Informacija kao konstrukcija

BORIS BOSANČIĆ & MARTA MATIJEVIĆ: Information as a construction (Journal of Librarianship and Information Science) (prvi put objavljeno: 16. travnja 2019.) Permanent URI: https://doi.org/10.1177/0961000619841657
(FFOS-ov institucijski repozitorij >> postprint)

UVOD

Svrha ovoga preglednog rada ogleda se u prikazu konstruktivističkog pristupa pojmu informacije u znanstvenoj literaturi kroz dvije perspektive. Prva obuhvaća radove koji potječu, iz tzv. „konstruktivističke niše“ – u literaturi često spominjanog naziva za konstruktivistička stajališta u različitim znanstvenim disciplinama kao što su pedagogija, kognitivna znanost, neuroznanost, psihologija, kibernetika, biologija spoznaje i dr. Drugu perspektivu, pak, čine radovi u okviru knjižnične i informacijske znanosti u kojima se informacija također drži nekom vrstom konstrukcije. Istraživanje je pokazalo da informacija kao konstrukcija ne igra značajniju ulogu u konstruktivističkim teorijama, dok se u knjižničnoj i informacijskoj znanosti uglavnom shvaća kao subjektivan, društveno konstruiran entitet koji je podložan različitim interpretacijama.

OPĆENITO O KONSTRUKTIVIZMU

Riječ ‘enormno’ čini se nedostatnom za opis današnje ukorijenjenosti konstruktivističkog gledišta (počev od druge polovine 20. stoljeća) u gotovo svim poljima znanosti. U literaturi danas su zastupljene različite vrsta konstruktivizma; među najspominjanijima su, čini se, radikalni (radical), umjereni (moderate), društveni (social), kognitivni (cognitive), kulturni (cultural) i kritički (critical) konstruktivizam. Konstruktivizam kao znanstveni pristup javlja se tako u više znanstvenih disciplina, uključujući pedagogiju (Jean Piaget), kibernetiku (Ross W. Ashby), biologiju (Humberto Maturana i Francisco Varela), psihologiju (Ernst von Glasersfeld), kognitivne znanosti (Heinz von Foerster), neuroznanost (Steven R. Quartz), sociologiju (Niklas Luhmann) te naposljetku, i knjižničnu i informacijsku znanost (Brenda Dervin, Ian Cornelius). Nedavno je pak Gordana Dodig-Crnković razvila posebnu vrstu ‘realističkog konstruktivizma’, koji je nazvala ‘info-komputirajućim’ ili info-računalnim konstruktivizmom (engl. info-computational constructivism).

Postoji li “vanjski svijet”?

Nedvojbeno, konstruktivisti ne poriču postojanje ‘vanjskog svijeta’. Oni samo tvrde da ne postoji nikakav osnov za vjerovanje u objektivnost ‘vanjskog svijeta’ koji bismo mogli iskoristiti za vrednovanje znanstvenih argumenata (Von Foerster, 2003). Što bi mogao biti ‘objektivni svijet’ po sebi, “… ako tako nešto uopće postoji …” (Von Foerster, 2003: 248), zbog toga je irelevantno, jer uvijek konstruiramo svijet koji vidimo. Jedan od najistaknutijih radikalnih konstruktivista Ernst von Glasersfeld tvrdi da je znanje slika koja predstavlja nešto drugo i da ne može biti ogledalo ‘vanjskog svijeta’ u bilo kojem smislu (Glasersfeld, 1984). Na isti način Einstein i Infeld ističu da nikada ne možemo biti sigurni je li ova “… slika jedina koja bi mogla objasniti … [naša] opažanja” (Einstein i Infeld, 1967: 31). ‘Vanjski svijet’, kao rezultat naših zaključaka, odmah se eksternalizira nakon što je konstruiran, te se tako čini kao neovisan o mentalnoj ili kognitivnoj aktivnosti promatrača. Zbog toga je fokus istraživanja radikalnog konstruktivizma u posljednje vrijeme stavljen na proučavanje sustava drugog reda odnosno promatrača (engl. observer).

No, sada se možemo zapitati, kako znamo da je „vanjski svijet“ samo naša konstrukcija? U prirodnim i tehničkim znanostima vlada uvjerenje da znanje nastaje kao rezultat operacija obrade podataka. Na primjer, u fizici čestica teorije se potkrepljuju ili opovrgavaju temeljem obrade velike količine podataka koje, primjerice, generira Veliki hadronski sudarač (Large Hadron Collider) za vrijeme sudara čestica u pažljivo vođenim eksperimentima. S druge strane, konstruktivisti rijetko koriste pojmove podatka i informacije da bi opisali isti proces iz svoje perspektive. S njihovog stajališta, proces spoznaje zasnovan je samo na “…komputiranju opisa ‘stvarnosti'” (von Foerster, 2003: 216). Pritom, Heinz von Foerster englesku riječ computing rabi u zasebnom značenju reflektiranja, transformiranja, modificiranja itd. opaženih fizičkih entiteta i njihovih simboličkih reprezentacija (Von Foerster 2003: 216).[1] Kognitivni proces (kognicija, spoznaja), tvrdi von Foerster, ne odnosi se na neposredno reflektiranje realnosti nego na reflektiranje najboljeg opisa realnosti u tom trenutku (Von Foerster 2003: 216). Na ovaj način konstruktivizam određuje granice onoga što se može znati. ‘Vanjski svijet’ kao cjelina neovisan je o ljudskim umovima, ali poznavanje tog svijeta uvijek je neka vrsta mentalne konstrukcije (Crotty, 1998).

[1] Komputiranje ili računsko računanje odnosi se na “…svaku operaciju (ne nužno brojčanu) koja transformira, mijenja, preuređuje, upravlja itd., promatranim fizičkim entitetima (‘objektima’) ili njihovim reprezentacijama (‘simbolima’)” (von Foerster, 2003: 216).

POVODI KONSTRUKTIVISTIČKOM PRISTUPU INFORMACIJI

Osim inicijalne teorije učenja (engl. learning theory) Jeana Piageta (1954), mnogi istraživači u radu čileanskih biologa Humberto Maturane i Francisco Varele vide temelj, kako radikalnom tako i drugim vrstama konstruktivizma. Premda spomenuti autori u svojim radovima ne spominju eksplicitno riječ ‘konstruktivizam’, ipak se to, zahvaljujući velikom broju citata njihovih radova u radovima konstruktivistički nastrojenih teoretičara lako može zaključiti.

