O I n f o r m a c i j i : informacija u teoriji

Travanj 4, 2019

Znanje kao roba ili javno dobro? (ili protiv sveopće komodifikacije današnjeg društva)

Mario Hibert: DIGITALNI ODRAST I POSTDIGITALNA DOBRA

… ili što se događa s društvom u kojem je laž postala rentabilnija od istine…?

“Kada sam se prije dvanaest godina odlučio posvetiti istraživanju teorije bibliotekarstva, posebice načina kako se biblio­tečki praxis rekontekstualizira u domen informacijske etike i politike, socijalne pravde i odnosa moći, a na koncu i mo­gućnosti dosezanja autonomije od institucionalne kontrole, “kolegijalna” čuđenja, sumnjičavost i podozrenje bile su najče­šće forme distanciranja (nerijetko praćene “dobronamjernim” sugestijama kako ideje o revitalizaciji društvene odgovornosti u struci ne odgovaraju budućnosti koja je već stigla “pod zas­tavom” informacijskih znanosti)…

Naime, problematična “mudrost” umrežene informacijske paradigme, tehnike i prakse medijacije nevidljive “algoritamske ruke”, dominacija narativa o amaterskoj kulturi i ekonomiji dijeljenja, kao i sveukupna geek-euforija o biblioteka­rima-sistemcima, popraćena pojednostavljenim tumačenjima komunikacijskih kanala, prikrivale su pragmatičnu materi­jalnu dimenziju globalne kibernetičke mašine, pojačavajući idealizaciju demokratizacijskih učinaka novih medija.”

Ovim riječima započinje knjiga sarajevskog sveučilišnog profesora s Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Marija Hiberta “Digitalni odrast i postdigitalna dobra” u izdanju Multimedijalnog instituta (MaMa-e) i Instituta za političku ekologiju, ukazujući na samom početku da ono što slijedi je something completely different od drugih knjiga posvećenih proučavanju teorijskih zasada knjižnične i informacijske znanosti.

Odrast (engl. degrowth), društveni je pokret u čijem su centru teorijska promišljanja o neodrživosti aktualnog ekonomskog rasta … oblikujući svjetonazor koji integrira drugačije razumijevanje prirodno-društvene stvarnosti iskorakom iz dominantnog ekonomističkog, produktivističkog obrasca (str. xii).  (Domazet & Dolenc, 2016).

Kako pojam odrasta “…koincidira sa ambivalentnošću glede uloge i mjesta digitalne tehnologije u post-kapitalističkoj tranziciji koja zaokuplja teoretičare i praktičare kritičke digitalne humanistike, kao i bibliotekare-odrastnike” u knjizi se on “proširuje” pojmom digitalnog odrasta koji ujedno ukazuje i na neodrživost aktualnog razvoja tehnologije. Drugim riječima:

…dodavanje prefiksa “digitalni” ima taktički efekt akcen­tuiranja značaja i mogućnosti istraživanja radikalnog vokabu­lara u domenu bibliotekarstva i novih medija aktualiziranjem praksi postdigitalnog obrazovanja koje bi mogle doprinijeti promišljanjima transformacije društva, uz poseban naglasak na zanemarenu društvenu ulogu biblioteka kao institucija javne odgovornosti.

Preko citata drugih znanstvenika i istraživača, poput McKenzie Warka i Geerta Lovinka, da spomenemo samo ovu dvojicu, autor nas uvodi u svijet ne samo teorije odrasta i kritičkog bibliotekarstva nego i uvida u sveopću komodifikaciju kojom je danas zahvaćeno društvo u cjelini, nekritičkog prozumerizma informacija, korporativnog otvorenog pristupa, disrupcije humanistike, informacijske disrupcije i koječega drugog srodnog neumitnim posljedicama aktualnog tehnološkog razvoja koji grabi naprijed bez ikakve odgovornosti. U knjizi se tako “dekonstruiraju” i naizgled pozitivni fenomeni koji se javljaju kao posljedice razvoja bibliotekarstva u “tehničkom dobu” poput, primjerice, “geek-euforije o biblioteka­rima-sistemcima“.  S druge strane, fenomeni poput neoliberalnog digitalizma, dataizma i solucionizma koje je iznjedrila tzv. Kalifornijska ideologija, danas se sve više ukorjenjuju u naš svakodnevni način razmišljanja.

