, 1999; Bawden, 2011). Brookseova jednadžba sažeto izriče da se “struktura znanja K [S] mijenja u novu modificiranu strukturu K [S + ΔS] zahvaljujući prirastu informacija ΔI, dok ΔS označava učinak te modifikacije” ili “K [S] + ΔI = K [ S + ΔS]” (Brookes, 1980., str. 131). U isto vrijeme, Brookes priznaje da jednadžba (na ovom stupnju) nije operativna u praktičnom smislu (Brookes, 1980). Međutim, za Brookesa tumačenje ove jednadžbe, koju je Belkin nazvao Brookesovom „temeljnom kognitivnom jednadžbom“ (Belkin, 1990., str. 15), „[…] predstavlja osnovni istraživački zadatak informacijske znanosti“ (Brookes, 1975a, str. 117), koji će „[…] dugo potrajati“ (Brookes, 1975b, str. 48) kako bi elaborirao sve svoje elemente. Tako se ova jednadžba i dalje “[…] smatra osnovom kognitivne paradigme u informacijskoj znanosti” (Bawden, 2011, str. 101). Ono što je ovdje još važno istaknuti je da Brookesov rad razmatra fenomen informacije u kontekstu – ne više unaprijed definiranog skupa poruka iz kojeg potječe (Shannon & Weaver, 1949), nego u kontekstu strukture znanja primatelja u koju pristiže. No, unatoč činjenici da se Brookesova jednadžba shvaća kao pseudo-matematički izraz, Capurro i Hjørland kritiziraju jednadžbu zbog njezina neoperativnog karaktera. “Tendencija korištenja i definiranja pojmova kako bi impresionirali druge ljude naziva se ‘uvjeravajućom (primamljivom, zavodljivom) definicijom’. Čini se da definicija koju je dao Brookes (1977) […] služi samo toj … funkciji” (Capurro i Hjørland, 2003 , str. 349). S druge strane, Cornelius drži da je ova jednadžba ipak “[…] ostala operativna za općenito razmatranje” (Cornelius, 2002, str. 407).

Slične napore uložio je i filozof Fred Dretske. Za Dretskea informacije se ulijevaju u strukturu znanja primatelja kao tok, nakon čega postaju sadržajem novoga, istinitoga, smislenoga i razumljivog znanja (Dretske, 1981). Slijedom toga, Dretske također naglašava da su informacije koje pojedinac prima „[…] relativne u odnosu na ono što on već zna“ (Dretske, 1981., str. 86). Zbog toga je „[…] informacija nešto što omogućuje učenje, i nešto što je potrebno za znanje“ (Dretske, 1981, str. 82). Ili Brookesovim riječima, “[…] sve što se događa ovisi o onome što se već dogodilo“ (Brookes, 1974, str. 148).

Sve u svemu, kognitivno gledište u KIZ-u spram fenomena informacije može se promatrati i kao primjer konstruktivističke misli, koju su Talja i suradnici (2005) nazvali kognitivni konstruktivizam, i koji se razlikuje od socijalnog konstruktivizma i konstrukcionizma. Prema socijalnom konstruktivizmu, društvene prakse i interakcije s drugima igraju značajnu ulogu u izgradnji našeg svijeta, što je zauzvrat postalo polazna točka za spomenutu kritiku kognitivnog gledišta. S druge strane, u skladu s konstruktivizmom, konstrukcionizam ne smatra da smo sami stekli bilo kakvo znanje o stvarnosti; ali, suprotno konstruktivizmu, konstrukcionističko stajalište drži da je „[…] znanje proces modeliranja stvarnosti koji oblikuje stvarnost kako bi postala razumljiva“ (Floridi, 2019, str. 49). Dok konstruktivizam temeljito opisuje ono što se promatra, konstrukcionizam „[…] niti opisuje niti propisuje kakav je svijet…“ (Floridi, 2019, str. 30) nego ga ‘upisuje’ (engl. inscribe). Daljnja razlika između konstruktivizma i konstrukcionizma razrađuje se u petom poglavlju, u kojem se raspravlja o tome kako informacije (ili reprezentacije podataka) dobivaju svoje značenje.

3. Saznati nešto omogućuje opstanak

Pored Piagetove (1954) kognitivne teorije učenja, mnogi istraživači (Glasersfeld, 1995; Cornelius, 2002; Capurro i Hjorland, 2003) u radu čileanskih biologa Humberto Maturane i Francisco Varele (1980) vide temelj konstruktivističkog mišljenja o svijetu a koji je vrlo blizak kognitivnom. U skladu s tim, u nastavku rada se opisuju ključni koncepti njihove teorije znanja a tu se u prvom redu misli na autopoietički i kognitivni sustav promatrača.

Autopoietički sustav tako predstavlja mrežu procesa koji se regeneriraju na način da proizvode komponente koje reproduciraju te iste procese (Maturana i Varela, 1980.). Nadalje, ti procesi čine autopoietički sustav konkretnim entitetom odnosno biološkom jedinicom u prostoru (Varela, 1979, str. 13), čije granice određuje on sâm. U isto vrijeme, ta granica “… ostaje otvorena za protok materije i energije kroz nju” (Bourgine i Stewart, str. 329).[3] Izraz autopoiesis, koji su autori također uveli u literaturu, u općenitom smislu, znači sposobnost biološke jedinice kao autopoietičkog sustava da se regenerira i odredi vlastite granice (Maturana i Varela, 1980).

S druge strane, kognitivni sustav predstavlja sustav definiran podskupom mogućih interakcija koje se događaju unutar samog sustava (engl. internal interactions), kao i interakcija tog istog sustava sa svojom okolinom (engl. external interactions) (Maturana i Varela, 1980). Promatrač tako živi u kognitivnoj domeni predstavljanja posljedica tih interakcija koju neprestano usložnjava. To usložnjavanje tim je veće ako se radi o predstavljanjima rezultata interakcija s okolinom koje su potaknute vanjskim pertubacijama. Na ovaj način, kognitivni i autopoietički sustavi zajedno čine osnovu svih živih organizama. Ovdje je važno istaknuti da organizam kao samoorganizirajući sustav na neki način mora preživjeti pertubacije iz okoline (Maturana i Varela, 1980.) stvarajući adekvatne kognitivne predstave epistemološkog karaktera u kognitivnoj domeni koje će mu u budućnosti omogućiti preživljavanje. To znači da izrazi „preživjeti“ i „znati nešto“ vrlo usko korespondiraju. Razlika između tih izraza nastaje samo usložnjavanjem kognitivne domene promatrača. S druge strane, kao što je to Brier napomenuo, kognitivni sustav “[…] ‘ne skuplja informacije’ iz svoje okoline, već [tim postupkom] ‘rađa svijet'” (Brier, 2008, str. 88). U skladu s izrečenim, u nastavku ćemo pokušati odgovoriti na pitanje: koja je uloga informacija i podataka u vezi s hipotetičkim „kognitivnim entitetima“ u kognitivnom procesu u kognitivnoj domeni?

No, prije toga, prvo će se ipak dati kraći osvrt na teoriju izloženu u knjizi Claude E. Shannona “Matematička teorija komunikacije” (1948) koja je pojam informacije uvela u znanstveni diskurs. Iako je značenje u Shannonovoj teoriji bilo izuzeto iz razmatranja, držimo da je njegova teorija ponudila neke teorijske uvide povezane s konceptom informacija koji su od najveće važnosti.

4. Informacija u kontekstu teorije komunikacije Shannona i Weavera

Kao što je poznato, teoriju komunikacije Claude Elwood Shannon objavio je sredinom 20. stoljeća.[4] Dva su aspekta Shannonove teorije važna u kontekstu ovog rada. Navest ćemo ih bez razmatranja njihovih implikacija na tehničku provedbu (a što je bila, zapravo, glavna Shannonova namjera): nužnost kodiranja signala/simbola (ili “onoga što se prenosi” u komunikacijskom procesu) i informativnosti (ili “količine informacija”) signala/simbola koja je ovisna o vjerojatnosti njihovog pojavljivanja u komunikacijskom procesu.

Prema Shannonovoj teoriji, proces komunikacije uvijek je na neki način kodiran. Primjerice, ako želimo prenijeti neku jednostavnu poruku odnosno reći nešto svom sugovorniku, tada to prvo moramo kodirati. To možemo učiniti, primjerice, koristeći simbole engleske abecede. Ipak, da bismo izveli ovu operaciju, pomalo paradoksalno, moramo apriori znati što se može, a što ne može reći u našem razgovoru. Na primjer, pretpostavimo da je naša poruka sugovorniku “Dodaj mi sol, molim te!”. U tom slučaju, kako bi našem sugovorniku poruka uopće bila informativna, on mora biti svjestan svih ostalih mogućnosti koje su u tom kontekstu također mogle biti izgovorene, ali nisu; na primjer, nismo spomenuli papar, pa šećer, pa tako ni bilo koji drugi začin iz odgovarajuće domene odnosno unaprijed definiranog skupa mogućih začina u danom kontekstu. Drugim riječima, postupak kodiranja mora uključivati ​​sustav koji je u stanju kodirati sve moguće poruke u komunikaciji. Na osnovi toga, informacije postaju svojstvo kodiranih signala/simbola, predstavljajući mjeru njihove novosti ili informativnosti, a što je putem Shannonove teorije postalo moguće izračunati (na kvantitativni način).

