Informacije, podaci i znanje u kognitivnom sustavu promatrača (I. dio)

Bosančić, B. (2020), “Information, data, and knowledge in the cognitive system of the observer”, Journal of Documentation, Vol. 76 No. 4. pp. 893-908. https://doi.org/10.1108/JD-09-2019-0184

(FFOS-ov institucijski repozitorij >> postprint)

Sažetak

U skladu s kognitivnim gledištem na fenomen informacije, kao i konstruktivističkom tradicijom utemeljenom na teoriji znanja autopoietskih sustava Humberta Maturana i Franscisca Varele, te, u konačnici, i nekim aspektima Shannonove komunikacijske teorije, ovaj rad nastoji predložiti nov pogled na ulogu informacije,  podatka i znanja u kognitivnom sustavu (domeni) promatrača. U radu se komunikacijski (proces) i proces stjecanja znanja unutar promatračevog kognitivnog sustava razaznaju kao zasebni, upravo iz razloga jer informacija u njima ima različite uloge. U komunikacijskom procesu, uloga informacije se, u skladu sa zakonitostima Shannonove teorije, prepoznaje u izračunu informativnosti svojevrsnih, unaprijed kodiranih, ‘kognitivnih entiteta’ u kognitivnoj domeni promatrača. Prema teoriji znanja (ili spoznaje) (engl. theory of knowing) H. Maturana i F. Varele, ‘kognitivni entiteti’ nastaju u kognitivnoj domeni promatrača kao rezultat interakcije njegova autopoietskog sustava s okolinom temeljem vanjskih pertubacija kojima je uvijek izložen. Kako su ‘kognitivni enetiteti’ uvijek na neki način kodirani (svojim položajem u prostoru, redoslijedom u vremenu, bojom u elektromagnetskom spektru, zvukom u zvučnoj domeni, itd.), to svojstvo ih čini podesnima da ih se može smatrati i svojevrsnim ‘podatkovnim reprezentacijama’ (engl. data representations) u najopćenitijem smislu. U okviru procesa stjecanja znanja, pak, uloga informacije se razaznaje u izračunavanju informativnosti tih istih ‘kognitivnih entiteta’, ali u formi ‘podatkovnih reprezentacija’, na osnovi broja međusobno ostvarenih relacija u kognitivnoj domeni promatrača. U navedenom smislu, dvije ili više relacijama povezane podatkovne reprezentacije čine osnovnu jedinicu znanja u strukturi znanja promatrača. Slijedom toga na procese komunikacije i stjecanja znanja gleda se u načelu kao na sastavne dijelove kognitivnog procesa u cjelini.

1. Uvod

Ovaj rad ima za cilj razjasniti ulogu informacije, podataka i znanja u okviru komunikacijskog i procesa stjecanja znanja, koji se, pak, razaznaju kao zasebni aspekti, ili potprocesi, jednog te istog kognitivnog procesa u kognitivnom sustavu promatrača na osnovi pristupa tom problemu čileanskih znanstvenika H. Maturane i F. Varele (1980) koji su poduzeli u svojoj knjizi Autopoiesis and cognition: The realization of the living, prvi put objavljenoj 1970.[1]

U okviru informacijske znanosti, kognitivno gledište (Belkin, 1990.) se tumači na način da počiva na „bilo kojoj obradi informacija, perceptivnoj ili simboličkoj, (…) posredovanoj sustavom kategorija ili koncepata koja, za entitet koji obrađuje informacije [čovjek ili stroj], predstavlja model njegova svijeta ‘(De May, 1977, str. xvi-xvii). Dok su informacije, podaci i znanje uključeni u ovaj opis, kognitivni proces nužno uključuje kako određene aspekte komunikacijskog procesa (Shannon i Weaver, 1963.) tako i procesa stjecanja znanja (Bosančić, 2016).