Međutim, podrijetlo ideje o konstruiranoj informaciji koja ne posjeduje kognitivnu prirodu, u jednom širem kontekstu, potječe iz kibernetike, znanosti o upravljanju i prijenosu informacija, a posredno, mogli bismo reći, čak iz komunikacijske teorije C. E. Shannona. Naime, u svojoj knjizi Uvod u kibernetiku Ross W. Ashby izrijekom tvrdi da se kibernetika može definirati kao disciplina koja se bavi „…proučavanjem sustava koji su otvoreni za energiju, ali zatvoreni za informacije i kontrolu” (Ashby, 1956: 4). U tom smislu, za Ashbyja kibernetički sustavi su sustavi koji nisu “informirani” izvana, nego iznutra, te ih naziva, tzv. ‘ne-informiranim’ (engl. ‘information-tight’) sustavima. Slijedom toga, informacije u kibernetičkom sustavu su nešto ‘unutarnje’, a ne ‘vanjsko’. A s obzirom na to da se u komunikacijskoj teoriji C. E. Shannona poruka koja se prenosi kanalom (en)kodira na način da samo predstavlja oznaku za neku tvrdnju ili objekt, onda proizlazi da se i informacije u kontekstu komunikacijskog procesa javljaju kao nešto ‘unutarnje’ tog procesa i da se izraz “enkodiran” u tom smislu može uzeti u značenju “konstruiran”.

Jedan od povoda konstruktivističkog pristupa pojmu informacije zasigurno predstavlja i pristup informaciji antropologa Gregory Batesona. Navedena razmišljanja o informaciji autor je razvio relativno kasno u svom životu. Od početka 1950-ih do kraja 1960-ih njegov rad je uključivao koncept informacije koji se uglavnom temeljio na matematičkoj teoriji komunikacije C. E. Shannona. Tek krajem 1960-ih, Batesonu polazi za rukom razviti jedan potpuno novi koncept informacije, na što ga je, po svemu sudeći, ponukao izostanak značenja u matematičkoj teoriji komunikacije. U isto vrijeme, u svojim radovima usvojio je kibernetički model opisa ljudskog uma, naglašavajući njegovu inherentnu zatvorenost u sebe te ometanje okoliša koji utječu na ljudsku spoznaju. Ljudi su, tvrdi Bateson, ‘samo-korektivni’ (engl. self-corrective) sustavi koji djeluju protiv vanjskih deformacija (Bateson 1972). “Razlika koja čini razliku je ideja. To je ‘bit’, jedinica informacije… ono što mislimo pod informacijom – elementarnom jedinicom informacije – je razlika koja čini razliku…”, napisao je Gregory Bateson u svojoj knjizi Steps to an Ecology of Mind objavljenoj 1972. Definicija informacije kao ‘razlike koja čini razliku’ tipičan je primjer definicije u kojoj se informacija shvaća kao proces. Premda uzročnu i posljedičnu ulogu u ovoj definiciji na sebe preuzimaju ‘razlike’ – uzročna kao razlika koja se javlja u vanjskom svijetu (external world) i posljedična, kao razlika u sustavu koji ih uočava (observing system) – ključna uloga, ipak, pripada glagolu ‘činiti’ koji na sebi svojstven način utjelovljuje ‘procesuirajuću’ prirodu informacije.

Za Talju, Tuominena i Savolainena (2005), pak, konstruktivistički pristup informaciji u knjižničnoj i informacijskoj znanosti posljedica je „kognitivnog zaokreta“ (engl. cognitive turn), zbirnog naziva za teorijske radove istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti koji su sredinom 1970-ih započeli primjenjivati vlastiti kognitivni pristup u rješavanju problema pretraživanja informacija. Ključna karakteristika ovog pristupa svodi se na postavku da je informacija posredovana potencijalnim stanjem znanja primatelja.

POJAM INFORMACIJE U ‘KONSTRUKTIVISTIČKOJ NIŠI’

Unatoč različitim stajalištima i unutar samog konstruktivizma, konstruktivistički teoretičari informaciju drže mentalnom konstrukcijom promatrača. No, većina ih, poput radikalnog konstruktivista Ernsta von Glasersfelda ili istraživača biologije spoznaje – Humberto Maturane i Francisco Varele, pojam informacije upotrebljava tek sporadično (von Glasersfeld 1995; Maturana i Varela, 1980). Drugim riječima, ne postoje značajnija teoretiziranja pojma informacije i, jednako tomu, pojam informacije ne dijeli istaknutu važnost kao što je to slučaj s drugim, tipičnim konstruktivističkim terminima kao što su to samo-referencija, samoorganizacija, autonomija, autopoeza, kibernetika drugog reda, promatranje i promatranje drugog reda.

Kodiraju li informacije stvarnost?

Ako su informacije isključivo proizvod društvenih praksi ili mentalne konstrukcije promatrača, u strogom smislu, prema F. Vareli, informacije uopće ne postoje (Varela, 1979). “Pojam informacija odnosi se na promatračev stupanj nesigurnosti u njegovom ponašanju unutar domene definiranih alternativa, stoga se pojam informacije primjenjuje samo unutar njegove kognitivne domene” (Maturana i Varela, 1980: 54); “… slušatelj stvara informacije smanjujući svoju nesigurnost za vrijeme interakcija u svojoj kognitivnoj domeni” (Maturana i Varela, 1980: 32). Možda se razlog takvih tvrdnji krije u posebnom i raširenom značenju informacija kao nečega što je sposobno ‘kodirati stvarnost’ ili ‘informirati’ organizam o svom okruženju (Glasersfeld, 1995, Maturana i Varela, 1980). H. Maturana, F. Varela i E. von Glasersfeld, slično kao Bateson, često su ovo značenje informacija spominjali kao neodrživo: “Pojmovi stjecanja predodžbi o okolišu ili stjecanja informacija o okolišu u odnosu na učenje, ne predstavljaju nikakav aspekt djelovanja živčanog sustava “(Maturana i Varela, 1980: 133). Glasersfeld to potvrđuje: “… to je nesretno iskrivljenje kada ljudi kažu da su signali koje primamo našim osjetilima ‘kôd’ koji prenosi informacije o stvarnosti” (Glasersfeld, 1995: 115). Međutim, postoje konstruktivistički nastrojeni mislioci koji pojam informacije ipak smatraju donekle značajnim. Radi se o sociologu Niklasu Luhmannu i kibernetičaru, fizičaru, filozofu i neuroznanstveniku – Heinzu von Foersteru.