Drugi aspekt Shannonove teorije koji je važan u kontekstu ovoga rada uključuje izračunavanje vjerojatnosti kodiranih signala/simbola na temelju pojavljivanja onih signala/simbola koji im prethode. Jednostavan primjer, ponovno posuđen od semiotičara Winfrieda Nötha, ilustrira i ovu prirodu informacija. Dakle, vratimo se na rečenicu: “Dajte mi s …, molim vas”. U ovoj rečenici slovo s nema značenje; međutim, posjeduje informacijsku vrijednost, jer označava riječi koje počinju slovom s. Stoga su druge riječi poput automobila ili brašna izuzete iz razmatranja. Iako rečenica još uvijek nema značenje, ona ipak posjeduje informaciju. Ako se sada slovu s dodaju još dva slova, na primjer slova al, nastaje riječ sal, koja još uvijek nema značenje, ali ima puno veću informacijsku vrijednost, jer postoji još samo nekoliko riječi koje imaju taj korijen. U osnovi, sal ima mnogo veću informacijsku vrijednost od s. Konačno, ako se na kraju doda slovo t, nastaje riječ salt (sol) koja ima značenje. Međutim, u ovom slučaju slovo t ima malu informacijsku vrijednost jer se očekivalo (Nöth, 2004., str. 169). Kao što je prikazano u navedenom primjeru, prema Shannonu (1948), značenje informacije u komunikacijskom procesu nije važno. Drugim riječima, ono što je važno jest informativnost – ili mjera novijeg, sigurnijeg (koliko je to moguće) i neočekivanijeg sadržaja. U tom su kontekstu informacije i njihovo glavno svojstvo – informativnost – sinonimi.

5. Proces stjecanja znanja na tragu kognitivnog stajališta

Stjecanje znanja (engl. knowledge acquisition) kao pojam izvorno je predmet proučavanja filozofije, odnosno njene grane epistemologije. Međutim, od pedesetih godina prošlog stoljeća stjecanje znanja postalo je predmet interesa šireg područja umjetne inteligencije (UI) potaknuvši razvoj ekspertnih sustava, robotike, programskih jezika usko vezanih uz ovo područje poput LISP-a i sl. U knjižničnoj i informacijskoj znanosti (KIZ) procesa stjecanja znanja neodvojivo je vezan uz pojmove podatka, informacije i znanja. Potreba za razumijevanjem njihova međusobna odnosa rezultiralo je razvojem specifičnog modela koji se danas često spominje u literaturi, i koji je dobio naziv DIKW hijerarhija (Data-Information-Knowledge-Wisdom – DIKW) (Podaci-Informacije-Znanje-Mudrost) (Ackoff, 1989; Rowley, 2007).[5] Ono što je važno u kontekstu ovog rada posebno naglasiti je da DIKW hijerarhija simbolički prikazuje proces stjecanja znanja u cjelini. No, model DIKW hijerarhije u literaturi izložen je brojnim i ozbiljnim kritikama zbog svojih općih (Zins, 2007.), logičkih (Frické, 2009.), epistemoloških (Ma, 2012.) te simboličkih (Bosančić, 2016.) pretpostavki. Drugim riječima, održivost DIKW hijerarhije u sadašnjem obliku postala je upitna.

Relativno nedavno, u literaturi je predložen nov dinamički model DIKW hijerarhije na konceptualno-metaforičkoj razini nazvan DIKW stablo ili ‘stablo znanja’ (Bosančić, 2016). Korpus ljudskog (i ne samo ljudskog) znanja simbolički je predstavljen “stablom” koje raste zahvaljujući energiji iz dvaju izvora. Jedan dotok ‘energije’ potječe iz „brdašca podataka“ te je predstavljen „informacijskim sokom“ (u simboličkom smislu protoka informacija), a za drugi dotok energije odgovoran je tzv. „značenjski sok“, stvoren kao posljedica djelovanja „umnih sunčevih zraka“ iznad „stabla znanja“ ‘(kao bivši sloj mudrosti) koji simbolizira sposobnost apstraktnog mišljenja. Iako simboličkog karaktera, ova slika čini informacije vidljivima, što nije slučaj u uobičajenom iskustvu, te ulogu informacije u procesu stjecanja znanja čini razumljivijom. Informacije su prepoznate kao kognitivna konstrukcija jer se unutar ‘stabla znanja’ pojavljuju kao nevidljivi ‘alat za komunikaciju’ između “unaprijed definiranog skupa podataka” i postojeće strukture znanja u kognitivnoj domeni promatrača (Bosančić, 2016).

Prema W. Hofkirchneru, informacija je odnos “… kojim se, iz perspektive samoorganizirajućeg sustava …, spontano izgrađuje red na osnovi pertubacija okoline” (Hofkirchner, 2014., str. 58) . Drugim riječima, “… informacije posreduju u interakciji sustava sa svojim okruženjem” (Hofkirchner, 2014., str. 58). Stoga se u kontekstu procesa stjecanja znanja informacije mogu smatrati relacijskim svojstvom ‘stvari’ koje dovode do porasta ili smanjenja znanja. U knjižničnoj i informacijskoj znanosti, kao što smo već spomenuli, B. C. Brookes (1980) prvi je ukazao na ovu jednostavnu postavku svojom “temeljnom jednadžbom informacijske znanosti”. Konačno, u sljedećem poglavlju napokon će se opisati kako se ova jednadžba može primijeniti u kognitivnom području promatrača.

[1] U tom smislu, odmah na početku, važno je naglasiti da se u radu ne koristi neuroznanstvena terminologija (neuroni, sinapse i sl.). ‘Kognitivni entiteti’ koji se umjesto njih spominju konceptualnog su, a ne fiziološkog karaktera (dakle, ni u kojem slučaju ne predstavljaju neurone). Kao nužno kodirani – prostorvremenom, elektromagnetskim zračenjem i sl. – u komunikacijskom procesu u kontekstu Shannonove teorije prepoznaju se kao čisti podaci. No, bilo kakav doprinos kognitivnih znanstvenika u pronalasku odgovarajućeg kognitivnog mehanizma koji bi se podudarao s ovdje predloženim konceptualnim, a koji bi bio opisan njihovom terminologijom, dobrodošao je u svakom pogledu.

[2] Da su ‘razlike’ dobra polazna točka za stvaranje bilo koje informacijske teorije svjedočanstvo pruža rad Minger i Standinga iz 2017. naziva „Što su podaci? Prema teoriji informacija kao objektivnoj i vjerodostojnoj“. U potpunoj suprotnosti s idejama izloženima u ovom radu, autori razlike drže „fizičkim razlikama“, koje, kao takve, onda i mogu dovesti do utemeljenja kakve objektivne teorije informacije. Pritom, razlika se uzima “kao znak ili znak događaja” u fizičkom smislu. U skladu s navedenim, informacija za autore nije ništa drugo doli “odnos tokena, znaka ili poruke i događaja (događaja) koji su ga uzrokovali” (Minger i Standing, 2017., str. 6).

[3] Razmjerno je teško razlikovati kognitivni i autopoietički sustav. U osnovi, kognitivni sustav je zatvoreni sustav s unaprijed definiranom domenom interakcija, dok se autopoietički sustav odnosi na zatvorenu mrežu procesa koji se reproduciraju kao zasebna cjelina u prostoru te fizički ostaju otvoreni naspram okoliša u smislu da mogu razmjenjivati energiju. Živi sustavi su istovremeno i kognitivni i autopoetički, iako nije nužno da autopoetički sustav bude kognitivni sustav i obrnuto. Paul Bourgine i John Stewart zaključuju da “… svi živi sustavi leže na presjeku između autopoietičkih i kognitivnih sustava” (Bourgin i Stewart, 2004., str. 341.).

[4] Sama teorija rezultat je dugog i napornog rada u telekomunikacijskom inženjerstvu. Najprije Nyquist (1924), a potom i Hartley (1928), na tragu Nyquistova rada, došli su do mjere za količinu informacija koje se prenose telekomunikacijskim kanalom. Shannonova teorija imala je za cilj odrediti najučinkovitiji način za prijenos informacija putem telekomunikacijskih kanala. U svom, klasificiranom i prvotno tajnom izvješću “Matematička teorija kriptografije” (1945), Shannon prvi put koristi izraz “teorija informacije” (Gleick, 2011). Ipak, 1948. objavljuje “Matematičku teoriju komunikacije” kojom zamjenjuje prvotni izraz. Godinu dana kasnije isti je rad ponovno objavljen, ali ovoga puta u zajedničkoj publikaciji zajedno s radom Shannonovog kolege Warena Weavera koji je predložio da se Shannonov matematički komunikacijski model može primijeniti na sve znanosti i koristiti kao opći komunikacijski model (Shannon i Weaver, 1963.).