Za Maturanu i Varelu informacija u komunikacijskom procesu pojavljuju se samo u formi promatračevog “… stupnja nesigurnosti u njegovu ponašanju [pri odabiru] jedne od definiranih mogućnosti (alternativa) koje je sam prethodno definirao; stoga se pojam informacije može primijeniti isključivo unutar njegove kognitivne domene “(Maturana i Varela 1980, str. 54). Ako se informacije dovode u vezu sa “stupnjem nesigurnosti” promatrača, tada se podaci mogu prepoznati kao “alternative koje definira [on sâm]”. Budući da „podaci“ u literaturi uglavnom zaprimaju objektivno značenje, podaci koji se javljuju u kognitivnoj domeni promatrača dobili su naziv „reprezentacije podataka“ (engl. data representations). „Reprezentacije podataka“, dakle, predstavljaju „kognitivne entitete“ koji su uvijek i na sebi svojstven način „kodirani“ – bilo svojim smještajem u prostoru (jedan pored drugoga), redoslijedom u vremenu (jedan prije ili poslije drugoga), bojom u elektromagnetskom spektru, zvukom u zvučnoj domeni itd. – sa svrhom kako bi ih netko (promatrač) mogao razlikovati.[2] U tom, specifičnom smislu, izraz ‘kodirati’ korespondira s izrazom ‘konstruirati’ (Bosančić i Matijević, 2019) te omogućuje rabljenje konstruktivističkih koncepata i metoda za opisivanje uloga informacije, podatka i znanja u navedenim procesima.

2. Kognitivno gledište na fenomen informacije u knjižničnoj i informacijskoj znanosti

Kognitivno gledište u knjižničnoj i informacijskoj znanosti (KIZ), poznato i kao ‘kognitivni zaokret’, imalo je mnogo istaknutih zagovornika (De May, 1977; Brookes, 1977, 1980; Belkin, 1980, 1984; Ingwersen, 1982; Wilson, 1984). ‘Kognitivni zaokret’ predstavljao je izravnu posljedicu ubrzanog razvoja kognitivnih znanosti tijekom 1960-ih i 1970-ih. Najvažniji aspekt kognitivnog stajališta ogleda se u postavci prema kojoj su „[…] informacije posredovane potencijalnim stanjem znanja primatelja“ (Cornellius, 2002, str. 406).

Međutim, od 1990-ih, kognitivno gledište u KIZ-u često se kritizira. Mnogi istraživači postali su skeptični prema kognitivnom gledištu, jer je njegov teorijski pristup marginalizirao ulogu kulture i društva u tom kontekstu (Hjørland, 2013.). Štoviše, Buckland i Florian su smatrali da kognitivni model (kao sistemski model korisnika) mora biti dopunjen konceptualnim modelom (kao modelom korisnika sustava), sve dok „[…]„ konceptualno ‘označava znanje’ a kognitivno ‘označava učenje’ (Buckland & Florian, 1991, str. 642). U svom radu Death of the user: reconceptualizing subjects, objects, and their relations Ronald E. Day kritizirao je jedan od najistaknutijih kognitivnih modela uopće – Belkinov model Anomalous State of Knowledge (ASK) – iz filozofske perspektive francuskog filozofa Jacques Lacana. Prema Dayu, pojam ‘potrebe’ u ASK modelu “[…] ne pripada kognitivnom stanju subjekta, već stanju subjekta u simboličkom redoslijedu” (Day, 2011, str. 82). Drugim riječima, pojmovi „potreba“ i „informacija“ nemaju (i ne znače) ništa „kognitivno“ u/po sebi, već prije nešto simboličko. Naime, sve dok se „[…] pojam ‘informacije’ ne odnosi na stvarni entitet […], ono što predstavlja ‘informaciju’ su samo stvari koje nazivamo ‘informacijama’“ (Day, 2011, str. 84).

Belkin (1978) je, međutim, vjerovao da pojedince ne muči definicija informacije, nego njen koncept odnosno ono što mislimo pod informacijom. Definicija govori o tome što pojava jest, dok koncept označava način gledanja ili tumačenja pojave ili situacije u danom kontekstu. Za Belkina su, stoga, kognitivni modeli slike “[…] koje komponente sustava imaju jedna o drugoj, kao i o samoj sebi” (Belkin, 1984, str. 111).