Morozov (2013), najprominentniji analitičar solucionizma, smatra kako je digitalna tehnologija toliko uznapredovala da ideolozi Silikonske doline drže kako za svako društveno rješenje može biti ponuđeno tehnološko rješenje (solucija): “Solucionizam je intelektualna patologija koja prepoznaje probleme kao takve na bazi samo jednog kriterijuma – koliko su rješivi nekom od poznatih tehnologija… Ne postoje zaboravnost, nesigurnost, za i protiv, jer za sve to postoje digitalni programi koji nas oslobađaju neizvjesnosti.”

A kako je tekao prijelaz od kulturne revolucije do tehnološke kontrarevolucije najbolje dočarava razvoj upravo spomenute “ideologije Silikonske doline”. Vodeći se hakerskim etosom i amaterskom DIY kulturom, tzv. Kalifornijska ideologija u prvo je vrijeme strojeve predstavljala kao “personalne alate oslobođenja pojedinaca” u društvima kontrole, svojevrsne simbole otpora bilo kakvoj društvenoj represiji, no, na koncu, dovela je samo do pogubne algoritamske automatizacije mišljenja (Foer, 2017) prilagođene tržišnim zakonima.

Knjiga Digitalni odrast i postdigitalna dobra u jednom svom dijelu razmatra i ulogu podatka i informacije u “nekritičkom” okruženju razvoja tehnologije:

U svijetu određenom podacima, dakle svijetu u kojem je čovjek izgubio neposrednost iskustva, podaci postaju oblik kojim se stvarnost istodobno zamišlja i posjeduje kao proizvod konceptualizacije i komunikacije.

A po pitanju pojma informacije autor je još kritičniji:

Informacija se više nego ikada ranije tretira kao resurs koji treba eksploatirati na isti način kako se nekada radila industrijska eksploatacija ma­terijalnih resursa… [Na neki način istisnuta je] povezanost informacije sa kontekstom – informacija je ostala lišena odgovornosti da znači.

Nadalje, prokazuje se “normirani diskurs o neutralnosti, koji je umnogome doprinio stereotipizaciji bibliotekara kao pasivnih medijatora informacija”:

…prikup­ljanje metapodataka kroz komunikacijske platforme sada se uzi­ma za legitimno sredstvo pristupa razumijevanju i nadziranja ljudskog ponašanja… Ovi trendovi proistječu iz pretpo­stavki kako analitika podataka, tehnike i metode prepoznava­nja obrazaca, primijenjeni na velike podatke, mogu otkriti smi­slene veze, asocijacije, odnose, učinke i korelacije o ljudskom ponašanju bez potrebe za prethodnim hipotezama, teorijskim okvirima i daljnjim eksperimentiranjima…

Ako je tomu tako, onda podaci počinju govoriti sami za sebe, “oslobođeni ljudskih predrasuda i koncepata” a što može biti od presudnog utjecaja na razvoj znanosti. “…Nesvjesno povjerenje u ekosistem umreženih medija i ideologi­ju podataka bez teorije, tzv. dataizam (dataism)” izravno se suprotstavlja učenju Karla Poppera o ovisnosti podataka o pozadinskoj teoriji. Iz razloga što su svi podaci prethodno nužno kodirani nemoguće ih je promatrati izvan konteksta, pa barem, teorije kodiranja. No upravo suprotno tvrdi dataizam!

Zablude empiricizma velikih podataka, kako ističe Kitchin (2014), odnosno tzv. podatkovne revolucije (data revolution) su: a) da mogu obuhvatiti cjelinu istraživačke domene i osigurati potpun zaključak; b.) da nije potrebna nikakva apriorna teorija, model ili hipoteza; c) da podaci govore za sebe oslobođeni ljudske pristranosti ili uopćavanja; d) da značenje transcendira kontekst ili područno specifično znanje. [Stoga je] za Tami Oliphant (2017) važnost kritičkih studija podataka u okviru bibliotečnih i informacijskih znanosti … nedvojbena, kao i širenje profesio­nalnih odgovornosti prema preispitivanjima velikih podataka i podatkovnih usluga…

Ono što dataizam zasigurno ne vidi je poguban utjecaj fenomena korisničke pristranosti prema potvrdnim informacijama koji prema Lynchu (2016) prije učvršćuju naše predra­sude u postupku pretraživanja informacija nego što ih kritički propituju.