Pristup informaciji Niklasa Luhmanna

Prema Niklasu Luhmannu, poruka je nešto što sadrži informacije, izjave i interpretacije, a ključni dio poruke sadržan je u sustavu autopoietičke komunikacije koji se ogleda u samo-referenciji (Luhmann, 1995.). Luhmann naglašava da ‘vanjski svijet’ postoji kao iritacija, poremećaj ili šum; ‘vanjski svijet’ dobiva smisao samo ako je povezan sa sustavom za donošenje odluka. Iako je informacija uvijek rezultat sustava, ona postoji samo na temelju opažanja. Štoviše, sustav ne može slobodno proizvoditi informacije kao svoj vlastiti proizvod. Okolina ga neprestano ‘napada’ i kroz mrežu svojih odluka sustav pretvara ove ‘napade’ u informacije koje će se koristiti kao vodič za procese donošenja odluka (Luhmann 1988, Qvortrup, 1993). Stoga je informacija „… unutarnja promjena stanja sustava, samo-proizvedeni aspekt komunikativnih događaja, a ne nešto što postoji u okruženju sustava i treba ga iskoristiti u prilagodljive ili slične svrhe“ (Luhmann, 1990: 10). Sustav određuje je li za njega nešto informacija ili ne. Pošiljatelj ne gubi ništa slanjem informacije! “Spolja postoje samo podaci; sustav ga čini informacijama” (Cornelius, 2002: 399). U tom smislu mora se povući granica kako bi samo-promatranje postalo moguće (Luhmann, 1990.). Informacija je, dakle, interno svojstvo sustava (“Information is a purely system-internal property”), a ne ‘nešto’ što objektivno postoji u okolišu sustava.

Pristup informaciji Heinza fon Foerstera

Heinz von Foerster tvrdi da informacija nije ‘stvar’ ili ‘razlika’ u svijetu, niti je “razlika koja čini razliku” (Bateson, 1972). Informacije su isključivo promatračeva mentalna konstrukcija. Za Von Foerstera informacija je relativan pojam koji poprima značenje samo ako je povezan s kognitivnom strukturom promatrača (Von Foerster, 2003). Povezane s opisom stvarnosti, ili dijelova stvarnosti, a ne samom stvarnošću, informacije ovise o promatračevoj sposobnosti da temeljem opisa stvarnosti izvodi zaključke. Stoga “…okoliš ne sadrži nikakve informacije; okoliš je takav kakav jest” (Von Foerster, 2003: 252).

Informacija je “mentalna konstrukcija” uz pomoću koje pojedinac stvara svijet koji poima. Boje i oblici kao osobiti ‘osjetilni simboli’, sami po sebi, tvorevine su našega uma, a tamo ‘vani’ možda su samo elektromagnetski valovi, periodičke varijacije tlaka zraka, sporadične kretnje molekula i sl.  kako to, uostalom, i sâm Heinz von Foerster literarno dojmljivo naglašava:

“… ‘vani’ nema svjetla i nema boja, postoje samo elektromagnetski valovi; ‘vani’ nema zvuka i nema glazbe, postoje samo periodične varijacije tlaka zraka; ‘vani’ nema topline i nema prehlade, postoje samo pokretne molekule s više ili manje kinetičke energije, itd. Konačno i zasigurno, ‘vani’ nema boli” (von Foerster, 2003: 233).[1]

[1] “…’out there’ there is no light and no color, there are only electromagnetic waves; ‘out there’ there is no sound and no music, there are only periodic variations of the air pressure; ‘out there’ there is no heat and no cold, there are only moving molecules with more or less mean kinetic energy, and so on. Finally, for sure, ‘out there’ there is no pain.” (von Foerster 2003: 215)

KONSTRUKTIVISTIČKI PRISTUP INFORMACIJI U KNJIŽNIČNOJ I INFORMACIJSKOJ ZNANOSTI

Konstruktivistički pristup pojmu informacija u knjižničnoj i informacijskoj znanosti izrijekom se pojavljuje u radovima B. Dervin (1983), I. Corneliusa (1996a, 1996b, 2002), G. Wersig (1997), Talje, Tuominena i Savolainena (2005) i drugih autora. S jedne strane, konstruktivistički pristup pojmu informacija u okviru knjižnične i informacijske znanosti temelji se, kao i sam konstruktivizam, na biološkom konceptu autopoisisa čileanskih biologa Humberta Maturane i Francisco Varele. Zbog toga, Rafael Capurro i Birger Hjørland u preglednom radu o konceptu informacije pišu: “Prema biolozima Humbertu Maturani i Francisco Vareli …, kao i kibernetičarima poput Heinza von Foerstera …, informacija je promatračeva konstrukcija, odnosno ‘mentalna razlika’ koja čini i/ili pronalazi razliku u vanjskom svijetu “(Capurro i Hjorland, 2003: 371). S druge strane, sve više istraživača u okviru knjižnične i informacijske znanosti smatra da je informacija, zapravo, društveni konstrukt. Informacije nisu samo kognitivne, nego i društvene konstrukcije, koje zajedno sa znanjem predstavljaju proizvode naše društvene prakse (Cornelius, 1996; Wersig, 1997).

Brenda Dervin jedan je od pionira konstruktivističkog pristupa informaciji u knjižničnoj i informacijskoj znanosti. Početkom svoje istraživačke karijere, 1976. objavila je rad u kojem je razlikuje trihitomijsku formulaciju pojma informacije: Informacija 1 je informacija koja se odnosi na “utjelovljenu strukturu ili uzorak stvarnosti”; Informacija 2 se javlja kao “struktura koju su stvarnosti nametnuli ljudi”; a Informacija 3 kao ono što proizlazi iz “postupaka kojima ljudi stječu ono što prethodno nisu znali” (Dervin, 1976: 326). U kasnijim radovima, ona će se usredotočiti na treći vid informacije što će ju dovesti i do konstruktivističkog pogleda na isti pojam. Konačno, u radu pod naslovom “Informacije kao konstrukcija korisnika: relevantnost opaženih potreba za informacijom za sintezu i interpretaciju”, ona će otvoreno istaknuti tvrdnju o konstruktivističkoj prirodi informacije. S druge strane, Ian Cornelius ponovit će da su informacije i znanje proizvodi naše društvene prakse. Informacija nije “… objektivno neovisan entitet kao dio stvarnog svijeta … nego ljudski artefakt, konstruiran i rekonstruiran unutar društvenih situacija” (Cornelius, 1996: 19).

ZAKLJUČAK

U radu se zaključuje da informacija kao konstrukcija ne igra značajnu ulogu kako u konstruktivističkim teorijama, tako i u okviru radova istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti. Štoviše, većina istraživača iz knjižnične i informacijske znanosti informaciju ne shvaća kao konstrukciju u pravom smislu te riječi, već kao subjektivni fenomen u širem smislu, koji je podložan različitim interpretacijama (Cornelius, 1996.). To je možda i glavni razlog što se u postojećoj literaturi ne nailazi, pored postojećih, i na ‘konstruktivističku teoriju informacije’. No, ako bi se jednog dana to promijenilo, i ‘konstruktivistička teorija informacije’ ugledala svjetlo dana, čini se da bi kognitivno stajalište u knjižničnoj i informacijskoj znanosti moglo poslužiti kao solidan temelj za njen razvoj.