Pored ostalih aspekata kognitivnog stajališta u KIZ-u, uglavnom usredotočenog na pretraživanje i ponovno pronalaženje informacija (engl. information retrieval), dalje će biti riječi samo o kognitivnom stajalištu spram fenomena informacija u KIZ-u. Držimo da je ovo stajalište temeljito predstavljeno u Brookesovim radovima (Brookes, 1975a, 1975b, 1977, 1980). Po pitanju kognitivnog pristupa pojmu informacije, Brookes je razvio koncept koji je nazvao “temeljnom jednadžbom informacijske znanosti” (engl. the fundamental equation of information science) o kojemu se u literaturi često raspravlja (Belkin, 1990; Todd, 1999; Bawden, 2011). Brookseova jednadžba sažeto izriče da se “struktura znanja K [S] mijenja u novu modificiranu strukturu K [S + ΔS] zahvaljujući prirastu informacija ΔI, dok ΔS označava učinak te modifikacije” ili “K [S] + ΔI = K [ S + ΔS]” (Brookes, 1980., str. 131). U isto vrijeme, Brookes priznaje da jednadžba (na ovom stupnju) nije operativna u praktičnom smislu (Brookes, 1980). Međutim, za Brookesa tumačenje ove jednadžbe, koju je Belkin nazvao Brookesovom „temeljnom kognitivnom jednadžbom“ (Belkin, 1990., str. 15), „[…] predstavlja osnovni istraživački zadatak informacijske znanosti“ (Brookes, 1975a, str. 117), koji će „[…] dugo potrajati“ (Brookes, 1975b, str. 48) kako bi elaborirao sve svoje elemente. Tako se ova jednadžba i dalje “[…] smatra osnovom kognitivne paradigme u informacijskoj znanosti” (Bawden, 2011, str. 101). Ono što je ovdje još važno istaknuti je da Brookesov rad razmatra fenomen informacije u kontekstu – ne više unaprijed definiranog skupa poruka iz kojeg potječe (Shannon & Weaver, 1949), nego u kontekstu strukture znanja primatelja u koju pristiže. No, unatoč činjenici da se Brookesova jednadžba shvaća kao pseudo-matematički izraz, Capurro i Hjørland kritiziraju jednadžbu zbog njezina neoperativnog karaktera. “Tendencija korištenja i definiranja pojmova kako bi impresionirali druge ljude naziva se ‘uvjeravajućom (primamljivom, zavodljivom) definicijom’. Čini se da definicija koju je dao Brookes (1977) […] služi samo toj … funkciji” (Capurro i Hjørland, 2003 , str. 349). S druge strane, Cornelius drži da je ova jednadžba ipak “[…] ostala operativna za općenito razmatranje” (Cornelius, 2002, str. 407).

Slične napore uložio je i filozof Fred Dretske. Za Dretskea informacije se ulijevaju u strukturu znanja primatelja kao tok, nakon čega postaju sadržajem novoga, istinitoga, smislenoga i razumljivog znanja (Dretske, 1981). Slijedom toga, Dretske također naglašava da su informacije koje pojedinac prima „[…] relativne u odnosu na ono što on već zna“ (Dretske, 1981., str. 86). Zbog toga je „[…] informacija nešto što omogućuje učenje, i nešto što je potrebno za znanje“ (Dretske, 1981, str. 82). Ili Brookesovim riječima, “[…] sve što se događa ovisi o onome što se već dogodilo“ (Brookes, 1974, str. 148).