[5] Uz pojmove podatka, informacije i znanja, i pojam ‘mudrost’ također je pronašao svoje mjesto u DIKW modelu / hijerarhiji. U literaturi o DIKW hijerarhiji (Ackoff 1989, Rowley 2007) podaci uglavnom predstavljaju simbol ili signal u procesu prijenosa ili ono što je proizvod/produkt promatranja. Informacije se odnose na obradu podataka, te reprezentiraju poruke ili ‘podatke sa značenjem’; znanje pak obuhvaća spoznaju, prepoznavanje i sposobnost djelovanja ili reprezentiraju „informacije sa značenjem“; na koncu, mudrost se razumijeva kao neka vrst “akumuliranog znanja” ili “sposobnosti povećanja učinkovitosti” itd.

Informacija kao konstrukcija

BORIS BOSANČIĆ & MARTA MATIJEVIĆ: Information as a construction (Journal of Librarianship and Information Science) (prvi put objavljeno: 16. travnja 2019.) Permanent URI: https://doi.org/10.1177/0961000619841657
(FFOS-ov institucijski repozitorij >> postprint)

UVOD

Svrha ovoga preglednog rada ogleda se u prikazu konstruktivističkog pristupa pojmu informacije u znanstvenoj literaturi kroz dvije perspektive. Prva obuhvaća radove koji potječu, iz tzv. „konstruktivističke niše“ – u literaturi često spominjanog naziva za konstruktivistička stajališta u različitim znanstvenim disciplinama kao što su pedagogija, kognitivna znanost, neuroznanost, psihologija, kibernetika, biologija spoznaje i dr. Drugu perspektivu, pak, čine radovi u okviru knjižnične i informacijske znanosti u kojima se informacija također drži nekom vrstom konstrukcije. Istraživanje je pokazalo da informacija kao konstrukcija ne igra značajniju ulogu u konstruktivističkim teorijama, dok se u knjižničnoj i informacijskoj znanosti uglavnom shvaća kao subjektivan, društveno konstruiran entitet koji je podložan različitim interpretacijama.

OPĆENITO O KONSTRUKTIVIZMU

Riječ ‘enormno’ čini se nedostatnom za opis današnje ukorijenjenosti konstruktivističkog gledišta (počev od druge polovine 20. stoljeća) u gotovo svim poljima znanosti. U literaturi danas su zastupljene različite vrsta konstruktivizma; među najspominjanijima su, čini se, radikalni (radical), umjereni (moderate), društveni (social), kognitivni (cognitive), kulturni (cultural) i kritički (critical) konstruktivizam. Konstruktivizam kao znanstveni pristup javlja se tako u više znanstvenih disciplina, uključujući pedagogiju (Jean Piaget), kibernetiku (Ross W. Ashby), biologiju (Humberto Maturana i Francisco Varela), psihologiju (Ernst von Glasersfeld), kognitivne znanosti (Heinz von Foerster), neuroznanost (Steven R. Quartz), sociologiju (Niklas Luhmann) te naposljetku, i knjižničnu i informacijsku znanost (Brenda Dervin, Ian Cornelius). Nedavno je pak Gordana Dodig-Crnković razvila posebnu vrstu ‘realističkog konstruktivizma’, koji je nazvala ‘info-komputirajućim’ ili info-računalnim konstruktivizmom (engl. info-computational constructivism).

Postoji li “vanjski svijet”?

Nedvojbeno, konstruktivisti ne poriču postojanje ‘vanjskog svijeta’. Oni samo tvrde da ne postoji nikakav osnov za vjerovanje u objektivnost ‘vanjskog svijeta’ koji bismo mogli iskoristiti za vrednovanje znanstvenih argumenata (Von Foerster, 2003). Što bi mogao biti ‘objektivni svijet’ po sebi, “… ako tako nešto uopće postoji …” (Von Foerster, 2003: 248), zbog toga je irelevantno, jer uvijek konstruiramo svijet koji vidimo. Jedan od najistaknutijih radikalnih konstruktivista Ernst von Glasersfeld tvrdi da je znanje slika koja predstavlja nešto drugo i da ne može biti ogledalo ‘vanjskog svijeta’ u bilo kojem smislu (Glasersfeld, 1984). Na isti način Einstein i Infeld ističu da nikada ne možemo biti sigurni je li ova “… slika jedina koja bi mogla objasniti … [naša] opažanja” (Einstein i Infeld, 1967: 31). ‘Vanjski svijet’, kao rezultat naših zaključaka, odmah se eksternalizira nakon što je konstruiran, te se tako čini kao neovisan o mentalnoj ili kognitivnoj aktivnosti promatrača. Zbog toga je fokus istraživanja radikalnog konstruktivizma u posljednje vrijeme stavljen na proučavanje sustava drugog reda odnosno promatrača (engl. observer).

No, sada se možemo zapitati, kako znamo da je „vanjski svijet“ samo naša konstrukcija? U prirodnim i tehničkim znanostima vlada uvjerenje da znanje nastaje kao rezultat operacija obrade podataka. Na primjer, u fizici čestica teorije se potkrepljuju ili opovrgavaju temeljem obrade velike količine podataka koje, primjerice, generira Veliki hadronski sudarač (Large Hadron Collider) za vrijeme sudara čestica u pažljivo vođenim eksperimentima. S druge strane, konstruktivisti rijetko koriste pojmove podatka i informacije da bi opisali isti proces iz svoje perspektive. S njihovog stajališta, proces spoznaje zasnovan je samo na “…komputiranju opisa ‘stvarnosti'” (von Foerster, 2003: 216). Pritom, Heinz von Foerster englesku riječ computing rabi u zasebnom značenju reflektiranja, transformiranja, modificiranja itd. opaženih fizičkih entiteta i njihovih simboličkih reprezentacija (Von Foerster 2003: 216).[1] Kognitivni proces (kognicija, spoznaja), tvrdi von Foerster, ne odnosi se na neposredno reflektiranje realnosti nego na reflektiranje najboljeg opisa realnosti u tom trenutku (Von Foerster 2003: 216). Na ovaj način konstruktivizam određuje granice onoga što se može znati. ‘Vanjski svijet’ kao cjelina neovisan je o ljudskim umovima, ali poznavanje tog svijeta uvijek je neka vrsta mentalne konstrukcije (Crotty, 1998).

[1] Komputiranje ili računsko računanje odnosi se na “…svaku operaciju (ne nužno brojčanu) koja transformira, mijenja, preuređuje, upravlja itd., promatranim fizičkim entitetima (‘objektima’) ili njihovim reprezentacijama (‘simbolima’)” (von Foerster, 2003: 216).

POVODI KONSTRUKTIVISTIČKOM PRISTUPU INFORMACIJI

Osim inicijalne teorije učenja (engl. learning theory) Jeana Piageta (1954), mnogi istraživači u radu čileanskih biologa Humberto Maturane i Francisco Varele vide temelj, kako radikalnom tako i drugim vrstama konstruktivizma. Premda spomenuti autori u svojim radovima ne spominju eksplicitno riječ ‘konstruktivizam’, ipak se to, zahvaljujući velikom broju citata njihovih radova u radovima konstruktivistički nastrojenih teoretičara lako može zaključiti.

Međutim, podrijetlo ideje o konstruiranoj informaciji koja ne posjeduje kognitivnu prirodu, u jednom širem kontekstu, potječe iz kibernetike, znanosti o upravljanju i prijenosu informacija, a posredno, mogli bismo reći, čak iz komunikacijske teorije C. E. Shannona. Naime, u svojoj knjizi Uvod u kibernetiku Ross W. Ashby izrijekom tvrdi da se kibernetika može definirati kao disciplina koja se bavi „…proučavanjem sustava koji su otvoreni za energiju, ali zatvoreni za informacije i kontrolu” (Ashby, 1956: 4). U tom smislu, za Ashbyja kibernetički sustavi su sustavi koji nisu “informirani” izvana, nego iznutra, te ih naziva, tzv. ‘ne-informiranim’ (engl. ‘information-tight’) sustavima. Slijedom toga, informacije u kibernetičkom sustavu su nešto ‘unutarnje’, a ne ‘vanjsko’. A s obzirom na to da se u komunikacijskoj teoriji C. E. Shannona poruka koja se prenosi kanalom (en)kodira na način da samo predstavlja oznaku za neku tvrdnju ili objekt, onda proizlazi da se i informacije u kontekstu komunikacijskog procesa javljaju kao nešto ‘unutarnje’ tog procesa i da se izraz “enkodiran” u tom smislu može uzeti u značenju “konstruiran”.

