Strong vs. Weak AI (kratki osvrt na glavne tendencije razvoja umjetne inteligencije)

Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (iz Europskog glasnika, br. 17)

Hoće li računalo, u konačnici, biti u stanju misliti poput čovjeka ili, ako ništa, barem u nekim prilikama preuzeti njegovo ponašanje? Hoće li, i ako da, u kojoj mjeri računalo biti poput čovjeka? Jesu li digitalni bytovi nalik neuronima našega mozga i mogu li u potpunosti oponašati složenu neurološku aktivnost koja nam osim mišljenja omogućuje i nešto što se naziva sviješću? Pitanje se može i obrnuti: je li se naša neurološka aktivnost može rastaviti na konačne oblike koji stoje u njenoj pozadini neovisno jesu li binarnog, heksadecimalnog ili nekog drugog brojevnog oblika: drugim riječima, pitanje može glasiti i je li naš mozak kompjutor? Mnogo je literature napisano na temu umjetne inteligencije (engl. artificial intelligence – AI). Za potrebe osvrta na ovo pitanje, povijest AI-a promatrat ćemo kroz osvrt na dvije glavne tendencije njenog razvoja – ‘jaku’ i ‘slabu’ AI…

Pod pojmom umjetne inteligencije uobičajeno se razumijevaju zasebna istraživanja u okviru računalne znanosti kojima je cilj simuliranje ljudske inteligencije pomoću računala. Sam pojam inteligencije odnosi se na mnoge kognitivne sposobnosti, između ostalih na sposobnosti učenja, razumijevanje jezika te rješavanje problema. Za razliku od drugih grana u polju računalne znanosti koje se bave proučavanjem algoritamskih metoda kod rješavanja stanovitih problema, umjetna inteligencija fokusira se na manipuliranje simbolima u postupcima rješavanja problema kao što to uostalom čini i ljudski mozak.

Povijest umjetne inteligencije započinje u drugoj polovici 20. stoljeća. Vrlo brzo u samom području dolazi do podjele na zagovaratelje ‘jake’ i ‘slabe’ umjetne inteligencije (Strong vs. Weak AI). Zagovaratelji Strong AI vjeruju da će strojevi jednoga dana biti u stanju doseći razinu ljudske inteligencije kako u ponašanju tako i u mišljenju, osjećanju i svemu drugom. S druge strane, pobornici Weak AI hipoteze vjeruju da će to biti moguće jedino u ponašanju. Primjeri Weak AI odnose se na inteligentne aktivnosti poput igranja šaha, prepoznavanja govora, mehanizam pokreta robota-lutke i sl. Za razliku od dosega Weak AI, zagovaratelji Strong AI-a polažu nadu u mnogo više ciljeve – uvjereni su da će jednoga stroj biti u stanju misliti i osjećati poput čovjeka, i ne samo to, nego da će to jednoga dana ‘činiti’ i bolje od njega!

Izvanredan test za testiranje Strong AI hipoteze, kao što je poznato, osmislio je Alan Turing po kojemu je test i dobio ime. Moderator testa postavlja pitanja računalu i čovjeku, skrivenima iza zastora, i u trenutku kada njihove odgovore više nije u mogućnosti razlikovati, kažemo da je računalo prošlo test – da je na neki način doseglo ljudsku inteligenciju. Međutim, test je vrlo brzo izigran onom istom aplikacijom (Eliza) koja se na isti način narugala i bihejvioristima – podsjetimo, radi se o šaljivom simulacijskom programu psihoterapeutske prakse umjetne inteligencije, koji je i usprkos trivijalnosti na kojoj je počivao (ugrađenim uobičajenim odgovorima psihoterapeuta na postavljena pitanja) mnoge uspio zavarati, čak i u toj mjeri da pomisle kako se doista radi o računalu koje je prošlo Turingov test!

Demonstraciju pak Weak AI hipoteze prezentirao je, u pogledu dosega AI-a, skeptičar John Searl predstavivši javnosti ‘svoju’ Kinesku sobu 1980. Zamislite da ste zatvoreni u sobi u kojoj je jedini otvor prorez kroz koji vam netko iz vanjskog svijeta ubacuje znakove na kineskom jeziku i koje, same po sebi, ne razumijete. Međutim, sa sobom imate upute na svom jeziku, dakle, koje su vama razumljive, i koje vam govore što činiti kad dobijete konkretan kineski znak koji ne razumijete. Nakon svakog kineskog znaka koji ste primili iz vanjskog svijeta, vi pravilno obavljate operaciju koju vam upute nalažu. Upravo na tom principu, sugerira Searl, funkcioniraju i naša računala. Oni provode operacije koje ne razumiju! To znači da nikada neće biti poput nas!