Sve u svemu, kognitivno gledište u KIZ-u spram fenomena informacije može se promatrati i kao primjer konstruktivističke misli, koju su Talja i suradnici (2005) nazvali kognitivni konstruktivizam, i koji se razlikuje od socijalnog konstruktivizma i konstrukcionizma. Prema socijalnom konstruktivizmu, društvene prakse i interakcije s drugima igraju značajnu ulogu u izgradnji našeg svijeta, što je zauzvrat postalo polazna točka za spomenutu kritiku kognitivnog gledišta. S druge strane, u skladu s konstruktivizmom, konstrukcionizam ne smatra da smo sami stekli bilo kakvo znanje o stvarnosti; ali, suprotno konstruktivizmu, konstrukcionističko stajalište drži da je „[…] znanje proces modeliranja stvarnosti koji oblikuje stvarnost kako bi postala razumljiva“ (Floridi, 2019, str. 49). Dok konstruktivizam temeljito opisuje ono što se promatra, konstrukcionizam „[…] niti opisuje niti propisuje kakav je svijet…“ (Floridi, 2019, str. 30) nego ga ‘upisuje’ (engl. inscribe). Daljnja razlika između konstruktivizma i konstrukcionizma razrađuje se u petom poglavlju, u kojem se raspravlja o tome kako informacije (ili reprezentacije podataka) dobivaju svoje značenje.

3. Saznati nešto omogućuje opstanak

Pored Piagetove (1954) kognitivne teorije učenja, mnogi istraživači (Glasersfeld, 1995; Cornelius, 2002; Capurro i Hjorland, 2003) u radu čileanskih biologa Humberto Maturane i Francisco Varele (1980) vide temelj konstruktivističkog mišljenja o svijetu a koji je vrlo blizak kognitivnom. U skladu s tim, u nastavku rada se opisuju ključni koncepti njihove teorije znanja a tu se u prvom redu misli na autopoietički i kognitivni sustav promatrača.

Autopoietički sustav tako predstavlja mrežu procesa koji se regeneriraju na način da proizvode komponente koje reproduciraju te iste procese (Maturana i Varela, 1980.). Nadalje, ti procesi čine autopoietički sustav konkretnim entitetom odnosno biološkom jedinicom u prostoru (Varela, 1979, str. 13), čije granice određuje on sâm. U isto vrijeme, ta granica “… ostaje otvorena za protok materije i energije kroz nju” (Bourgine i Stewart, str. 329).[3] Izraz autopoiesis, koji su autori također uveli u literaturu, u općenitom smislu, znači sposobnost biološke jedinice kao autopoietičkog sustava da se regenerira i odredi vlastite granice (Maturana i Varela, 1980).

S druge strane, kognitivni sustav predstavlja sustav definiran podskupom mogućih interakcija koje se događaju unutar samog sustava (engl. internal interactions), kao i interakcija tog istog sustava sa svojom okolinom (engl. external interactions) (Maturana i Varela, 1980). Promatrač tako živi u kognitivnoj domeni predstavljanja posljedica tih interakcija koju neprestano usložnjava. To usložnjavanje tim je veće ako se radi o predstavljanjima rezultata interakcija s okolinom koje su potaknute vanjskim pertubacijama. Na ovaj način, kognitivni i autopoietički sustavi zajedno čine osnovu svih živih organizama. Ovdje je važno istaknuti da organizam kao samoorganizirajući sustav na neki način mora preživjeti pertubacije iz okoline (Maturana i Varela, 1980.) stvarajući adekvatne kognitivne predstave epistemološkog karaktera u kognitivnoj domeni koje će mu u budućnosti omogućiti preživljavanje. To znači da izrazi „preživjeti“ i „znati nešto“ vrlo usko korespondiraju. Razlika između tih izraza nastaje samo usložnjavanjem kognitivne domene promatrača. S druge strane, kao što je to Brier napomenuo, kognitivni sustav “[…] ‘ne skuplja informacije’ iz svoje okoline, već [tim postupkom] ‘rađa svijet'” (Brier, 2008, str. 88). U skladu s izrečenim, u nastavku ćemo pokušati odgovoriti na pitanje: koja je uloga informacija i podataka u vezi s hipotetičkim „kognitivnim entitetima“ u kognitivnom procesu u kognitivnoj domeni?