Jedan od povoda konstruktivističkog pristupa pojmu informacije zasigurno predstavlja i pristup informaciji antropologa Gregory Batesona. Navedena razmišljanja o informaciji autor je razvio relativno kasno u svom životu. Od početka 1950-ih do kraja 1960-ih njegov rad je uključivao koncept informacije koji se uglavnom temeljio na matematičkoj teoriji komunikacije C. E. Shannona. Tek krajem 1960-ih, Batesonu polazi za rukom razviti jedan potpuno novi koncept informacije, na što ga je, po svemu sudeći, ponukao izostanak značenja u matematičkoj teoriji komunikacije. U isto vrijeme, u svojim radovima usvojio je kibernetički model opisa ljudskog uma, naglašavajući njegovu inherentnu zatvorenost u sebe te ometanje okoliša koji utječu na ljudsku spoznaju. Ljudi su, tvrdi Bateson, ‘samo-korektivni’ (engl. self-corrective) sustavi koji djeluju protiv vanjskih deformacija (Bateson 1972). “Razlika koja čini razliku je ideja. To je ‘bit’, jedinica informacije… ono što mislimo pod informacijom – elementarnom jedinicom informacije – je razlika koja čini razliku…”, napisao je Gregory Bateson u svojoj knjizi Steps to an Ecology of Mind objavljenoj 1972. Definicija informacije kao ‘razlike koja čini razliku’ tipičan je primjer definicije u kojoj se informacija shvaća kao proces. Premda uzročnu i posljedičnu ulogu u ovoj definiciji na sebe preuzimaju ‘razlike’ – uzročna kao razlika koja se javlja u vanjskom svijetu (external world) i posljedična, kao razlika u sustavu koji ih uočava (observing system) – ključna uloga, ipak, pripada glagolu ‘činiti’ koji na sebi svojstven način utjelovljuje ‘procesuirajuću’ prirodu informacije.

Za Talju, Tuominena i Savolainena (2005), pak, konstruktivistički pristup informaciji u knjižničnoj i informacijskoj znanosti posljedica je „kognitivnog zaokreta“ (engl. cognitive turn), zbirnog naziva za teorijske radove istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti koji su sredinom 1970-ih započeli primjenjivati vlastiti kognitivni pristup u rješavanju problema pretraživanja informacija. Ključna karakteristika ovog pristupa svodi se na postavku da je informacija posredovana potencijalnim stanjem znanja primatelja.

POJAM INFORMACIJE U ‘KONSTRUKTIVISTIČKOJ NIŠI’

Unatoč različitim stajalištima i unutar samog konstruktivizma, konstruktivistički teoretičari informaciju drže mentalnom konstrukcijom promatrača. No, većina ih, poput radikalnog konstruktivista Ernsta von Glasersfelda ili istraživača biologije spoznaje – Humberto Maturane i Francisco Varele, pojam informacije upotrebljava tek sporadično (von Glasersfeld 1995; Maturana i Varela, 1980). Drugim riječima, ne postoje značajnija teoretiziranja pojma informacije i, jednako tomu, pojam informacije ne dijeli istaknutu važnost kao što je to slučaj s drugim, tipičnim konstruktivističkim terminima kao što su to samo-referencija, samoorganizacija, autonomija, autopoeza, kibernetika drugog reda, promatranje i promatranje drugog reda.

Kodiraju li informacije stvarnost?

Ako su informacije isključivo proizvod društvenih praksi ili mentalne konstrukcije promatrača, u strogom smislu, prema F. Vareli, informacije uopće ne postoje (Varela, 1979). “Pojam informacija odnosi se na promatračev stupanj nesigurnosti u njegovom ponašanju unutar domene definiranih alternativa, stoga se pojam informacije primjenjuje samo unutar njegove kognitivne domene” (Maturana i Varela, 1980: 54); “… slušatelj stvara informacije smanjujući svoju nesigurnost za vrijeme interakcija u svojoj kognitivnoj domeni” (Maturana i Varela, 1980: 32). Možda se razlog takvih tvrdnji krije u posebnom i raširenom značenju informacija kao nečega što je sposobno ‘kodirati stvarnost’ ili ‘informirati’ organizam o svom okruženju (Glasersfeld, 1995, Maturana i Varela, 1980). H. Maturana, F. Varela i E. von Glasersfeld, slično kao Bateson, često su ovo značenje informacija spominjali kao neodrživo: “Pojmovi stjecanja predodžbi o okolišu ili stjecanja informacija o okolišu u odnosu na učenje, ne predstavljaju nikakav aspekt djelovanja živčanog sustava “(Maturana i Varela, 1980: 133). Glasersfeld to potvrđuje: “… to je nesretno iskrivljenje kada ljudi kažu da su signali koje primamo našim osjetilima ‘kôd’ koji prenosi informacije o stvarnosti” (Glasersfeld, 1995: 115). Međutim, postoje konstruktivistički nastrojeni mislioci koji pojam informacije ipak smatraju donekle značajnim. Radi se o sociologu Niklasu Luhmannu i kibernetičaru, fizičaru, filozofu i neuroznanstveniku – Heinzu von Foersteru.

Pristup informaciji Niklasa Luhmanna

Prema Niklasu Luhmannu, poruka je nešto što sadrži informacije, izjave i interpretacije, a ključni dio poruke sadržan je u sustavu autopoietičke komunikacije koji se ogleda u samo-referenciji (Luhmann, 1995.). Luhmann naglašava da ‘vanjski svijet’ postoji kao iritacija, poremećaj ili šum; ‘vanjski svijet’ dobiva smisao samo ako je povezan sa sustavom za donošenje odluka. Iako je informacija uvijek rezultat sustava, ona postoji samo na temelju opažanja. Štoviše, sustav ne može slobodno proizvoditi informacije kao svoj vlastiti proizvod. Okolina ga neprestano ‘napada’ i kroz mrežu svojih odluka sustav pretvara ove ‘napade’ u informacije koje će se koristiti kao vodič za procese donošenja odluka (Luhmann 1988, Qvortrup, 1993). Stoga je informacija „… unutarnja promjena stanja sustava, samo-proizvedeni aspekt komunikativnih događaja, a ne nešto što postoji u okruženju sustava i treba ga iskoristiti u prilagodljive ili slične svrhe“ (Luhmann, 1990: 10). Sustav određuje je li za njega nešto informacija ili ne. Pošiljatelj ne gubi ništa slanjem informacije! “Spolja postoje samo podaci; sustav ga čini informacijama” (Cornelius, 2002: 399). U tom smislu mora se povući granica kako bi samo-promatranje postalo moguće (Luhmann, 1990.). Informacija je, dakle, interno svojstvo sustava (“Information is a purely system-internal property”), a ne ‘nešto’ što objektivno postoji u okolišu sustava.

Pristup informaciji Heinza fon Foerstera

Heinz von Foerster tvrdi da informacija nije ‘stvar’ ili ‘razlika’ u svijetu, niti je “razlika koja čini razliku” (Bateson, 1972). Informacije su isključivo promatračeva mentalna konstrukcija. Za Von Foerstera informacija je relativan pojam koji poprima značenje samo ako je povezan s kognitivnom strukturom promatrača (Von Foerster, 2003). Povezane s opisom stvarnosti, ili dijelova stvarnosti, a ne samom stvarnošću, informacije ovise o promatračevoj sposobnosti da temeljem opisa stvarnosti izvodi zaključke. Stoga “…okoliš ne sadrži nikakve informacije; okoliš je takav kakav jest” (Von Foerster, 2003: 252).

Informacija je “mentalna konstrukcija” uz pomoću koje pojedinac stvara svijet koji poima. Boje i oblici kao osobiti ‘osjetilni simboli’, sami po sebi, tvorevine su našega uma, a tamo ‘vani’ možda su samo elektromagnetski valovi, periodičke varijacije tlaka zraka, sporadične kretnje molekula i sl.  kako to, uostalom, i sâm Heinz von Foerster literarno dojmljivo naglašava:

“… ‘vani’ nema svjetla i nema boja, postoje samo elektromagnetski valovi; ‘vani’ nema zvuka i nema glazbe, postoje samo periodične varijacije tlaka zraka; ‘vani’ nema topline i nema prehlade, postoje samo pokretne molekule s više ili manje kinetičke energije, itd. Konačno i zasigurno, ‘vani’ nema boli” (von Foerster, 2003: 233).[1]

[1] “…’out there’ there is no light and no color, there are only electromagnetic waves; ‘out there’ there is no sound and no music, there are only periodic variations of the air pressure; ‘out there’ there is no heat and no cold, there are only moving molecules with more or less mean kinetic energy, and so on. Finally, for sure, ‘out there’ there is no pain.” (von Foerster 2003: 215)

KONSTRUKTIVISTIČKI PRISTUP INFORMACIJI U KNJIŽNIČNOJ I INFORMACIJSKOJ ZNANOSTI

Konstruktivistički pristup pojmu informacija u knjižničnoj i informacijskoj znanosti izrijekom se pojavljuje u radovima B. Dervin (1983), I. Corneliusa (1996a, 1996b, 2002), G. Wersig (1997), Talje, Tuominena i Savolainena (2005) i drugih autora. S jedne strane, konstruktivistički pristup pojmu informacija u okviru knjižnične i informacijske znanosti temelji se, kao i sam konstruktivizam, na biološkom konceptu autopoisisa čileanskih biologa Humberta Maturane i Francisco Varele. Zbog toga, Rafael Capurro i Birger Hjørland u preglednom radu o konceptu informacije pišu: “Prema biolozima Humbertu Maturani i Francisco Vareli …, kao i kibernetičarima poput Heinza von Foerstera …, informacija je promatračeva konstrukcija, odnosno ‘mentalna razlika’ koja čini i/ili pronalazi razliku u vanjskom svijetu “(Capurro i Hjorland, 2003: 371). S druge strane, sve više istraživača u okviru knjižnične i informacijske znanosti smatra da je informacija, zapravo, društveni konstrukt. Informacije nisu samo kognitivne, nego i društvene konstrukcije, koje zajedno sa znanjem predstavljaju proizvode naše društvene prakse (Cornelius, 1996; Wersig, 1997).