LITERATURA (u cijelosti)

1. Artandi S (1973) Information concepts and their utility. Journal of the American Society for Information Science 24(4): 242-245.
2. Ashby RW (1956) An Introduction to Cybernetics. London: Chapman & Hall.
3. Bar-Hillel Y and Carnap R (1953) Semantic information. British Journal of Science 4: 147-157.
4. Bates MJ (2006) Fundamental forms of information. Journal of the American Society for Information Science and Technology 57(8): 1033–1045.
5. Bates MJ (2009), “Information”. In: Bates MJ and Maack MN (eds) Encyclopedia of Librarian and Information Sciences. CRC Press, pp. 2347-2360.
6. Bateson G (1972) Steps to an ecology of mind. New York: Ballantine Books.
7. Bateson G (1991) Sacred unity: further steps to an ecology of mind. New York: Harper Collins.
8. Belkin NJ and Robertson, S. E. (1976) Information science and the phenomenon of information. Journal of the American Society for Information Science 27(4): 197–204.
9. Belkin NJ (1978) Information concepts for information science. Journal of Documentation 34(1): 55-85.
10. Belkin NJ (1980) Anomalous states of knowledge as a basis for information retrieval, Canadian Journal of Information Science 5(1): 133-143.
11. Belkin NJ (1984) Cognitive models and information transfer. Social Science Information Studies 4(2-3): 111-130.
12. Belkin NJ (1990) The cognitive viewpoint in information science. Journal of Information Science 16(1): 11–15.
13. Brier S (2009) Cybersemiotic Pragmaticism and Constructivism. Constructivist Foundations 5(1): 19-38.
14. Bourgine P and Stewart J (2004) Autopoiesis and cognition. Artificial Life 10(3): 327–345.
15. Bosancic B (2016) Information in the knowledge acquisition process. Journal of Documentation 72(5): 930-960.
16. Brookes BC (1977) The developing cognitive viewpoint in information science. In: De Mey M (ed) International Workshop on the Cognitive Viewpoint. Ghent: University of Ghent, pp. 195-203.
17. Brookes BC (1980) The foundations of information science. Part I: philosophical aspects. Journal of Information Science 2(3-4): 125-133.
18. Buckland MK (1991) Information as thing. Journal of the American Society for Information Science 42(5): 351–360.
19. Burgin M (2010) Theory of information: Fundamentality, diversity and unification. New Jersey; London etc.: World Scientific.
20. Capurro R and Hjørland B (2003) The concept of information. Annual Review of Information Science and Technology 37(1): 343–411.
21. Case DO (2007) Looking for information: a survey of research on information seeking, needs, and behaviour. Amsterdam: Elsevier.
22. Cornelius I (1996a) Information and interpretation. In: Ingwersen P and Pors NO (eds) CoLIS 2: Second International Conference on Conceptions of Library and Information Science: Integration in perspective. Copenhagen: Royal School of Librarianship, pp. 11-21.
23. Cornelius I (1996b) Meaning and method in information studies. Norwood, NJ: Ablex.
24. Cornelius I (2002) Theorizing information for information science. Annual Review of Information Science and Technology 36(1): 393-425.
25. Crotty M (1998) The foundations of social research: Meaning and perspective in the research process. Thousand Oaks: Sage Publications.
26. Day RE (2014) Indexing it all: The subject in the age of documentation, information, and data. Cambridge, MA: The MIT Press.
27. De May M (1977) The cognitive viewpoint: its development and its scope. In: De Mey M (ed) International Workshop on the Cognitive Viewpoint. Ghent: University of Ghent, pp. xvi-xxxii.
28. De Mey M (1980) The relevance of the cognitive paradigm for information science. In: Theory and application of information research. London: Mansell, pp. 48-61.
29. Dervin B (1976) Strategies for dealing with human information needs: information of communication? Journal of Broadcasting 20(3): 324-333.
30. Dervin B (1983) Information as user construct: the relevance of perceived information needs to synthesis and interpretation. In: Ward SA and Reed LJ (eds) Knowledge structure and use: Implications for synthesis and interpretation. Philadelphia: Temple University Press, pp. 153-183.
31. Dick AL (1999) Epistemological positions and library and information science. Library Quarterly 69(3): 305-323.
32. Dodig-Crnkovic G (2014) Info-computational constructivism and cognition. Constructivist Foundations 9(2): 223–231.
33. Einstein A (2004) Relativity: The special and general theory. New York: Barnes & Noble Publishing. Originally published in: Einstein A (1920) Relativity: The special and general theory. Methuen & Co Ltd.
34. Einstein A and Infeld L (1967) The evolution of physics. New York: Simon & Schuster Clarion Book.
35. Floridi L (2008) A defence of informational structural realism. Synthese 161(2): 219-253.
36. Floridi L (2011) The Philosophy of Information. Oxford, UK: Oxford University Press Inc.
37. Frické M (2009) The knowledge pyramid: a critique of the DIKW hierarchy. Journal of Information Science 35(2): 131–142.
38. Furner J (2004) Information studies without information. Library Trends, 52(3): 427–446.
39. Gergen KJ (1999) An Invitation to Social Construction. London: Sage.
40. Gershenson C (2014) Info-computationalism or materialism? Neither and Both. Constructivist Foundations 9(2): 241–242.
41. Goguen JA (1997) Towards a social, ethical theory of information. In: Bowker G, Gasser L, Star L and Turner W (eds) Social Science Research, Technical Systems, and Cooperative Work: Beyond the Great Divide. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, pp. 27–56.
42. Gorichanaz T (2017) Information and experience, a dialogue. Journal of Documentation 73(3): 500-508.
43. Harmon G (1984) The measurement of information. Information Processing & Management 20(1-2): 193-198.
44. Hayes RM (1969) Information science in librarianship. Libri 19(1-4): 216-236.
45. Hjørland B (2000) Documents, memory institutions and information science. Journal of Documentation, 56(1): 27–41.
46. Ingwersen P (1982) Search procedures in the library – analysed from the cognitive point of view. Journal of Documentation 38(3): 165-191.
47. Kant I (1998) Critique of pure reason. Cambridge University Press, Cambridge, UK. Originally published in: Kant I (1781) Critique of pure reason. Riga: Johann Friedrich Hartknoch.
48. Krippendorff K (1991) Stepping stones towards a constructivist epistemology for mass-communication. In: Annual Meeting of the Deutsche Gesellschaft für Publizistik und Kommunikationswissenschaft (DGPuK). Available at: http://repository.upenn.edu/asc_papers/255
49. Kuhlmann M (2015) What is real? Scientific American: Special Collector’s Edition 24(4): 84-91.
50. Ladyman J (1998) What is structural realism? Studies in History and Philosophy of Science 29(3): 409–424.
51. Luhmann N (1990) Essays of self-reference. New York: Columbia University Press.
52. Luhmann, N (1995) Social systems. Stanford: Stanford University Press.
53. MacKay DM (1969) Information, mechanism and meaning. Cambridge, MA, London, UK: The M.I.T. Press.
54. Machlup F (1983) Semantic quirks in studies of information. In: Machlup F and Mansfield U (eds) The study of information: Interdisciplinary messages. New York: Wiley, pp. 641-671.
55. Mahler G (1996) Quantum information. In: Kornwachs K and Jacoby K (eds) Information: New questions to a multidisciplinary concept, Berlin: Akademie Verlag GmbH, pp. 103-118.
56. Marchionini G (2010) Information Concepts: From Books to Cyberspace Identities. In: Synthesis Lectures on Information Concepts, Retrieval, and Services 2(1): 1-105.
57. Maturana HR and Varela FJ (1980) Autopoiesis and cognition: The realization of the living. Dordrecht: Reidel.
58. Nowotny H (1990) Actor-networks vs. science as a self-organizing system. In: Krohn W, Küppers G and Nowotny H (eds) Selforganization: Portrait of a scientific revolution. Dordrecht: Springer-Science+Bussines Media, pp. 223-239.
59. Oeser E (1976) Wissenschaft und Information (Science and Information). Oldenbourg, Vienna.
60. Piaget J (1954) The construction of reality in the child. Ballantine: New York. French original published as: Piaget J (1937) La construction du réel chez l”enfant. Neuchâtel: Délachaux & Niestlé.
61. Qvortrup L (1993) The controversy over the concept of information. Cybernetics & Human Knowing 1(4): 9-19.
62. Riegler A and Scholl A (2012) Niklas Luhmann and the Sociological Turn in Constructivism. Constructivist Foundations 8(1): 1–4.
63. Robinson L and Bawden D (2014) Mind the Gap: Transitions between concepts of information in varied domains. In: Ibekwe-SanJuan F and Dousa TM (eds) Theories of information, communication and knowledge: a multidisciplinary approach. New York: Springer, pp. 121–141.
64. Rowley J (2007) The wisdom hierarchy: representations of the DIKW hierarchy. Journal of Information Science 33(2): 163-180.
65. Saracevic T (1999) Information science. Journal of the American Society for Information Science 50(12): 1051–1063.
66. Savolainen R (1993) The sense-making theory: reviewing the interests of a user-centered approach to information seeking and use. Information Processing & Management 29(1): 13–28.
67. Scholl A (2010) Radical constructivism in communication science. Constructivist Foundations 6(1): 51–57.
68. Schroeder MJ (2014) Information, computation and mind: Who is in charge of the construction? Constructivist Foundations 9(2): 237–240.
69. Segal L (2001) The dream of reality: Heinz von Foerster’s constructivism. New York: Springer Science+Business Media.
70. Shannon CE (1949) The mathematical theory of communication. In: Shannon CE and Weaver W (1949) The mathematical theory of communication. Urbana: The University of Illinois Press, pp. 31-125. Originally published in: Shannon CE (1948) A mathematical theory of communication. The Bell System Technical Journal 27, pp. 379–423, pp. 623–656.
71. Stonier T (1990) Information and the internal structure of the universe: An exploration into information physics. New York; London: Springer.
72. Talja S, Tuominen K and Savolainen R (2005) “Isms” in information science: constructivism, collectivism and constructionism. Journal of Documentation 61(1): 79-101.
73. Thellefsen MM, Thellefsen T and Sørensen B (2018) Information as signs: A semiotic analysis of the information concept, determining its ontological and epistemological foundations. Journal of Documentation 74(2): 372-382.
74. Varela F (1979) Principles of biological autonomy. New York: Elsevier-North Holland.
75. Von Foerster H (1984) Observing Systems. Intersystems Publications.
76. Von Foerster H (2003) Understanding understanding: Essays on cybernetics and cognition. New York: Springer-Verlag.
77. Von Glasersfeld E (1984) An introduction to radical constructivism. In: Watzlawick P (ed) The invented reality. New York: Norton, pp. 17–40.
78. Von Glasersfeld E (1995) Radical constructivism: a way of knowing and learning. Bristol: Falmer Press, Taylor & Francis Inc.
79. Von Glasersfeld E (2001) The radical constructivist view of science. Foundations of science 6(1-3): 31-43.
80. Vygotsky LS (1978) Mind in society. Cambridge, MA: Harvard University Press.
81. Wersig G (1997) Information theory. In: Feather J and Sturges P (eds) Encyclopaedic Dictionary of Library and Information Science. London, UK: Routledge, pp. 220-227.
82. Wilson TD (1984) The cognitive approach to information-seeking behaviour and information use. Social Science Information Studies 4(2-3): 197-204.