Lako je, međutim, uočiti da zagovaratelji ‘tvrde’ umjetne inteligencije, suprotno Searlu, smatraju da će stroj u sebe  pripustiti ono ‘ljudsko’ u svom izvornom obliku. Sa strojevima ćemo, osim vođenja inteligentnih razgovora prožetih briljantnim uvidima i zaključcima, moći i radovati se i plakati. Nije teško zaključiti da većina zagovaratelja ‘tvrdog’ AI pristupa zapravo smatraju ljudski mozak jednom vrstom stroja. Nema tu nikakvog čuda. Ono što se čini u području umjetne inteligencije nije ništa drugo doli napor da se ostala materija (iako zagonetno anorganske prirode) dovede na stupanj materije organske prirode… To se postiže digitalnom tehnologijom. Ona se odsada smatra premosnicom između organskog i anorganskog svijeta. Oskvrnuće samog života kao čuda prirode u mišljenjima tvrdolinijaša AI-a – potpuno je.

Vilém Flusser, filozof brazilsko-čeških korijena, ide korak dalje. Hipotezu ‘tvrde AI’ on dovodi do ekstremne točke prozirući našu, nekad nedodirljivu vlastitost, manifestiranu kroz fenomene duše, duha ili jednostavno identiteta, samo ‘točkastim komputacijama’. “…Ako je sve digitalni privid…”  zapisuje on u svom radu istog naziva “…onda je riječ privid ostala bez značenja… pojam ‘realno’ relativizira [se] u smislu da je nešto realnije što je razasutost gušća…” I dalje: “Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova.”

Sve ovo podsjeća nas na Matrix – anticipiranu ideju Hilary Putnama iz 1950-ih o mozgovima uronjenim u bačve (Brain in a Vat) koja, čini se, u potpunosti proizlazi iz pristupa zagovaratelja ‘jake AI’. Radi se o  bizarnoj ideji da je naš mozak izvađen iz tijela i uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom te priključen na računalo. Na ovaj način, računalo šalje sve osjetilne podražaje našem mozgu koje on smatra da, zapravo, dolaze iz vanjskog svijeta. Proizlazi da je cjelokupna priroda, čitav svemir, prema ‘jakoj AI’, samo projekcija komputirane stvarnosti. U ovom smislu ne radi se o tome da ćemo svemir tek projicirati kao veliki digitalni hologram, već u svojoj prirodi, on to već jest. Ono što će razvoj umjetne inteligencije pokazati, smatraju tvrdolinijaši razvoja AI-a, jest u osnovi ‘komputacijska priroda’ same stvarnosti.

Naravno, zagovaratelji ‘slabe AI’ s tim se ne slažu. Oni su uvjereni da smo mi ti koji ćemo tek komputirati stvarnost, da je digitalna tehnologija isključivo umotvorina čovjeka, odnosno njegovog kalkulacijskog mišljenja. Ako je digitalna tehnologija u mogućnosti projicirati ne samo ovaj naš, već bezbroj svjetova, to je u redu, jer nijedan od njih neće imati prirodu stvarnog svijeta. U sadašnjim okolnostima, čini se praktički nemogućim dokazati je li stvarni svijet doista stvaran ili ga našem mozgu (uronjenom u bačvu) računalo samo projicira. Na neki način, to je i najveći argument zagovaratelja ‘jake AI’.

U radu V. Flussera, naoko manje značajnim za naše izlaganje glavnih pravaca razvoja umjetne inteligencije, spominje se i antirealistički stav koji se može sažeti u “…sumnju da znanost brojčani kod samo projicira prema van, dakle da pretpostavljeni prirodni zakoni otprilike predstavljaju jednadžbe koje su zadane prirodi.” “Još kasnije”, nastavlja Flusser, “…javila se još dublja sumnja, nije li cijeli svemir, počevši s velikim praskom pa sve do toplinske smrti [zvijezda] sa svim svojim poljima i relacijama projekcija [nešto što nam] … kalkulacijsko mišljenje [samo] ‘eksperimentalno’ vraća?” Nije teško zaključiti da ova linija mišljenja slijedi onu, ranije izloženu, poststrukturalističku. Mi smo stvaratelji vlastite stvarnosti, ona je nepatvoreni kaos, ali samo prije nego što dospije u naše mozgove. Naše kalkulacijsko, fenomenološko, logičko, racionalno, drugim riječima – ljudsko mišljenje privodi je u nama poznate oblike. Svaka ideja, ali baš svaka, koja nam padne na pamet, proizvod je našeg i samo našeg – svijeta ideja ili struktura, uključujući tu i ideju Brain in Vat. Ovaj skeptički zaključak poststrukturalističke misli ipak ne mora nužno voditi u pesimizam. Može se dogoditi da nam upravo razvoj umjetne inteligencije, dakle, jedan potpunoma znanstveni razvoj, u najskorijoj budućnosti podari odgovore na neka pitanja koja su ostala otvorena nakon poststrukturalističkog ambisa koji se stvorio u našemu, prvenstveno filozofskom mišljenju. Bu(de)mo vidjeli!