Brenda Dervin jedan je od pionira konstruktivističkog pristupa informaciji u knjižničnoj i informacijskoj znanosti. Početkom svoje istraživačke karijere, 1976. objavila je rad u kojem je razlikuje trihitomijsku formulaciju pojma informacije: Informacija 1 je informacija koja se odnosi na “utjelovljenu strukturu ili uzorak stvarnosti”; Informacija 2 se javlja kao “struktura koju su stvarnosti nametnuli ljudi”; a Informacija 3 kao ono što proizlazi iz “postupaka kojima ljudi stječu ono što prethodno nisu znali” (Dervin, 1976: 326). U kasnijim radovima, ona će se usredotočiti na treći vid informacije što će ju dovesti i do konstruktivističkog pogleda na isti pojam. Konačno, u radu pod naslovom “Informacije kao konstrukcija korisnika: relevantnost opaženih potreba za informacijom za sintezu i interpretaciju”, ona će otvoreno istaknuti tvrdnju o konstruktivističkoj prirodi informacije. S druge strane, Ian Cornelius ponovit će da su informacije i znanje proizvodi naše društvene prakse. Informacija nije “… objektivno neovisan entitet kao dio stvarnog svijeta … nego ljudski artefakt, konstruiran i rekonstruiran unutar društvenih situacija” (Cornelius, 1996: 19).

ZAKLJUČAK

U radu se zaključuje da informacija kao konstrukcija ne igra značajnu ulogu kako u konstruktivističkim teorijama, tako i u okviru radova istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti. Štoviše, većina istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti informaciju ne shvaća kao konstrukciju u pravom smislu te riječi, već kao subjektivni fenomen u širem smislu, koji je podložan različitim interpretacijama (Cornelius, 1996.). To je možda i glavni razlog što se u postojećoj literaturi ne nailazi, pored postojećih, i na ‘konstruktivističku teoriju informacije’. No, ako bi se jednog dana to promijenilo, i ‘konstruktivistička teorija informacije’ ugledala svjetlo dana, čini se da bi kognitivno stajalište u knjižničnoj i informacijskoj znanosti moglo poslužiti kao solidan temelj za njen razvoj.

LITERATURA (u cijelosti)

1. Artandi S (1973) Information concepts and their utility. Journal of the American Society for Information Science 24(4): 242-245.
2. Ashby RW (1956) An Introduction to Cybernetics. London: Chapman & Hall.
3. Bar-Hillel Y and Carnap R (1953) Semantic information. British Journal of Science 4: 147-157.
4. Bates MJ (2006) Fundamental forms of information. Journal of the American Society for Information Science and Technology 57(8): 1033–1045.
5. Bates MJ (2009), “Information”. In: Bates MJ and Maack MN (eds) Encyclopedia of Librarian and Information Sciences. CRC Press, pp. 2347-2360.
6. Bateson G (1972) Steps to an ecology of mind. New York: Ballantine Books.
7. Bateson G (1991) Sacred unity: further steps to an ecology of mind. New York: Harper Collins.
8. Belkin NJ and Robertson, S. E. (1976) Information science and the phenomenon of information. Journal of the American Society for Information Science 27(4): 197–204.
9. Belkin NJ (1978) Information concepts for information science. Journal of Documentation 34(1): 55-85.
10. Belkin NJ (1980) Anomalous states of knowledge as a basis for information retrieval, Canadian Journal of Information Science 5(1): 133-143.
11. Belkin NJ (1984) Cognitive models and information transfer. Social Science Information Studies 4(2-3): 111-130.
12. Belkin NJ (1990) The cognitive viewpoint in information science. Journal of Information Science 16(1): 11–15.
13. Brier S (2009) Cybersemiotic Pragmaticism and Constructivism. Constructivist Foundations 5(1): 19-38.
14. Bourgine P and Stewart J (2004) Autopoiesis and cognition. Artificial Life 10(3): 327–345.
15. Bosancic B (2016) Information in the knowledge acquisition process. Journal of Documentation 72(5): 930-960.
16. Brookes BC (1977) The developing cognitive viewpoint in information science. In: De Mey M (ed) International Workshop on the Cognitive Viewpoint. Ghent: University of Ghent, pp. 195-203.
17. Brookes BC (1980) The foundations of information science. Part I: philosophical aspects. Journal of Information Science 2(3-4): 125-133.
18. Buckland MK (1991) Information as thing. Journal of the American Society for Information Science 42(5): 351–360.
19. Burgin M (2010) Theory of information: Fundamentality, diversity and unification. New Jersey; London etc.: World Scientific.
20. Capurro R and Hjørland B (2003) The concept of information. Annual Review of Information Science and Technology 37(1): 343–411.
21. Case DO (2007) Looking for information: a survey of research on information seeking, needs, and behaviour. Amsterdam: Elsevier.
22. Cornelius I (1996a) Information and interpretation. In: Ingwersen P and Pors NO (eds) CoLIS 2: Second International Conference on Conceptions of Library and Information Science: Integration in perspective. Copenhagen: Royal School of Librarianship, pp. 11-21.
23. Cornelius I (1996b) Meaning and method in information studies. Norwood, NJ: Ablex.
24. Cornelius I (2002) Theorizing information for information science. Annual Review of Information Science and Technology 36(1): 393-425.
25. Crotty M (1998) The foundations of social research: Meaning and perspective in the research process. Thousand Oaks: Sage Publications.
26. Day RE (2014) Indexing it all: The subject in the age of documentation, information, and data. Cambridge, MA: The MIT Press.
27. De May M (1977) The cognitive viewpoint: its development and its scope. In: De Mey M (ed) International Workshop on the Cognitive Viewpoint. Ghent: University of Ghent, pp. xvi-xxxii.
28. De Mey M (1980) The relevance of the cognitive paradigm for information science. In: Theory and application of information research. London: Mansell, pp. 48-61.
29. Dervin B (1976) Strategies for dealing with human information needs: information of communication? Journal of Broadcasting 20(3): 324-333.
30. Dervin B (1983) Information as user construct: the relevance of perceived information needs to synthesis and interpretation. In: Ward SA and Reed LJ (eds) Knowledge structure and use: Implications for synthesis and interpretation. Philadelphia: Temple University Press, pp. 153-183.
31. Dick AL (1999) Epistemological positions and library and information science. Library Quarterly 69(3): 305-323.
32. Dodig-Crnkovic G (2014) Info-computational constructivism and cognition. Constructivist Foundations 9(2): 223–231.
33. Einstein A (2004) Relativity: The special and general theory. New York: Barnes & Noble Publishing. Originally published in: Einstein A (1920) Relativity: The special and general theory. Methuen & Co Ltd.
34. Einstein A and Infeld L (1967) The evolution of physics. New York: Simon & Schuster Clarion Book.
35. Floridi L (2008) A defence of informational structural realism. Synthese 161(2): 219-253.
36. Floridi L (2011) The Philosophy of Information. Oxford, UK: Oxford University Press Inc.
37. Frické M (2009) The knowledge pyramid: a critique of the DIKW hierarchy. Journal of Information Science 35(2): 131–142.
38. Furner J (2004) Information studies without information. Library Trends, 52(3): 427–446.
39. Gergen KJ (1999) An Invitation to Social Construction. London: Sage.
40. Gershenson C (2014) Info-computationalism or materialism? Neither and Both. Constructivist Foundations 9(2): 241–242.
41. Goguen JA (1997) Towards a social, ethical theory of information. In: Bowker G, Gasser L, Star L and Turner W (eds) Social Science Research, Technical Systems, and Cooperative Work: Beyond the Great Divide. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, pp. 27–56.
42. Gorichanaz T (2017) Information and experience, a dialogue. Journal of Documentation 73(3): 500-508.
43. Harmon G (1984) The measurement of information. Information Processing & Management 20(1-2): 193-198.
44. Hayes RM (1969) Information science in librarianship. Libri 19(1-4): 216-236.
45. Hjørland B (2000) Documents, memory institutions and information science. Journal of Documentation, 56(1): 27–41.
46. Ingwersen P (1982) Search procedures in the library – analysed from the cognitive point of view. Journal of Documentation 38(3): 165-191.
47. Kant I (1998) Critique of pure reason. Cambridge University Press, Cambridge, UK. Originally published in: Kant I (1781) Critique of pure reason. Riga: Johann Friedrich Hartknoch.
48. Krippendorff K (1991) Stepping stones towards a constructivist epistemology for mass-communication. In: Annual Meeting of the Deutsche Gesellschaft für Publizistik und Kommunikationswissenschaft (DGPuK). Available at: http://repository.upenn.edu/asc_papers/255
49. Kuhlmann M (2015) What is real? Scientific American: Special Collector’s Edition 24(4): 84-91.
50. Ladyman J (1998) What is structural realism? Studies in History and Philosophy of Science 29(3): 409–424.
51. Luhmann N (1990) Essays of self-reference. New York: Columbia University Press.
52. Luhmann, N (1995) Social systems. Stanford: Stanford University Press.
53. MacKay DM (1969) Information, mechanism and meaning. Cambridge, MA, London, UK: The M.I.T. Press.
54. Machlup F (1983) Semantic quirks in studies of information. In: Machlup F and Mansfield U (eds) The study of information: Interdisciplinary messages. New York: Wiley, pp. 641-671.
55. Mahler G (1996) Quantum information. In: Kornwachs K and Jacoby K (eds) Information: New questions to a multidisciplinary concept, Berlin: Akademie Verlag GmbH, pp. 103-118.
56. Marchionini G (2010) Information Concepts: From Books to Cyberspace Identities. In: Synthesis Lectures on Information Concepts, Retrieval, and Services 2(1): 1-105.
57. Maturana HR and Varela FJ (1980) Autopoiesis and cognition: The realization of the living. Dordrecht: Reidel.
58. Nowotny H (1990) Actor-networks vs. science as a self-organizing system. In: Krohn W, Küppers G and Nowotny H (eds) Selforganization: Portrait of a scientific revolution. Dordrecht: Springer-Science+Bussines Media, pp. 223-239.
59. Oeser E (1976) Wissenschaft und Information (Science and Information). Oldenbourg, Vienna.
60. Piaget J (1954) The construction of reality in the child. Ballantine: New York. French original published as: Piaget J (1937) La construction du réel chez l”enfant. Neuchâtel: Délachaux & Niestlé.
61. Qvortrup L (1993) The controversy over the concept of information. Cybernetics & Human Knowing 1(4): 9-19.
62. Riegler A and Scholl A (2012) Niklas Luhmann and the Sociological Turn in Constructivism. Constructivist Foundations 8(1): 1–4.
63. Robinson L and Bawden D (2014) Mind the Gap: Transitions between concepts of information in varied domains. In: Ibekwe-SanJuan F and Dousa TM (eds) Theories of information, communication and knowledge: a multidisciplinary approach. New York: Springer, pp. 121–141.
64. Rowley J (2007) The wisdom hierarchy: representations of the DIKW hierarchy. Journal of Information Science 33(2): 163-180.
65. Saracevic T (1999) Information science. Journal of the American Society for Information Science 50(12): 1051–1063.
66. Savolainen R (1993) The sense-making theory: reviewing the interests of a user-centered approach to information seeking and use. Information Processing & Management 29(1): 13–28.
67. Scholl A (2010) Radical constructivism in communication science. Constructivist Foundations 6(1): 51–57.
68. Schroeder MJ (2014) Information, computation and mind: Who is in charge of the construction? Constructivist Foundations 9(2): 237–240.
69. Segal L (2001) The dream of reality: Heinz von Foerster’s constructivism. New York: Springer Science+Business Media.
70. Shannon CE (1949) The mathematical theory of communication. In: Shannon CE and Weaver W (1949) The mathematical theory of communication. Urbana: The University of Illinois Press, pp. 31-125. Originally published in: Shannon CE (1948) A mathematical theory of communication. The Bell System Technical Journal 27, pp. 379–423, pp. 623–656.
71. Stonier T (1990) Information and the internal structure of the universe: An exploration into information physics. New York; London: Springer.
72. Talja S, Tuominen K and Savolainen R (2005) “Isms” in information science: constructivism, collectivism and constructionism. Journal of Documentation 61(1): 79-101.
73. Thellefsen MM, Thellefsen T and Sørensen B (2018) Information as signs: A semiotic analysis of the information concept, determining its ontological and epistemological foundations. Journal of Documentation 74(2): 372-382.
74. Varela F (1979) Principles of biological autonomy. New York: Elsevier-North Holland.
75. Von Foerster H (1984) Observing Systems. Intersystems Publications.
76. Von Foerster H (2003) Understanding understanding: Essays on cybernetics and cognition. New York: Springer-Verlag.
77. Von Glasersfeld E (1984) An introduction to radical constructivism. In: Watzlawick P (ed) The invented reality. New York: Norton, pp. 17–40.
78. Von Glasersfeld E (1995) Radical constructivism: a way of knowing and learning. Bristol: Falmer Press, Taylor & Francis Inc.
79. Von Glasersfeld E (2001) The radical constructivist view of science. Foundations of science 6(1-3): 31-43.
80. Vygotsky LS (1978) Mind in society. Cambridge, MA: Harvard University Press.
81. Wersig G (1997) Information theory. In: Feather J and Sturges P (eds) Encyclopaedic Dictionary of Library and Information Science. London, UK: Routledge, pp. 220-227.
82. Wilson TD (1984) The cognitive approach to information-seeking behaviour and information use. Social Science Information Studies 4(2-3): 197-204.