Zašto naše iskustvo započinje iz sredine?

BORIS BOSANČIĆ: Zašto naše iskustvo započinje iz sredine? O tri “meditacije o posredovanom iskustvu” (Anafora, 2018)

U koje područje znanosti smjestit rad za koji se čini da više pažnje posvećuje onome što se – barem zasada – nalazi izvan a ne unutar njezinih granica, i koji se radije kreće po njezinu rubu, nego u okvirima uobičajenog znanstvenog istraživanja? No, ako želimo napraviti iskorak u nepoznato, nismo li upravo prisiljeni hodati po rubu područja koje želimo proširiti…? U tom smislu, ovdje je riječ o radu u kojemu se nastoji takoreći spojiti nespojivo – različite tradicije mišljenja iz humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti – sve za potrebe propitivanja jedne zanimljive postavke vezane uz način funkcioniranja našeg iskustva.

Stoga se nadalje pitamo, kakav stav zauzeti prema radu koji se temelji na meditaciji vezanoj uz, eksplicitno i implicitno, ponavljanje jedne znakovite rečenice u literaturnim zakucima humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti, a koja bezazleno tvrdi da naše iskustvo započinje iz sredine… i koji, zatim, varirajući tu ‘sredinu’, u ovisnosti o kontekstu i predmetu promatranog područja znanosti, nastoji pokazati zašto je tomu tako?

S druge strane, zašto u ovom radu izgleda kao da se humanističke, društvene i prirodne znanosti nalaze ‘uhvaćene u istom kolu’, na istom zadatku, odnosno da su prionule uz rješavanje jednoga, temeljno-iskonskoga, zajedničkog problema koji bi se najkraće mogao opisati kao uvid u narav našega iskustva? I ne čini li se da su pri rješavanju tog problema, barem u ovom radu, SSH i STEM bile prisiljene pružiti ruke pomirenja…?