No, prije toga, prvo će se ipak dati kraći osvrt na teoriju izloženu u knjizi Claude E. Shannona “Matematička teorija komunikacije” (1948) koja je pojam informacije uvela u znanstveni diskurs. Iako je značenje u Shannonovoj teoriji bilo izuzeto iz razmatranja, držimo da je njegova teorija ponudila neke teorijske uvide povezane s konceptom informacija koji su od najveće važnosti.

4. Informacija u kontekstu teorije komunikacije Shannona i Weavera

Kao što je poznato, teoriju komunikacije Claude Elwood Shannon objavio je sredinom 20. stoljeća.[4] Dva su aspekta Shannonove teorije važna u kontekstu ovog rada. Navest ćemo ih bez razmatranja njihovih implikacija na tehničku provedbu (a što je bila, zapravo, glavna Shannonova namjera): nužnost kodiranja signala/simbola (ili “onoga što se prenosi” u komunikacijskom procesu) i informativnosti (ili “količine informacija”) signala/simbola koja je ovisna o vjerojatnosti njihovog pojavljivanja u komunikacijskom procesu.

Prema Shannonovoj teoriji, proces komunikacije uvijek je na neki način kodiran. Primjerice, ako želimo prenijeti neku jednostavnu poruku odnosno reći nešto svom sugovorniku, tada to prvo moramo kodirati. To možemo učiniti, primjerice, koristeći simbole engleske abecede. Ipak, da bismo izveli ovu operaciju, pomalo paradoksalno, moramo apriori znati što se može, a što ne može reći u našem razgovoru. Na primjer, pretpostavimo da je naša poruka sugovorniku “Dodaj mi sol, molim te!”. U tom slučaju, kako bi našem sugovorniku poruka uopće bila informativna, on mora biti svjestan svih ostalih mogućnosti koje su u tom kontekstu također mogle biti izgovorene, ali nisu; na primjer, nismo spomenuli papar, pa šećer, pa tako ni bilo koji drugi začin iz odgovarajuće domene odnosno unaprijed definiranog skupa mogućih začina u danom kontekstu. Drugim riječima, postupak kodiranja mora uključivati ​​sustav koji je u stanju kodirati sve moguće poruke u komunikaciji. Na osnovi toga, informacije postaju svojstvo kodiranih signala/simbola, predstavljajući mjeru njihove novosti ili informativnosti, a što je putem Shannonove teorije postalo moguće izračunati (na kvantitativni način).

Drugi aspekt Shannonove teorije koji je važan u kontekstu ovoga rada uključuje izračunavanje vjerojatnosti kodiranih signala/simbola na temelju pojavljivanja onih signala/simbola koji im prethode. Jednostavan primjer, ponovno posuđen od semiotičara Winfrieda Nötha, ilustrira i ovu prirodu informacija. Dakle, vratimo se na rečenicu: “Dajte mi s …, molim vas”. U ovoj rečenici slovo s nema značenje; međutim, posjeduje informacijsku vrijednost, jer označava riječi koje počinju slovom s. Stoga su druge riječi poput automobila ili brašna izuzete iz razmatranja. Iako rečenica još uvijek nema značenje, ona ipak posjeduje informaciju. Ako se sada slovu s dodaju još dva slova, na primjer slova al, nastaje riječ sal, koja još uvijek nema značenje, ali ima puno veću informacijsku vrijednost, jer postoji još samo nekoliko riječi koje imaju taj korijen. U osnovi, sal ima mnogo veću informacijsku vrijednost od s. Konačno, ako se na kraju doda slovo t, nastaje riječ salt (sol) koja ima značenje. Međutim, u ovom slučaju slovo t ima malu informacijsku vrijednost jer se očekivalo (Nöth, 2004., str. 169). Kao što je prikazano u navedenom primjeru, prema Shannonu (1948), značenje informacije u komunikacijskom procesu nije važno. Drugim riječima, ono što je važno jest informativnost – ili mjera novijeg, sigurnijeg (koliko je to moguće) i neočekivanijeg sadržaja. U tom su kontekstu informacije i njihovo glavno svojstvo – informativnost – sinonimi.