O informativnosti: informacija kao svojstvo sadržaja/podatka

U Shannonovoj matematičkoj teoriji komunikacije ne govori se toliko o tome što informacija jest, nego u kojoj ‘količini’ i na koji je način prenosimo krajnjem primatelju u komunikacijskom procesu – čest je komentar koji dolazi iz pera teoretičara društvenih i humanističkih znanosti. Zbog toga, nastavljaju oni, Shannonova teorija ne zaslužuje da je se nazove ‘teorijom informacije’ – epitetom koji je stekla u drugim znanstvenim područjima, mahom prirodnim i tehničkim znanostima – nego samo još jednom teorijom komunikacije. Po društvenjacima i humanistima, informacija je subjektivna, ona je konstrukt društvenih praksi, a nikako nekakav objektivan fenomen koji postoji izvan čovjeka, a pogotovo ne u telefonskoj žici.

Međutim, ono što Shannonovu teoriju čini iznimnom – s koje god strane na nju gledali – ogleda se u tome što je pojam informacije kvantificirala pridružujući joj dotad nepoznatu veličinu koja se putem odgovarajućih probabilističkih formula mogla izračunati – njezinu količinu. Količina informacije započela je izražavati informativnost sadržaja koji se prenosi komunikacijskim kanalom bilo da se radi o žici ili neuronskim mrežama u ljudskom mozgu. To što ju je Shannon nastojao interpretirati na različite načine, povezujući ju s pojmovima neizvjesnosti (uncertainity) i entropije (enthropy) – od sekundarnog je značaja. Informacija u kontekstu komunikacijskog procesa, kako ga je on opisao, vezana je u prvom redu uz pojam informativnosti (informativeness). U praktičnom smislu, mogli bismo reći: informacija je samo onaj sadržaj koji je informativan za primatelja, a ne sâm sadržaj kao takav.

U skladu s tim, informacija postaje onaj vid odabrane poruke/sadržaja iz unaprijed definiranog skupa poruka/sadržaja, koji, kopiran iz svoje ‘statične’ prirode podatka, zahvaljujući svom informacijskom potencijalu spram primatelja, dospijeva u njegovu strukturu znanja. Drugim riječima, u uobičajenom smislu, informacija – ‘po sebi’ – odnosno u sadržajnom smislu, je podatak.

Iako pojavu pojma podatka koji se odnosi na sve poruke/sadržaje iz unaprijed definiranog skupa poruka/sadržaja u raspravi imamo zahvaliti upravo Shannonu, on ga u svom radu, kako znamo, ne spominje. Međutim, tek podatak definiran u naznačenom smislu otvara put prema razumijevanju istinske prirode informacije koja se danas pokazuje protivna uobičajenom shvaćanju.

*

*  *

Najprije, možemo se zapitati, na što je Shannon konkretno mislio kada je napisao: ‘odabrana poruka/sadržaj’ ili u našoj interpretaciji – podatak? U najširem smislu, radi se o dokumentaciji odabranog djelića stvarnosti. U skladu s tim, u komunikacijskom procesu nikada nije riječ o samoj stvarnosti, kolopletu fizičkih i kemijskih procesa, već o onome što se o njoj može reći, nacrtati ili otpjevati; općenito, izraziti i prenijeti na neko drugo mjesto. Kada to ne bi bio slučaj, na pitanje ‘što je drvo?’ trebali bismo odgovoriti (na neki način) samom njegovom tvari, ‘drvetom’, materijalom od kojega je sačinjeno, a ne jezikom ili pismom. Međutim, to nikada nismo u stanju učiniti. Zbog toga, nikada i ne možemo saznati kakve su stvari ‘po sebi’. Jedino što možemo je ponuditi ljudski pogled na zbilju; izražavati se simbolički, a u konkretnom slučaju odgovoriti prikladnom uporabom određenog broja riječi koje će za nas predstavljati definiciju drveta.

Bit podatka vezana je uz njegov kôdni sustav. Slobodno možemo reći da nema podatka koji nije (en)kodiran, bilo u slovu, broju ili nekom drugom znaku. PODACI NISU STVARI; oni ih samo predstavljaju/reprezentiraju pomoću odgovarajućeg kôdnog sustava.

Bilo kako bilo, premda se možemo složiti s postavkom da je informacija u svojoj statičnosti – podatak, još uvijek nismo sigurni je li informacija i dobro formiran podatak sa značenjem (kao što to predlažu neki istraživači poput Luciana Floridija)…? Ne odnosi li se informacija prije na njegov potencijal za ugradnju u strukturu znanja primatelja odnosno izmjenu iste, nego nešto što defacto zaprima značenje izvan konteksta? Računica je i ovdje jednostavna, premda su joj trebale godine da se u potpunosti uobliči: informativnijim postaje onaj ‘iskomuniciran’ podatak koji je u strukturi znanja primatelja (zadanom kontekstu!) u stanju uspostaviti veći broja relacija s drugim, prethodno pristiglim, odabranim, porukama/sadržajima ili podacima… A tek relacije kao takve u strukturi znanja mogu stvoriti značenje.