Za kraj uvodnog propitivanja, možemo se i zapitati na koje mjesto u kolopletu ovoga bloga smjestiti rad u kojem teško da može biti mjesta za fenomen informacije kao takav, jer se on u njemu spominje tek jedanput?

Odgovore na postavljena pitanja potražit ćemo u osvrtu na sâm rad koji je objavljen u časopisu Anafora u prvom broju 2018.

Kroz pomno odabrane teorijske pristupe i tradicije mišljenja koji porijeklo vuku iz različitih područja znanosti, u radu se nastojala elaborirati i potvrditi glavna teza: da naše iskustvo započinje iz sredine i da je, kao takvo, uvijek posredovano; bilo označiteljima kako se tvrdi u poststrukturalističkoj teoriji pisma Jacquesa Derridaa, bilo procesom pridavanja značenja u konstruktivističkom pristupu kognitivnome procesu Heinza von Foerstera ili pak putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike nastaje tek samim činom motrenja, a što prejudiciraju filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Znak kao takav zauzima središnje mjesto naših promišljanja. On je takoreći ta prvotna ‘sredina’ iz koje naše iskustvo započinje. Zašto je tomu tako pokazao je još Charles Sanders Peirce, američki semiotičar koji je djelovao još u 19. stoljeću, tvrdeći da znak kao takav nikada ne ‘stoji’ za konkretnu označenu stvar nego uvijek za neki drugi znak… (Nöth, 2004)

Upravo taj pogled, po kojemu svaki znak ‘stoji’ za neki drugi znak, i po kojemu samo označeno ostaje u tami, dok se odnosi, relacije očituju kao primarni za našu spoznaju, povod je ovome radu te će se nastojati propitati kroz usporedbu tri različita teorijska pristupa i tradicije mišljenja koje na nju upućuju: Derridaovu poststrukturalističku teoriju pisma, konstruktivistički pristup kognitivnom procesu Heinza von Foerstera te filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.

Drugim riječima, zbilja se ne može neposredno iskusiti. Naše iskustvo je uvijek – i zauvijek -posredovano…

… bilo označiteljima, kako se to tvrdi u u Derridaovoj poststrukturalističkoj teoriji pisma, bilo procesom pridavanja značenja koji rezultira samo osobitim “opisom realnosti”, a ne i “uvidom u realnost”, u konstruktivističkom pristupu Heinza von Foerstera, ili se pak to događa putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike praktički nastaje tek samim činom motrenja.

Drugim riječima, naše iskustvo nikada ne počiva…

…isključivo na podacima istraživanja mjernih uređaja, kao ni na interpretaciji, odnosno značenju koje pridajemo tim podacima. Sami za sebe oni nisu dovoljni da bi objasnili što se zapravo događa u “susretu” ljudskog uma i njegove okoline. Samo u međusobnoj korelaciji, podaci znanstvenih istraživanja u danom značenjskom kontekstu rezultiraju smislenom slikom našeg iskustva.

Može li, onda, ovdje ponuđeni ‘okvir za meditaciju’ premostiti jaz koji danas postoji između dva vodeća znanstvena “tabora” – STEM (Science, Technology, Engineering i Mathematics) i SSH (Social Sciences and Humanities)? Uvjerenje i nada autora ovoga rada (kao i ovog bloga) vezani su uz pozitivni odgovor na ovo pitanje.

1. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – poststrukturalistički pristup Jacquesa Derridaa

Francuski filozof Jacques Derrida na suptilan je način ukazao na granice našega jezika, koje su uvijek i nepovratno uvjetovane pismom, običnim znakom, a ne “živom riječi”, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom naoko očevidnom prisutnošću u zbilji (odatle izraz “metafizika prisutnosti”) koju je, kao što je to poznato, oduvijek zagovarala većina filozofa Zapadnog kruga. Nasuprot tomu, naše iskustvo započinje uvijek iz sredine (usp. Derrida 1976: 206), tvrdi Derrida, i uvijek posrednikom (tek kasnije, on će uvesti profinjeniji pojam nadomjeska za zbilju (usp. Derrida 1976: 200), i taj je posrednik znak, a nikako logos ili bitak, koji predstavlja samo ljudski otisak svojevrsnoga traga utemeljenog na razlici. Čista neposrednost ne postoji; “stvarnost”, “zbilja” uvijek su izvedene (usp. Derrida 1976: 206).

Ovome se gotovo nema što dodati. U nastavku teksta Derrida će postati samo još oštriji u svojoj kritici logocentrizma te na kraju zaključiti da “… nikada nije ništa postojalo osim pisma“, zapravo, mogli bismo reći, ‘ideja u umu’ koje su se zrcalile u opisima našeg iskustva.

Možemo zaključiti kako je sve ono na što se naš jezik, u dobroj namjeri, oslanjao stoljećima da bi dokazao svoju vrijednost i autentičnost, po Derridau, samo iluzija. Značenje nekog znaka oduvijek se stvaralo tek samim činom pisanja. Logos i istina utvare su na kojima više nije moguće utemeljiti nikakvo značenje. Stoga i nije moguće govoriti o nekoj suvisloj teoriji značenja, jer se sve uvijek svodi na trajni alteritet, trajnu “igru razlika”. U tom turbulentnom svijetu signansa i signatuma , dakako da se stvorilo mjesto za konstruktivistički pogled. Jer – u “igri” su ostali samo znakovi.

2. “Naše iskustvo počinje iz sredine” – konstruktivistički pristup Heinza von Foerstera

Čini se da je konstruktivistički stav odnosno konstruktivizam kao pravac mišljenja u različitim područjima znanosti svoje “zlatno doba” imao u drugoj polovici 20. stoljeća, poglavito u 1980-im i 1990-im. No, kako zbog primjetnog otklona prema objektivističkom pogledu na svijet koji se danas događa u svim sferama društva, a koji je možda i posljedica sve većeg utjecaja ubrzanog razvoja tehnologije i radikalnog kapitalizma na naše živote, tako i zbog činjenice da je objektivistički pristup oduvijek važio kao nekakav ‘zaštitni znak’ znanosti kao takve, konstruktivistički stav nije ostavio značajnijeg traga u samoj znanosti. Pa tako, h-index danas možda najrelevantnijeg časopisa koji otvoreno propagira radikalni konstruktivistički pogled iznosi svega 12 (riječ je o časopisu Constructivist Foundations na skali SCIMAGO;  (h-index je mjera koja se izračunava na osnovi produktivnosti i citiranosti i znanstvenika i časopisa. Prema Maji Jokić, “…h-indeks u osnovi definira prepoznatljivost, odnosno konzistentnost pojedinog znanstvenika, odnosno časopisa, u određenom području”), dok, primjerice, h-indeks većine vodećih časopisa koji dolaze iz područja kognitivne znanosti  iznosi preko 100.