5. Proces stjecanja znanja na tragu kognitivnog stajališta

Stjecanje znanja (engl. knowledge acquisition) kao pojam izvorno je predmet proučavanja filozofije, odnosno njene grane epistemologije. Međutim, od pedesetih godina prošlog stoljeća stjecanje znanja postalo je predmet interesa šireg područja umjetne inteligencije (UI) potaknuvši razvoj ekspertnih sustava, robotike, programskih jezika usko vezanih uz ovo područje poput LISP-a i sl. U knjižničnoj i informacijskoj znanosti (KIZ) procesa stjecanja znanja neodvojivo je vezan uz pojmove podatka, informacije i znanja. Potreba za razumijevanjem njihova međusobna odnosa rezultiralo je razvojem specifičnog modela koji se danas često spominje u literaturi, i koji je dobio naziv DIKW hijerarhija (Data-Information-Knowledge-Wisdom – DIKW) (Podaci-Informacije-Znanje-Mudrost) (Ackoff, 1989; Rowley, 2007).[5] Ono što je važno u kontekstu ovog rada posebno naglasiti je da DIKW hijerarhija simbolički prikazuje proces stjecanja znanja u cjelini. No, model DIKW hijerarhije u literaturi izložen je brojnim i ozbiljnim kritikama zbog svojih općih (Zins, 2007.), logičkih (Frické, 2009.), epistemoloških (Ma, 2012.) te simboličkih (Bosančić, 2016.) pretpostavki. Drugim riječima, održivost DIKW hijerarhije u sadašnjem obliku postala je upitna.

Relativno nedavno, u literaturi je predložen nov dinamički model DIKW hijerarhije na konceptualno-metaforičkoj razini nazvan DIKW stablo ili ‘stablo znanja’ (Bosančić, 2016). Korpus ljudskog (i ne samo ljudskog) znanja simbolički je predstavljen “stablom” koje raste zahvaljujući energiji iz dvaju izvora. Jedan dotok ‘energije’ potječe iz „brdašca podataka“ te je predstavljen „informacijskim sokom“ (u simboličkom smislu protoka informacija), a za drugi dotok energije odgovoran je tzv. „značenjski sok“, stvoren kao posljedica djelovanja „umnih sunčevih zraka“ iznad „stabla znanja“ ‘(kao bivši sloj mudrosti) koji simbolizira sposobnost apstraktnog mišljenja. Iako simboličkog karaktera, ova slika čini informacije vidljivima, što nije slučaj u uobičajenom iskustvu, te ulogu informacije u procesu stjecanja znanja čini razumljivijom. Informacije su prepoznate kao kognitivna konstrukcija jer se unutar ‘stabla znanja’ pojavljuju kao nevidljivi ‘alat za komunikaciju’ između “unaprijed definiranog skupa podataka” i postojeće strukture znanja u kognitivnoj domeni promatrača (Bosančić, 2016).

Prema W. Hofkirchneru, informacija je odnos “… kojim se, iz perspektive samoorganizirajućeg sustava …, spontano izgrađuje red na osnovi pertubacija okoline” (Hofkirchner, 2014., str. 58) . Drugim riječima, “… informacije posreduju u interakciji sustava sa svojim okruženjem” (Hofkirchner, 2014., str. 58). Stoga se u kontekstu procesa stjecanja znanja informacije mogu smatrati relacijskim svojstvom ‘stvari’ koje dovode do porasta ili smanjenja znanja. U knjižničnoj i informacijskoj znanosti, kao što smo već spomenuli, B. C. Brookes (1980) prvi je ukazao na ovu jednostavnu postavku svojom “temeljnom jednadžbom informacijske znanosti”. Konačno, u sljedećem poglavlju napokon će se opisati kako se ova jednadžba može primijeniti u kognitivnom području promatrača.