Na ovaj način, informacija je izgubila svoju materijalnost, sadržajnost, te je postala svojstvom istog tog sadržaja… Na neki način, informacija je postala ključno svojstvo podatka – sama (njegova) informativnost…!

Informacija se, dakle, u konačnici, razaznaje u specijalnom svojstvu samog sadržaja, odnosno podatka, konkretno, njegovoj informativnosti za konkretnog primatelja a ne u samom tom sadržaju koji se u komunikacijskom procesu prenosi. Informacijom se naravno još uvijek može nazivati i onaj informativni sadržaj koji se prenosi u komunikacijskom procesu, ali samo ako se on odnosi na podatak – ali ne sa značenjem – nego sa svojevrsnim potencijalom za izmjenu strukture znanja primatelja.

No, ako je informacija samo relativno svojstvo sadržaja u odnosu na primatelja, a ne sâm taj sadržaj, kako smo ovdje pokazali, nismo li, onda, nehotice dokazali i da je subjektivna…? Ako bi to bio slučaj, onda bismo morali izazvati čuđenje teoretičara iz društvenih i humanističkih znanosti koji su najmanje očekivali da će potvrda subjektivne prirode informacije doći iz jednoga, ovakvog određenja informacije kao relativnog svojstva informativnosti podatka spram primatelja, a ne samog podatka kao takvoga… Ali čuđenja u znanosti nikada previše!

Informacija u procesu stjecanja znanja

Nakon osamnaest mjeseci premišljanja, pisanja i prepravljanja, odustajanja i ponovnog započinjanja, razgovora i savjetovanja, sa zadovoljstvom mogu objaviti da je moja ‘znanstvena pisanija’ naziva Information in the knowledge acquisition process napokon dovršena. ‘Stablo znanja’, novopredloženi prikaz/simbol DIKW modela,  započinje sa svojim životom u digitalnom svijetu informacija. Posljedično, to znači da je ‘pisanija’ odnosno rad prihvaćen za objavljivanje u jednom od časopisa područja – i ne slučajno – u Journal of Documentation. Četrdeset i pet stranica teksta, je li to ikome trebalo? U mom slučaju, da, pogotovo stoga jer u radu na kraju nisam stigao reći sve što sam imao. Primjerice, onaj dio o značenju. Informacija i značenje, u kontekstu čovjekove spoznaje, čine mi se sada neraskidivo povezanima, do te mjere da ću vjerojatno u najskorije vrijeme biti prisiljen započeti rad na novoj ‘pisaniji’ sada već predvidljivog naziva – Meaning in the knowledge acquisition process (s tim da su neki dijelovi već i napisani) te svojim umom zaroniti u otvoreno i neistraženo more semiotike…

Osim (relativno) sažetog prikaza raznolikosti pogleda na pojam informacije (desetak stranica), rad se u prvom redu bavi tumačenjem procesa stjecanja znanja, s osobitoga simboličkog i metaforičkog stajališta. Pritom, pojam informacije u takvom tumačenju, dakako, zauzeo je središnje mjesto, pored srodnih pojmova podatka i znanja. Posredno, ovim radom nastojao sam i iznaći odgovor na pitanje: zašto različiti načini/perspektive stjecanja znanja u okviru znanstvenih područja imaju drugačiji pogled na informaciju, uključujući tu i dva, čini se, najisključivija ili najnepomirljivija: jedan, koji informaciju drži objektivnim entitetom koji postoji u ‘vanjskom svijetu’ i drugi, koji ju smatra konstruktom čovjekova uma.

Stoga ovaj rad posjeduje dvojak karakter: pregledni i simboličko-metaforički. U prvom dijelu do izražaja dolazi njegov pregledni karakter. Nastojao sam, na što je moguće sažetiji način, pružiti uvid u raznolikost pogleda na pojam informacije istraživača iz različitih područja znanosti. U radu se razmatraju informacijske teorije s naglaskom na inicijalnu teoriju Claudea E. Shannona, pravci u razvoju istih, definicije pojma informacije i vrste informacija. U drugom dijelu rada, a za potrebe razumijevanja odnosa pojma informacije sa srodnim pojmovima podatka i znanja, predložio sam odgovarajući simbolički prikaz kao pandan postojećem  – DIKW hijerarhije (Data-Information-Knowledge-Wisdom hierarchy), a koji je našao izraz u stanovitoj slici ‘stabla znanja’. Putem navedenog prikaza te osobitoga metaforičkog tumačenja pokušao sam, zatim, ilustrirati ulogu informacije u procesu stjecanja znanja. Prema mom mišljenju, na ovaj način bilo je moguće ukazati na jedno, relativno novo, shvaćanje pojma informacije, koje je u stanju ublažiti, ako ne i u cijelosti prevladati problem različitog shvaćanja informacije u svim znanstvenim područjima. Simbolički prikaz i metaforičko tumačenje uloge informacije u procesu stjecanja znanja čine i okvir za novo shvaćanje uočenog raskoraka u pristupu informaciji kao objektivnom ili subjektivnom fenomenu, a koji se također može rabiti za njegovo prevladavanje.

Zaključak rada donosi neobične i, držim, uzbudljive implikacije iako počivaju na ograničavajućoj simboličko-metaforičkoj osnovi; veći dio zaključka, stoga, objavljujem i na ovom mjestu (u djelomično parafraziranoj verziji iz pre-print verzije rada):

Na [spomenutoj] simboličkoj slici ‘stabla znanja’ informacija u obliku soka, prepoznaje se kao jedan od dva ključna supstrata koja omogućuju njegov rast. ‘Zemlja podataka’ na kojoj je ‘stablo znanja’ izraslo, predstavlja, simbol dohvatljivoga, mjerljivog ‘vanjskog svijeta’ (onoga koji se može izlučiti u mjerljiv podatak), dok smo krošnju stabla označili kao simbol čovjekova eksplicitnog znanja o tom ‘vanjskom svijetu’. Predložili smo i da deblo stabla može simbolizirati veliki provodnik, komunikacijski kanal kojim se informacije prenose, dok njegovo korijenje može predstavljati simbole mjernih instrumenata, naprava, alata, uređaja, ali i metoda i tehnika za dohvaćanje podataka iz ‘vanjskog svijeta’. Isto tako, ostavili smo i mogućnost da svaki ‘čvrsti’ dio stabla simbolizira određeno znanje, uključujući tu i one koji pripadaju deblu i korijenju.

Međutim, temeljna zamisao tiče se sljedećeg prijedloga: na sveukupni rast ‘stabla znanja’, a odatle i našega znanja, utječu dva, a ne jedan, tok ključnih supstrata: pored, već spomenutog, toka ‘informacijskog soka’ od korijenja prema vrhu stabla, postoji i tok ‘značenjskog soka’ potaknut djelovanjem ‘zraka’ ‘umnog sunca’ u listovima ‘stabla znanja’ (pritom, ‘zrake umnog sunca’ simboliziraju čovjekovu sposobnost apstraktnog mišljenja nužnog za potrebe usvajanja i organizacije znanja). Ovaj sok kreće se u obrnutom smjeru od ‘informacijskog soka’, a to znači da može dospjeti i do korijenja stabla.

[Stoga] prema metaforičkom tumačenju procesa stjecanja znanja, a preko slike rasta ‘stabla znanja’, informacija se prepoznaje kao subjektivan, ali bezličan (bez značenja), kodiran (preslikan) tok (jer se uvijek prenosi), nevidljivo ‘komunikacijsko sredstvo’ između svijeta podataka i svijeta znanja. Uloga informacije kao nevidljive poveznice svijeta podataka i svijeta znanja, možda i ne predstavlja originalnu zamisao, ali je ovim radom, držim(o), značajno produbljena.

S druge strane, oba procesa, proces izlučivanja ‘podatkovnih sastojaka’ iz ‘zemlje podataka’ kao i proces stvaranja ‘informacijskog soka’ neizostavno nas moraju podsjetiti na procese kodiranja i odabira mogućnosti/poruke iz zadanog skupa mogućnosti/poruka u Shannonovoj teoriji. Ipak, je li doista moguće na njih gledati kao na metafore procesa koji čine okosnicu ‘informacijske teorije’ – ostaje za raspravu. U slučaju hipotetskog prihvaćanja ove mogućnosti, Shannonova teorija bi se, u okviru ove osobite simboličke slike, nalazila na samim vrhovima korijenja ‘stabla znanja’. Međutim, ova promišljanja ubrzo bi nas dovela do jednog drastičnog ‘uvida’,  po kojemu bi se, onda, i proces stjecanja znanja temeljio na svojevrsnom kodiranju stvarnosti (izlučivanju ‘podatkovnih sastojaka’) i njenoj percepciji odnosno prijenosu (stvaranje ‘informacijskog soka’ odnosno generiranju informacija) za potrebe uvećanja našeg znanja. Ali, je li se doista radi o nečemu takvom, pa barem i u naznakama, teško je pretpostaviti na osnovi jednog, ipak, samo simboličko-metaforičkog pristupa danom problemu.