No ne bismo zbog toga trebali unaprijed pokopati konstruktiviste; možda tek ublažiti terminologiju koju rabe. Uostalom, sâm Heinz von Foerster vrlo rijetko rabi izraz ‘konstruktivizam’ i ‘konstruktivistički’ u svojim radovima. On uglavnom govori o (znanstvenom) opisu ljudskog iskustva. Znanost, prema njegovu stavu, nije ništa drugo doli skup iskaza koji najbolje opisuju naše iskustvo… Iskustvo čega? Zbilje, postojanja, ‘vanjskog svijeta’ ili nečeg četvrtog – to više nije važno! Jedino je važno naglasiti kako se više ne radi o opisu ‘vanjskog svijeta’ nego samo našeg iskustva! U tom smislu, u kontekstu iskustva zadobivenog znanstvenim promatranjima možemo govoriti da se radi čak i o objektivnom iskustvu! Zbog toga je granica između jednoga umjerenog konstruktivističkog stava i stava, recimo, većine znanstvenika koji vjeruju da se znanost, uvjetno rečeno, relativistički razvija prema kuhnovskim i popperovskim zasadama – vrlo mala.

Bez ulaženja u dublju analizu konstruktivističkih teorija, navest ćemo samo sljedeći primjer da bismo dočarali stav konstruktivističkog mislioca spram spoznaje “vanjskog svijeta”. Kada prstom dotaknemo stol za kojim sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola za konstruktivističkog mislioca predstavlja samo posljedicu ili rezultat (engl. outcomes ) “fizičke” interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, on nikada neće reći da je stol “tvrd”, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem “tvrdoće”. Ta, naoko suvišna, pedanterija u izražavanju karakteristična je za konstruktivistički nastrojenoga mislioca, kojom on zapravo razotkriva samu bit konstruktivizma. Naime, ono što primamo iz “vanjskog svijeta” nije odraz predmeta ili nekakva “opipljiva” sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji je u stanju samo reprezentirati rezultat, odnosno posljedicu susreta između naših “dijelova tijela” (u ovom primjeru prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Drugim riječima, naš mozak okružen je elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Heinz von Foerster englesku riječ computing rabi u zasebnom značenju reflektiranja, transformiranja, modificiranja itd. opaženih fizičkih entiteta i njihovih simboličkih reprezentacija (von Foerster 2003: 216). Kognitivni proces (kognicija, spoznaja), tvrdi von Foerster, ne odnosi se na neposredno reflektiranje realnosti nego na reflektiranje najboljeg opisa realnosti u tom trenutku (ibid.: 216). Ako je moguće povući analogiju i realnost zamijeniti s označenim, a opis sa znakom, onda se temeljem Peirceove tvrdnje da je ono na što se znak odnosi – označeno – također i ponovno znak, može doći do zaključka da se kognitivni proces odnosi na beskrajno reflektiranje znakova. A to znači, da i prema konstruktivističkom stajalištu – sve počinje iz sredine.

Prema konstruktivističkom stajalištu, koje slijedi pristup H. von Foerstera, značenje pojedine uočene razlike počiva na odnosu koji uspostavlja s kakvom drugom razlikom. To ujedno znači da samim razlikama nije moguće pridodati značenje “po sebi”. Između dvije razlike moguće je jedino uspostaviti odnos, relaciju kojom one stječu svoje značenje.

3. “Naše iskustvo započinje u sredini” – o filozofskim implikacijama kvantne teorije Wernera Heisenberga

Werner Heisenberg osim što je oblikovao tzv. Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije, dao je i važan doprinos njenom razvoju kroz slavne postulate relacija neodređenosti. No ovaj njemački znanstvenik vrlo je važan i po svom doprinosu razvoju filozofije prirodnih znanosti. Osim Promjena u osnovama prirodnih znanosti (Heisenberg 1998), koje su nastale na osnovi predavanja koja je održao 1930-ih po njemačkim sveučilištima, “…u godinama poslije Drugog svjetskog rata nastavio [je] promišljati filozofske konsekvence kvantne teorije, održavajući predavanja po cijelom svijetu (uključujući tu i našu zemlju), a posebice su značajna bila ona na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955./’56. – poznata kao Gifford-Lectures, kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija (Heisenberg 1997), i koja su, čini se, Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.”

Ne samo u jeziku, i u općenitoj spoznaji zbilje, nego čak pri percepciji najelementarnijih objekata naše spoznaje – označenoga – poput atoma, moramo krenuti od sredine, jer se neposredno opažanje nekakvoga “stvarnoga objektivnog svijeta” sve više razotkriva kao iluzija.

Drugim riječima, možda jezik samo slijedi ograničenja koja nam je već sama “priroda” zadala pri pokušaju njezina spoznavanja: “Za atom moderne fizike sve su kvalitete izvedene, uopće mu neposredno ne pripadaju materijalne osobine” (Heisenberg 1998: 31). Posljedice toga su više nego očite, i u slučaju kvantne teorije priklanjaju se onom istom zaključku koji su na kraju izveli i Derrida i von Foerster, svaki u svojoj domeni znanja:

“Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [naglasio B. B.], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao… ” (Heisenberg 1998: 78).

Implikacije kvantne teorije zadiru ne samo u jezičnu sferu prirodnih znanosti, nego i u samu srž filozofije znanosti i znanstvene spoznaje. Jedna od njih, posebice neugodna po stare metafizičke pretpostavke ontološke realnosti svijeta, neuvijeno tvrdi da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju promatrač, motritelj, u samom eksperimentu ne opazi.

Štoviše, ne možemo uopće znati što se “događa” između dva motrenja…

“Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostornovremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja.” (Heisenberg 1997: 39)

Drugim riječima…

… priroda je drugačija u ovisnosti od toga promatramo li ju ili ne. Heisenberg ide još i dalje kada zaključuje: “…ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja” (Heisenberg 1997: 43).

Osim toga, ako naše iskustvo započinje iz sredine, nije li to onda jedini način koji “…može osigurati bogat raspon različitih interpretacija [našega] svagdašnjeg iskustva te biti okidač za ljudsku kreativnost bilo kojega oblika, uključujući tu i književnost…”?

Nikada, ali baš nikada, ne percipiramo stvarnost neposredno. Možda ne bismo tako mislili prije stotinjak godina, prije artikuliranja jedne od najzagonetnijih znanstvenih teorija ikada – kvantne teorije. Međutim, danas, kada znamo da se prema stvarnosti ne možemo odnositi jednako na makro- i mikro- skali, shvaćamo da nas samo naša stvaralačka moć konceptualizacije može dovesti do njezina poimanja koja se slažu s opažanjima.