[1] U tom smislu, odmah na početku, važno je naglasiti da se u radu ne koristi neuroznanstvena terminologija (neuroni, sinapse i sl.). ‘Kognitivni entiteti’ koji se umjesto njih spominju konceptualnog su, a ne fiziološkog karaktera (dakle, ni u kojem slučaju ne predstavljaju neurone). Kao nužno kodirani – prostorvremenom, elektromagnetskim zračenjem i sl. – u komunikacijskom procesu u kontekstu Shannonove teorije prepoznaju se kao čisti podaci. No, bilo kakav doprinos kognitivnih znanstvenika u pronalasku odgovarajućeg kognitivnog mehanizma koji bi se podudarao s ovdje predloženim konceptualnim, a koji bi bio opisan njihovom terminologijom, dobrodošao je u svakom pogledu.

[2] Da su ‘razlike’ dobra polazna točka za stvaranje bilo koje informacijske teorije svjedočanstvo pruža rad Minger i Standinga iz 2017. naziva „Što su podaci? Prema teoriji informacija kao objektivnoj i vjerodostojnoj“. U potpunoj suprotnosti s idejama izloženima u ovom radu, autori razlike drže „fizičkim razlikama“, koje, kao takve, onda i mogu dovesti do utemeljenja kakve objektivne teorije informacije. Pritom, razlika se uzima “kao znak ili znak događaja” u fizičkom smislu. U skladu s navedenim, informacija za autore nije ništa drugo doli “odnos tokena, znaka ili poruke i događaja (događaja) koji su ga uzrokovali” (Minger i Standing, 2017., str. 6).

[3] Razmjerno je teško razlikovati kognitivni i autopoietički sustav. U osnovi, kognitivni sustav je zatvoreni sustav s unaprijed definiranom domenom interakcija, dok se autopoietički sustav odnosi na zatvorenu mrežu procesa koji se reproduciraju kao zasebna cjelina u prostoru te fizički ostaju otvoreni naspram okoliša u smislu da mogu razmjenjivati energiju. Živi sustavi su istovremeno i kognitivni i autopoetički, iako nije nužno da autopoetički sustav bude kognitivni sustav i obrnuto. Paul Bourgine i John Stewart zaključuju da “… svi živi sustavi leže na presjeku između autopoietičkih i kognitivnih sustava” (Bourgin i Stewart, 2004., str. 341.).

[4] Sama teorija rezultat je dugog i napornog rada u telekomunikacijskom inženjerstvu. Najprije Nyquist (1924), a potom i Hartley (1928), na tragu Nyquistova rada, došli su do mjere za količinu informacija koje se prenose telekomunikacijskim kanalom. Shannonova teorija imala je za cilj odrediti najučinkovitiji način za prijenos informacija putem telekomunikacijskih kanala. U svom, klasificiranom i prvotno tajnom izvješću “Matematička teorija kriptografije” (1945), Shannon prvi put koristi izraz “teorija informacije” (Gleick, 2011). Ipak, 1948. objavljuje “Matematičku teoriju komunikacije” kojom zamjenjuje prvotni izraz. Godinu dana kasnije isti je rad ponovno objavljen, ali ovoga puta u zajedničkoj publikaciji zajedno s radom Shannonovog kolege Warena Weavera koji je predložio da se Shannonov matematički komunikacijski model može primijeniti na sve znanosti i koristiti kao opći komunikacijski model (Shannon i Weaver, 1963.).

[5] Uz pojmove podatka, informacije i znanja, i pojam ‘mudrost’ također je pronašao svoje mjesto u DIKW modelu / hijerarhiji. U literaturi o DIKW hijerarhiji (Ackoff 1989, Rowley 2007) podaci uglavnom predstavljaju simbol ili signal u procesu prijenosa ili ono što je proizvod/produkt promatranja. Informacije se odnose na obradu podataka, te reprezentiraju poruke ili ‘podatke sa značenjem’; znanje pak obuhvaća spoznaju, prepoznavanje i sposobnost djelovanja ili reprezentiraju „informacije sa značenjem“; na koncu, mudrost se razumijeva kao neka vrst “akumuliranog znanja” ili “sposobnosti povećanja učinkovitosti” itd.