(U skladu s Weaverovom interpretacijom ‘informacijske teorije’, po kojoj je ona više povezana s onim što se moglo (pa i još uvijek može) reći (‘what could you say‘) nego s onim što se reklo, a ‘zemlju podataka’ možda možemo gledati kao na ukupan broj mogućnosti ‘vanjske stvarnosti’ koja se u obliku ‘podatkovnih sastojaka’ uopće može izlučiti na vrhovima korijenja ‘stabla znanja’ i pretvoriti u ‘informacijski sok’. Je li, u ovom smislu, ukupnom skupu mogućnosti ‘vanjskog svijeta’ odgovara upravo prostornovremenska zbilja kao takva, a načinima njenog kodiranja upravo naše matematičke metode (geometrija, algebra itd.) koje rabimo za njezino dohvaćanje… ostaje za raspravu.)

Ova slika i nedvojbeno ukazuje na činjenicu da mogućnost razlikovanja i ekstrakcije podataka iz ‘vanjskog svijeta’ još uvijek ne prejudicira njihovo značenje. To je dovoljno da Shannonovoj teoriji priznamo status jedne validne informacijske teorije, ali teorije koja predstavlja gradivni blok njene puno šire inačice, i koja se u kontekstu procesa stjecanja znanja više ne može promatrati odvojeno od pojmova znanja i značenja; zbog čega je i način ‘skrutnjavanja’ ‘informacijskog-‘ i ‘značenjskog soka’ u čvrste dijelove ‘stabla znanja’ u ovom radu ostao nepoznat.

Možda najdojmljiviji doprinos predloženog simboličkog prikaza predstavlja ‘vidljivost’ same informacije, koja u procesu stjecanja znanja u stvarnom svijetu, zauvijek ostaje skrivena, uostalom, kao i značenje. Ono što je u stvarnom svijetu uvijek vidljivo odnosi se na podatke, dok se znanje istog, u neku ruku, ‘osjeća’ u glavi. Informacija, odatle, ne samo da se javlja kao vrijednost tog procesa, …, nego i sama može biti shvaćena kao jedan od njegovih dijelova. Upravo fluidnost ‘informacijskog soka’ koji sadrži u sebi kodirane ‘podatkovne sastojke’, reprezentira važno, ali izvan dane simbolike, zasad nepoznato svojstvo informacije, koje možda upućuje na njenu procesnu prirodu. Isti zaključak može se odnositi i na ‘značenjski sok’ sastavljen od ‘konceptualnih sastojaka’. Odatle, procesi informiranja i pridavanja značenja koji se odvijaju u stvarnosti, možda se uistinu i ne mogu razlikovati od njihovih imeničnih izvedenica – informacije i značenja.

Informacija po sebi nema značenje, ali se jedino ‘sa’ značenjem može percipirati i razumjeti. Ovo, samo prividno, proturječje čini se nestaje kada se na podatak, informaciju i znanje započne gledati iz perspektive ili ingerencije jednoga, osobitoga, nadređenog fenomena. Ipak, njegovu elaboraciju ostavljamo za neko buduće promišljanje koje se, definitivno, mora izdići iznad ovih, ipak ograničavajućih, simboličkih okvira te ponuditi nov, u cijelosti znanstveno utemeljen pogled na informaciju.

Cjelovitom tekstu rada možete pristupiti u repozitoriju ustanove u kojoj sam zaposlen (Filozofski fakultet u Osijeku) na ovoj adresi: https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A1547/datastream/FILE0/view. Objavljivanje rada u tzv. post-print inačici, prije službene objave u časopisu Journal of Documentation, omogućila mi je politika ‘zelenog puta’ izdavača časopisa, u ovom slučaju – Emeralda.

U međuvremenu, rad je dobio nagradu Emerald Literati Network Awards for Excellence koju svake godine dodjeljuju uredništva Emeraldovih časopisa. Mrežna stranica s nagrađenim radovima nalazi se na mrežnoj adresi: http://www.emeraldgrouppublishing.com/authors/literati/awards.htm?year=2017.

Zahvaljujući nagradi, rad se nalazi u slobodnom pristupu i sa >> mrežnih stranica časopisa u izdavačevoj >> PDF verziji – do 20. lipnja 2018!

Setovi podataka i strukture znanja: prema relativističkoj teoriji informacije

Većina, ako ne i svi, problemi terminološke prirode koji su vezani uz ključne pojmove informacijske teorije, čini se da počivaju na njihovoj međusobnoj zamjenjivosti u običnom govoru ili diskursu. A kada govorimo o ključnim pojmovima informacijske teorije mislimo na pojmove podatka, informacije i znanja. Tako ćemo u kolokvijalnom govoru naići na sljedeća terminološka određenja: netko će uporno govoriti da ‘informacije pohranjujemo na nositelje informacija’ ili da u glavi nema dovoljno podataka kako bi znao što i kako obaviti. British Library na svojoj naslovnoj stranici pohvalit će se da je ‘riznica znanja’ itd.

U znanstvenom diskursu situacija nije ništa bolja. U biologiji praktički oduvijek barataju genetičkim informacijama koje su za biologe (i doslovno) pohranjene u DNK stanicama, dok općenito u prirodnim znanostima informaciju drže objektivnim fenomenom. Biolog Tom Stonier drži da informacija i doslovno fizički postoji u ovom svijetu, jedino što njenu česticu još nismo uspjeli detektirati. U društvenim i humanističkim znanostima situacija je potpunoma drugačija. Istraživači poput Machulpa ili Cornelliusa uvjereni su da je informacija društveni odnosno psihički konstrukt koji je smješten u glavi pojedinca.

U ovoj bezizlaznoj situaciji, stoga, pokušajmo nešto nemoguće: predložiti konceptualni okvir terminološke uporabe pojmova podatka, informacije i znanje u znanstvenom diskursu koji bi, ako ništa, dosada nepremostivi jaz između shvaćanja informacije kao objektivnog i subjektivnog fenomena, spremio pod tepih, i okrenuo se rješavanju konkretnih problema. Glavna svrha ovog nastojanja, dakle, ogleda se u pročišćavanju terminološke zbrke koja se sve češće veže uz uporabu spomenutih pojmova u svim područjima ljudskog znanja. Ako još nismo sigurni jesu li podaci, informacije i znanje subjektivni ili objektivni fenomeni, i što zapravo predstavljaju, barem možemo pokušati kreirati pravila za njihovu terminološku uporabu. Vodeći se tim principom, nastojat ćemo udariti temelje jednoj, osobitoj, relativističkoj teoriji informacije, dakako, ograničenog dometa. Već u startu ona zna da može važiti jedino u sklopu jedne sveobuhvatnije teorije…

Najprije, navedimo prijedloge, dakako, neodređenih i nepotpunih konvencionalnih definicija osnovnih pojmova:

Podatak (P) predstavljaju dvije ili više prvenstveno različite dokumentirane mogućnosti svijeta; skup dva ili više podatka čini set podataka (dataset) – D[s].

Znanje (Z) predstavljaju dvije ili više najprije povezane dokumentirane mogućnosti svijeta. Trenutno stanje znanja čini strukturu znanja (knowldegestructure) – K[S].

Informacija (I) je dokumentirana mogućnost svijeta ‘u pokretu’, a u praktičnom smislu, tok između seta podataka (D[s]) i strukture znanja (K[S]).

Pod ‘dokumentiranom mogućnošću svijeta’ nije jasno navedeno što se točno misli, jer ovo nije nikakva teorija, nego popis pravila za uporabu pojmova. Ipak, tim izrazom je jasno rečeno što se pod njim ne misli: a ne misle se stvarne mogućnosti svijeta, u prvom redu fizički i kemijski procesi. Dakle, predlaže se bazična, sasvim jednostavna, a vjerujemo širokoprihvatljiva definicija informacije kao ‘dokumentacije stvarnosti’, a ne nekog fenomena koji pripada ‘u stvarnost’. Infosfera i nije ništa drugo doli kvazistvarnost.

Na osnovi prijedloga konvencionalnih definicija, mogu se sada predložiti i dva glavna aksioma relativističke teorije informacije:

1. set podataka D[s] ostaje neizmijenjen pri uspostavi informacijskog toka ΔI prema strukturi znanja K[S]; ukoliko je ovaj aksiom/postulat narušen onda se više ne radi o procesu informiranja nego gibanja; nadalje, možemo se informirati samo o tom gibanju.
2. struktura znanja K[S] nužno se mijenja pri uspostavljanju informacijskog toka ΔI; ukoliko je ovaj aksiom/postulat narušen više se ne može reći da se radi o procesu informiranja nego jedino percipiranja stvarnosti.

Bertram C. Brookes je svojom pseudojednadžbom (K[S] + ΔI = K[S+ΔS]) prije ravno 35 godina itekako uzburkao duhove u knjižničnoj i informacijskoj znanosti. U mnogim slučajevima, međutim, naišao je samo na kritike. Pa ipak, postaje očito da i dan-danas neke od nas inspirira na slične ‘spekulativne vratolomije’, zbog čega mu usrdno posvećujem ovaj post!