Duboka epis­temička pukotina koju je otvorila mogućnost pretraživanja i korištenja velikog broja informacija pojačava tzv. pristranost prema potvrdnim informacijama (confirmation bias), čime se na Mreži algoritamski perpetuiraju povratne petlje zabluda: živi­mo u odijeljenim odajama odnosno mjehurima koje proizvode informacijski filteri mrežne Babilonske kule u kojoj odjekuju informacije koje ne propituju niti iskušavaju naša temeljna uvjerenja i pretpostavke, već, naprotiv, učvršćuju naše predra­sude (Lynch, 2016). Psiholozi ovu pojavu nazivaju tendencijom da vjerujemo stvarima koje učvršćuju naša postojeća uvjerenja, drugim riječima, da vidimo ono što želimo vidjeti.

Za vrijeme čitanja ovoga stilistički zahtjevnog štiva koje je, definitivno, prije iznimka nego pravilo u knjižničnoj literaturi, često ćete rukom posegnuti za rječnikom. No zauzvrat teorija knjižnične i informacijske znanosti dobila je knjigu od formata koja može stajati uz bok pandanima kritičke provenijencije iz humanističkih znanosti. Povrh svega nabrojanog, knjiga Marija Hiberta u neku je ruku i poziv na kritički stav spram samog kapitalizma koji danas poprima najneshvatljivije oblike poput platformskog, kognitivnog, pa čak i konceptualnog kapitalizma. U njemu se gnijezde nove industrije najrazličitijih naziva, a jednu, već spomenuti McKenzie Wark, australski pisac i teoretičar, naziva strvinarskim industrijama – “…[novim vrstama] poslovanja i eksploatacije koja se temelji na neravnopravnoj razmjeni informacija…”:

“Ako nas je nekada zabavljao spektakl, sada moramo zabavljati jedni druge dok strvinarske industrije ubiru rentu… dok su se stare kulturne industrije trudile vratiti informacije u oblik vlasništva, spremale su se neke druge strategije. Pobjedu nisu odnijele stare kulturne industrije, nego one koje nazivam strvinarskim industrijama. Njihova strategija nije bila u tome da pokušaju zaustaviti protok slobodnih informacija, nego su u njemu vidjele okruženje koje se može prekrojiti za stvaranje nove vrste poslovanja. ‘Nek se podaci slobodno kreću!’, kaže strvinarska industrija (dok ispotiha budno pazi na vlastite patente i zaštićene znakove). Te industrije trude se kontrolirati metapodatke… Možete dobiti mrvice žarko željenog détournementa u zamjenu za to što ćete dati puno neplaćenog rada — i odreći se svih metapodataka. I tako dobijete mrvicu podataka, a oni ih dobiju sve i, što je važnije, dobiju i sve informacije o informaciji, njezino zašto, kada i što (Wark, 2015, str. 43-44).

Ipak, možda i najzaoštrenije, u knjizi je postavljeno pitanje o prirodi znanja i njegovoj ulozi u današnjem društvu. Je li znanje još uvijek držimo javnim dobrom u društvenoj sferi ili ga smatramo robom koja se preprodaje na tržištu? I dok mozgamo u potrazi za odgovorom na ovo pitanje, u relativno kratko vrijeme zahvaljujući novonastalim ekonomsko-tehnološkim okolnostima, dogodilo se da je i samo obrazovanje postalo robom s kojom se može trgovati i ostvariti profit. U tom smislu, sveopćoj komodifikaciji društvenih vrijednosti kao da nema kraja… Sve se komodificira – od podataka, informacija i znanja, pa do usluga i obrazovanja, a ne bi nas začudilo da jednoga dana i sami znanstvenici ne postanu obična roba kojom će znanstvene institucije trgovati kao što to danas čine sportski klubovi sa svojim igračima. Kulminacija sveopće komodifikacije i monetarizacije današnjeg društva zrcali se u postavci prema kojoj jedna laž postaje rentabilnija od istine, a pomoću koje smo upravo “dekonstruirali” i nastanak tzv. fake-news u današnjem medijskom prostoru.

Konačno, čak i jednu prosvjetiteljsku ideju – ideju otvorenog pristupa informacijama, tehno-menadžerska elita uspjela je iskoristiti za svoje svrhe – stvaranje novoga poslovnog modela, tzv. zlatnog puta u omogućavanju otvorenog pristupa sadržaju. Radi se o jednostavnoj zamisli da otvoreni pristup određenoj vrsti publikacije naprosto kupite od nakladnika. Pritom, plaćanje otvorenog pristupa može izvršiti sâm znanstvenik, njegova institucija ili projekt na kojem je voditelj ili suradnik.