Osim što se ovim radom “…predlaže da se princip jedinstva materije, ponikao u okrilju kvantne teorije, uzme i kao polazište za uspostavu principa jedinstva znanosti, odnosno svih njezinih područja, a koja su danas poprilično međusobno udaljena, s ciljem njihova ponovnoga, ali ovoga puta i prijeko potrebitoga zbližavanja”, njime se nastojalo i ocrtati konture jedne drugačije znanstvene paradigme pod kojom bi trebala zaživjeti i nova, prema svim naznakama, relacijsko-konstruktivistička teorija informacije. No u pogledu razvoja jedne takve teorije još smo na početku…

Radu možete pristupiti na mrežnim stranicama časopisa Anafora >> ovdje!

LITERATURA

1. Derrida, Jacques. 1976. O gramatologiji . Sarajevo: IP “Veselin Masleša”.
2. Foerster, Heinz von. 2003. Understanding understanding: essays on cybernetics and cognition. Springer, New York.
3. Heisenberg, Werner. 1997. Fizika i filozofija . Zagreb: Kruzak.
4. Heisenberg, Werner. 1998. Promjene u osnovama prirodne znanosti . Zagreb: Kruzak.
5. Jokić, Maja. 2009. H-indeks kao novi scientometrijski indikator. Biochemia Medica 19, 1:5-9.
6. Nöth, Winfried. Priručnik semiotike . Zagreb: Ceres: 2004.

Konstruktivistički pogled na svijet (i informaciju) Niklasa Luhmanna

LARS QVORTRUP: The Controversy over the Concept of Information, Cybernetics & Human Knowing 1, 4(1993), str. 3-24.

Konstruktivistički pogled na svijet oduvijek mi se činio privlačnim. Teoretičar-konstruktivist, koji bi onda trebao biti “po mojoj mjeri” je njemački sociolog (povremeno i filozof) Niklas Luhmann. U svojoj branši poznat kao ‘sistemski  teoretičar’, informaciju je iskoristio kako bi povezao tri teorije koje je za života razvio: sistemsku, komunikacijsku i evolucijsku. Lars Qvortrup u svom radu iz 1993. postulira stav da je Niklas Luhamann bio čovjek koji je informaciju smatrao za ‘razliku koja pronalazi razliku’ (engl. difference which finds difference), apropo čuvene definicije jednog drugog sociologa (koji je povremeno bio antropolog) – Gregory Batesona, koji je pak tvrdio da je informacija ‘razlika koja čini razliku’ (engl. difference which makes difference).

Prema Qvortrupu, Luhamann je razlikovao biološke od društvenih i psihičkih sustava po tome što je smatrao da su potonji utemeljeni na značenju. U Luhmannovu shvaćanju, značenje se javlja kao konceptualna specifikacija jednog sustava i predstavlja vrlo privlačan koncept. Sva tri sustava, međutim, prema Luhmannu su autopoiteska (engl. autopoietic), prema predloženom konceptu čileanskih biologa Humberta Maturane i Francisca Varele, hoće reći, zatvorena i samoodnoseća (engl. self-reference), ali kojima ‘pripada’ neka vrst okoliša (engl. environment). Okoliš se zapravo odnosi na druge sustave koji na njih proizvode utjecaj, ali, po Maturaninom i Varelinom shvaćanju, bez direktnog, neposrednog kontakta, gotovo bi rekli ‘nasilno’, u svojstvu svojevrsnog ‘izvora deformacije’.

…the autopoietic conduct of an organism A becomes a source of deformation for an organism B, and the compensatory behavior of organism B acts, in turn, as a source of deformation of organism A… 

Zanimljivim se čini navod kojim se Niklas Luhmann poslužio kako bi obranio svoj stav o psihičkom kao zatvorenom sustavu. “Kada bi jastvo [psihičko] bilo otvoreno prema toku vanjskog svijeta, iščeznulo bi.” Drugim riječima, ono što općenito utemeljuje konstruktivistički stav, a što Luhmann želi istaći, jest razmišljanje da drugi sustavi postoje za nas u onolikoj mjeri u kojoj smo ih mi, svojim konceptualističkim razmišljanjem, konstruirali kao druge sustave. Ovo razmišljanje dovest će Luhmanna pred sasvim novi pogled na fenomen informacije.

Prema Luhmannu postoje dva glavna aspekta komunikacije:
– komunikacija je selektivna;
– komunikacija je samoodnoseća (samo-referentna).

Za Luhmanna, inspiriranog, ovdje često spominjanim, nekadašnjim zaposlenikom Bell laboratorija – Claudom Shannonom, informacija je odabir iz poznatog ili nepoznatog repertoara mogućnosti (...selection from a known or unknown repertoire of possibilities). “Information is a purely system-internal property” ponavljat će u svojim radovima Luhmann više-manje, što upućuje na to da je nikada nije smatrao objektivnom. Evo i jednog doslovnog navoda koji je Qvortrup ‘iskopao’ iz njegovih ‘Eseja o samoodnošenju’ (Essays of Self-Reference):

“Information is an internal change of state, a self-produced aspect of communicative events and not something that exists in the environment of the system and has to be exploited for adaptive or similar purposes.”

Izlazeći iz okvira našeg odnošenja prema pojmu informacije, ne možemo, zajedno s Luhmannom, ne gledati dalje, u sâm ‘manifest konstruktivizma’ koji se ispisuje u njegovu radu. “Mi”, kaže sjetno Luhmann, “…nemamo (nijedan) direktan pristup svijetu… Razumijevanje ne može dosegnuti vanjski svijet bez razumijevanja…, razumijevanje može razumjeti jedino sebe (understanding can only understand itself)”.

Na osnovi izrečenog, shvatljivije nam postaje Luhmannovo ustrajavanje u stavu da su društveni i psihički sustavi, za razliku od bioloških – sustavi značenja. Međusobno se razlikuju, između ostalog, i po tome na koji način proizvode značenje. Na ovom mjestu slijedi čuvena Luhmannova maksima (čuvena, barem u svijetu sociologa, pretpostavljam) koja kaže da psihički sustavi misle, dok društveni komuniciraju. Ako nam se intuitivnim čini da misli (kao reprezentirano jastvo) doista mogu same sebe misliti, postavlja se pitanje: tko onda komunicira? ‘Psihičko’ ne može komunicirati; općenito, jastva, ljudske jedinke, po Luhmannu, nisu u stanju komunicirati. Jedino komunikacija može komunicirati, zbunjujuće zaključuje Luhmann držeći se premise o zatvorenosti ‘svojih sustava’. U točnom navodu, u prijevodu Qvortrupa (s njemačkog na engleski jezik), ova tvrdnja glasi:

“Human beings cannot communicate, not even brains can communicate, not even consciousness can communicate. Only communication can communicate.“