…iznimna izdiferenciranost otvorenosti, u konačnici je postala plijenom društveno-ekonomske interesne agende koju prate autoritarni i administrativni postupci koji vode jedino otvara­nju novih konfrontacija (Herb i Schöpfel, 2018)…

Naime, premda je zagovaranje otvorenog pristupa prvenstveno utemeljeno na argumentaciji kako javnost ne bi trebalo dvostruko oporezi­vati za istraživanja koja su već financirana (put ka znanju kao javnom dobru), danas su novi modeli otvorenog usluživanja gotovo izjednačeni sa verzijom koju su mu dali komercijalni izdavači “plati da bi objavio” (Haider, 2018).

…izdavačka in­dustrija u modelu tzv. zlatnog puta (engl. gold open access) vidi priliku za novu akumulaciju kapitala,… potrebno [ga] je nazvati pravim imenom – korporativni otvoreni pristup (engl. corporate open access).

Pa je otvoreni pristup informacijama stigao dotle da bude:

“…primarno biz­nis model upravljanja odnosima između javnih financijera i privatnih poduzeća, povezanih sa znanstvenom zajednicom kroz indikatore performativnosti u cilju povećanja efikasnosti, pospješivanja (komercijalne) inovacije i ekonomskog rasta” (Ha­ider, 2018).

Knjiga Marija Hiberta iznimno je važna ne samo za knjižničare i knjižnice, nego i knjižnične kurikulume. Ona je svojevrsni poziv za redizajniranjem obrazovnih kurikuluma u području knjižničarstva i općenito informatologije, a s ciljem ugrađivanja aspekata kritičke teorije u opise pojedinih kolegija. Sve dok se na znanost gleda kao na “instrument kapitala”, a u akademskom okruženju dopušta cvjetanje tzv. “akademskog poduzetništva” – kritička teorija predstavlja nužan balans koji će sačuvati autonomiju visokog obrazovanja i njegovu, prvenstveno humanu svrhu (i ciljeve) od potpunog uključivanja u tzv. “tržišnu utakmicu” u koju je razvoj tehnologije kao takav odavno uključen.

 

LITERATURA (uključena u tekst)

  1. Domazet, M. i Dolenec, D. (2016). Predgovor. U G. D’Alisa, F. Demaria i G. Kallis (ur.), Odrast. Pojmovnik za novu eru (str. xi-xxix). Zagreb: Fraktura i Institut za političku ekologiju.
  2. Foer, F. (2017). World Without Mind: The Existential Threat of Big Tech. New York, NY:Penguin Press.
  3. Haider, J. (2018). Openness as Tool for Acceleration and Measurement: ReΩections on Problem Representations Underpinning Open Access and Open Science. U J. Schöpfel i U. Herb (ur.), Open Divide: Critical Studies on Open Access (str. 17-28). Sacramento, CA: Litwin Books. Dostupno na: https://lup.lub.lu.se/search/publication/070c067e-5675-455e-a4b2-81f82b6c75a7
  4. Herb, J. i Schöpfel, J. (2018). Introduction: Open Divide Emerges as Open Access Unfolds. U J. Schöpfel i U. Herb (ur.), Open Divide: Critical Studies on Open Access (str. 7-13). Sacramento, CA: Litwin Books. doi: :10.5281/zenodo.120639
  5. Kitchin, R. (2014). The Data Revolution: Big Data, Open Data, Data Infrastructures and Their Consequencies. London: Sage Publications.
  6. Lovink, G. i Nazaruk, T. (2018). Interview with Geert Lovink by Taras Nazaruk. Amsterdam: Institute for Network Cultures. Dostupno na: http://networkcultures.org/geert/2018/04/29/social-media-critique-with-geert-lovink-for-the-ukrainian-magazine-korydor/?pdf=1587
  7. Lynch, M. P. (2016). Internet of Us: Knowing More, Understanding Less in the Age of Big Data. New York: W.W. Norton.
  8. Lynch, M. P. (2016). Fake News and the Internet Shell Game. The New York Times.
  9. Morozov, E. (2013). The Perils of Perfection. The New York Times. Dostupno na: https://www.nytimes.com/2013/03/03/opinion/sunday/the-perils-of-perfection.html
  10. Oliphant, T. (2017). A Case for Critical Data Studies in Library and Information Studies. Journal of Critical Library and Information Studies, 1(1). doi: 10.24242/jclis.v1i1.22
  11. Wark, M. K. (2015). Metapodatkovni punk. U. M. Mars i T. Medak (ur.), Javna knjižnica (str. 41-50). Zagreb: Multimedijalni institut / WHW.

Blog pokreće Wordpress.com.

%d bloggers like this: